Sead Burić: Prvomajski dernek Visočana

Znamenito izletište Buci.

Mladi su ga više voljeli u ljetnom periodu kada su u toplijoj i bistroj, k'o suza, Fojnici plivali, preciznije spuštali se nizvodno preko glatkih polica, sve do pješčane luke.

Godine gospodnje, najvjerovatnije 1950-te.

U zaovstavštini mog oca Huseina Burića, koji je dekretom postavljen za direktora Kožare i Kožarsko-krznarske škole u Visokom, pronađoh priloženu, davno zaboravljenu sliku.
Na njoj su moj otac sa violinom, zatim najomiljeniji i u čaršiji komunikativni Boško Popić sa suprugom Nelom, Mirko Vlaisavljević koji je radio u UDBI, kao i prof. Živojin Žalica, i meni nepoznato lice.
Ako se ne varam na kraju je istaknuti političar grada Marko Žalica.

U pozadini se vidi sitna raja.

I, tako, ja rolazim između njihovih sofri; nikog ne poznajem, a mene svi bez izuzetka nutkaju ićem i pićem.

Čujem, od usta do usta, kola moje ime: Sead.
Ali, i obrazloženje da sam jedinac njihovog direktora i koji nije u rodu sa visočkim Burićima, već da je rodom i prezimenom iz Brčkog.

Nutkanja sramežljivo odbijam, uz zahvalnost.
Ali, oči mi lete unaokolo, ne bih li ugledao slatkiše koje ne bih mogao nikako odbiti.

Ispio sam, kao kompenzaciju, na dušak jednu posve zašećerenu limunadu.

Kad’ sam stigao na izletište Buke na prvomajski dernek Visočana, ne mali broj prisutnih bio je već grogiran šljivovicom.

Horila se kakafonija bezbroj pjesama, narodnih, bezbeli, al i partizanskih. O Titu, neizostavno.
U taj vakat nisu se smjeli javno pjevati ni predratni šlageri.

Haj, haj, haj proći će vakta dok se to dogodi.

A ja kont'o kol'ko ima do ljeta, pa da uživam sa školskim drugaricama i drugovima u toplijoj i bistroj k'o suza Fojnici; u plivanju, preciznije, spuštanju nizvodno preko glatkih polica od Buka sve do pješčane luke, kojoj je najbliže bila roditeljska kuća prvog visočkog pjevača šlagera i gitariste Cane Marinčića

U plivanju i spuštanju nizvodno Fojnicom ponajviše smo uživali moja školska drugarica Gordana Antović i moja malenkost.

Al’ i pješčana luka je, rekao bih, bila cjeloljetno izletište mladih, ne samo zbog kupanja, već i igranja lopte- fudbala, dok su nas bodrile djevojčice i djevojke.

Tako sam i upoznao i vremenom se sprijateljio sa dvojicom izrazito lijepih, prepoznatljivih i popularnih Visočana: Skopljakom, zvanim Rogo, topdžijom volej udarca i Kamom, Feridom Kamarićen, kojem pred svaku utakmicu mati Zibehabuma napravi klepe, pa kad ih se on najede, onda je bio redovito najbolji igrač birvaktilskog FK„Jedinstvo“ Visoko.

Imao sam neodooljivu potrebu da napišem o Kami reportažu, tim više što sam bio godinama najbolji jaran sa njegovim mlađim bratom Suadom, zvanim: Vari.

Dobro sam znao i starijeg Vehida.

Po mom dolasku u Visoko, jednom, nenadmašni klarinetista i saksafonista u BiH, pa i šire, Suad Paja Pašić uveo me u Kaminu sobu, i veli, njemu: ”Vidi koga sam ti doveo”.

Prepoznao me i ja sam indirektno započinjao priču ne bi li mu se razvezao jezik.

Ali, Feridov je komentar bio lakonski da je sve to bilo, prošlo i nevrijedno sjećanja.

Obradovao se posjeti. Na rastanku malo se pridigao za pozdrav, ali se vidjelo da su mu izbojani ovozemaljski dani.

Kad’ sam o bolesnom bratu pričao sa Varijem, bilo mu je veoma teško, pa je tješeći sam sebe, imao sam utisak, upitao mene da li znam da Ferid ima devedeset godina?

Al’ bi suđeno da prije njega preseli Vari.

Iz generacija koje su mi bile bliske i uživale u Todinim somunčićima za fruštuk, ostala mi je još samo tetična Adila, udata Kokoruš.

Smjena generacija, to ti je to.

Za Visoko i Visočane, budućnost je odista fascinantna, ali ja nemam ništa s tim.
Moje blago zvano: život, ni ja ne mogu sačuvati.

Ali dok živim na krilima uspomena, a možda i mojim zapisanim sjećanjima, čvrsto vjerujem, (p)ostaću vječan.

Mojim mladim čitaocima, ma gdje bili, želim svako dobro i šaljem, crno na bijelo, srdačne pozdrave.

Sead Burić / Zdenko Antović / Visoko.co.ba