“Tragom jednog zavjeta” – Izložba predmeta iz ostavštine fra Luje Zloušića

TRAGOM JEDNOG ZAVJETA

Izložba predmeta iz ostavštine fra Luje Zloušića
(8. 12. 1895. – 25. 10. 1969.)
uz 125. obljetnicu rođenja

FRA LUJO ZLOUŠIĆ, krsnim imenom Ivan, rođen je u Varešu 8. prosinca 1895. Nakon osnovne škole u Varešu, u Visokom je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju, a bogosloviju u Sarajevu. Mladu misu je proslavio u Varešu 1918. Zatim je studirao matematiku i fiziku u Beču i Zagrebu. Nakon što je 1922. diplomirao, postavljen je za profesora u Visokom i ondje ostao 47 godina, sve do svoje smrti 1969. Usput je obavljao i mnoge druge službe: bio je odgojitelj u Sjemeništu, ravnatelj Gimnazije za vijeme II. svjetskog rata i definitor Provincije Bosne Srebrene, a od 1929. do 1936. vodio je izgradnju svetišta Gospe Olovske, spaljenoga 1703. godine.

Gledano iz perspektive đaka fra Lujo je bio profesor koji je dobro poznavao svoj predmet i jednostavno ga izlagao. Uostalom, o tome zorno svjedoče nebrojeni vanjski đaci i odrasli od Ilijaša do Zenice koji su mu dolazili na instrukcije iz matematike i fizike. Odnos đaka prema fra Luji nije nikad bio odnos straha, već istinskog poštovanja i ponekad stida. Fra Ignacije mu, istina suzdržano, prigovara što je bio blag u ocjenjivanju i time omogućio da đaci zloupotrebljavaju njegovu dobrotu i blagost. Znao je đake često nasmijati svojom hitrom pokretljivošću. Iznenadno bi se našao ispred đaka i njihovu viku smirio osmijehom i uobičajenim uzvikom: Šta, šta! Tako bi se i najglasnija đačka buka u tren pretvorila u muklu tišinu.

Nikakva prijetnja se nije mogla čuti od fra Luje, pa ni u zgodama kad bi đaci činili ozbiljniji prekršaj. Fra Lujin ukor se sastojao od nekoliko pokreta ramenima i njemu specifičnog osmijeha koji se diskretno nazirao ispod krupnih brkova. Imao je veliko razumijevanje prema đačkim nestašlucima kao što je zgoda kad je đake uhvatio kako kradu jabuke.

Jednom prilikom, jedna grupa đaka je primijetila da je otvoren prozor na podrumu u kojem su se držale jabuke. Prozor je imao rešetku i nije se moglo kroz njega ući, ali jedan đak se dosjetio pa je na vrh štapa fiksirao čavao i njime nabadao jabuke te ih dodavao kolegi koji mu je stajao iza leđa. Nije se okretao nego se posve koncentrirao na nabadanje i dodavanje jabuka. U međuvremenu kolega suučesnik je primijetio fra Luju i pobjegao, a fra Lujo je nastavio preuzimati jabuke. Kad se snalažljivi đak okrenuo želeći vidjeti koliko je jabuka izvukao, iznenađen i postiđen, ugledao je fra Luju, koji mu je pokretom glave i smijehom uputio i ukor i priznanje za snalažljivost.

Danas, na fra Lujin 125. rođendan, zaustavljamo se nad predmetima kojima se on služio u svojoj svakodnevici. Tako je nastala ova mala izložba. Svi ovi predmeti zorno pokazuju kako je fra Lujo bio skroman, upravo asketski skroman, strpljiv i pobožan čovjek. Ovih 12 izložaka pružaju uvid u njegov svakodnevni život, njegovu brigu za olovsko svetište i ljubav prema ljudima koje je susretao.

Vjerujemo da će ova skromna izložba, onima koji su fra Luju osobno poznavali ili ga susretali, osvježiti sjećanje na ovoga čestitoga i marljivoga franjevca i svećenika koji ih je fascinirao svojim autentičnim životom. Onima pak koji ga nisu poznavali ova će izložba makar malo približiti i osvijetliti njegov lik. I jednima i drugima, vjerujemo, fra Lujo ostaje inspirativan kao čovjek, kršćanin, franjevac i učitelj – pravi sin svetog Franje.

1. Torba
U nju je moglo stati sve što fratru treba za puta: knjige, hrana, nešto odjeće i pribor.

2. Štap
Nosio ga je posljednjih godina, kada mu je zdravlje počelo popuštati.

3. Tronožac
Osim štapa uza se je na put nosio i sklopivi tronožac. Često je morao beskrajno dugo čekati vlak, a i kad bi ga dočekao, nije htio zauzimati mjesto.

4. Higijenski pribor
Fra Lujo je kao profesor i odgojitelj u Visokom uvijek nastojao davati primjer skromna i uredna čovjeka i fratra. U njegovoj ćeliji, u kuli olovske crkve, ostao je i njegov higijenski pribor s okruglim ogledalom na malom postolju.

5. Vozne karte
Fra Lujo je često putovao iz Visokog u Olovo, ako bi vrijeme dopuštalo, vlakom do Vareša, a onda pješice preko Zvijezde. Inače je u Olovo stizao preko Zenice i Zavidovića, odnosno Banovića, o čemu svjedoče sačuvane vozne karte.

6. Džepne lampe
Fra Luju je na putu često sustizala noć, tako da je u torbi uvijek imao baterijsku lampu.

7. Stari pečati
Za vođenje poslova gradnje nove crkve fra Lujo je koristio pečate koji više nisu u upotrebi.

8. Bilježnice s podacima o gradnji, o blagoslovu kuća i dr.
Uza sve obveze u visočkoj gimnaziji i poslove gradnje u Olovu, fra Lujo je jedno vrijeme nakon 2. svjetskog rata pastoralno brinuo za katoličku zajednicu u Podlukovima i Ilijašu. Posjećivao je tamošnje vjernike uz blagoslov kuća i dijelio im sakramente.U nekim bilježnicama nalazimo i brojne druge podatke: o brojnom stanju pojedinih obitelji, o donatorima za olovsku crkvu, o planiranim radovima i slično.

9. Red mise na latinskom jeziku
Fra Lujo je nabavio i sa sobom nosio lijepo uokviren red mise na latinskom, kako bi mogao slaviti misu na ne samo u Olovu nego i u Bakićima i u drugim mjestima oko Olova i u dolini Krivaje.

10. Brava sa starog samostana u Olovu
Pripremajući gradnju nove olovske crkve, fra Lujo je pažljivo pristupao ruševinama staroga samostana i crkve, svjestan da su u njima, kao u kakvoj vremenskoj kapsuli, pohranjeni tragovi kršćanske vjere i svjedočanstva franjevačkoga života na ovome mjestu kroz više stoljeća. Zato je za njega vrlo simboličnu važnost imao pronalazak brave s franjevačkog samostana u Olovu, spaljenoga u noći s 1. na 2. kolovoza 1704.

11. Ostaci krunica i ukopnog platna pokojnih fratara
U jugoistočnome dijelu olovskoga crkvišta, na prostoru koji je služio kao fratarsko groblje, fra Lujo je pronašao te brižljivo skupio i sačuvao zrnca krunica i komadiće platna iz fratarskih grobova. Među fratrima koji su ukopani u Olovu bio je i fra Matija Divković, otac naše književnosti na narodnom jeziku. Osim njega, tu su pokopani i brojni drugi fratri kojima ne znamo imena, ali znamo da su bili hrabri svjedoci u okolnosti u kojima to nije bilo nimalo lako. I zato smo, kao i fra Lujo, ponosni na tu svoju braću.

12. Kadionica iz spaljene olovske crkve
Olovski samostan je bio vrlo bogat dragocjenostima, ali je za vrijeme Bečkog rata zbog velikih poreza pao u teške dugove. Da bi se izbavili dugova, fratri su veći dio crkvenog inventara založili u Anconi i Dubrovniku. Nakon što je samostan spaljen, dug nije imao tko vratiti pa se tim predmetima zagubio trag. Međutim, fratri koji su iselili u Ilok ipak su sa sobom ponijeli nešto crkvenog inventara. Tako se sačuvala iz stare olovske crkve jedna kadionica koja se od 1964. ponovno nalazi u Olovu, a izrađena je vjerojatno u 17. stoljeću u Varešu.

Preuzeti sa FB: Franjevačka klasična gimnazija – Visoko