Tabloidni medij je kao korumpirana vlast

Ako je korupcija „kvarenje“ vlasti onda je tabloidizacija „kvarenje“ medija, a tabloidizacija medija je mnogo više od trivijalizacije. Pored odmaka od novinarskih standarda u tom smislu, neki od glavnih problema u medijima u Srbiji, slično kao i u regionu, su nepoštivanje kodeksa, neadekvatna zakonska rješenja i netransparentno vlasništvo, na što upozorava srbijanski Savez za borbu protiv korupcije.

Ta je institucija do sada izdala tri izvještaja u kojima je naglasila probleme s kojima se susreću mediji u Srbiji kao što su pritisci na rad medija, nejasna vlasnička struktura i uticaj na uređivačke politike.

Miroslav Milićević, potpredsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije Srbije, u intervjuu za Media.ba kaže kako su izvještaji ukazali na kontrolu nad mnogim medijima, na što su sami mediji ostali nijemi, a vlasti iskritikovale nalaze do kojih su izvještaji došli.

Šta ste zapravo otkrili? Koji vam se primjer čini karakterističnim kad govorimo o pritiscima na medije?

Savjet je u izvještaju upozorio Vladu i javnost na nejasnu vlasničku strukturu medija kao i na miješanje države kroz razna netransparentna finansiranja kao mehanizme uticaja na uređivačku politiku medija. Savjet medije i odnose koji vladaju na medijskoj sceni Srbije nije posmatrao sa teorijskog aspekta već isključivo u okviru aktuelnog društvenog trenutka. U situaciji gdje postoji snažan i uticajan finansijski lobi i gde „burazerska“  privatizacija nije ispunila očekivanja građana, uloga medija je od neprocjenjivog značaja. Izvještaj je predstavljen na konferenciji za štampu na kojoj su bili prisutni mnogi glavni urednici kao i novinari i snimatelji elektronskih medija. Izvještaj nije medijski propraćen, to jest, praktično se o njemu  u medijima uopšte nije govorilo. Nekoliko dana poslije konferencije za štampu uslijedili su napadi u medijima na Vericu Barać, pokojnu predsjednicu Savjeta, i to bez razmatranja sadržaja Izvještaja. Na ovaj način, u praksi, nedvosmisleno su potvrđene teze Savjeta o uticaju na informisanje građana. Nije li logično da su novinari i urednici zainteresovani za ovu temu. Primjer su i najnovija dešavanja sa smjenama na RTV. Da li se tako disciplinuju mediji? Nova izložba „Necenzurisane laži“ vladajuće partije u Srbiji, kojoj visoki zvaničnici daju atribut „konceptualne umjetnosti“ sličnoj umjetnosti Marine Abramović, začuđujući je primjer bahatosti i prikaza realnosti. Takva propagandno-marketinška tvorevina nije originalna i već je viđena na političkoj sceni. Svaka analitički nastrojena osoba zapita se šta je cilj ove izložbe? Da li je poenta da se ukaže na domaće „štetočine“, „izdajnike“, „strane plaćenike“ i „neprijatelje“ koji ometaju nezadrživi ekonomski i društveni preporod Srbije? Da li je cilj da se premještanjem izložbe po Srbiji „senzibilišu“ i „mobilišu“ „zaštitnici vjere“ kako bi se osujetilo dalje širenje „laži“? Šta treba da znači da je objavljena samo oko jedna trećina od 6,732 dokumenata kojima raspolaže organizator? Da li to ukazuje na veličinu i značaj problema „necenzurisanih laži“? Mora se postaviti pitanje koje to nedvosmisleno provjerene podatke kritičari iznose i na koji način da bi se njihovo objavljivanje moglo nazvati „lažima“? Ako je poruka da su prikazane kritike „laži“ i da su objavljene zato što nisu cenzurisane, a mogle su biti, onda naziv „necenzurisane laži“ dobija sasvim drukčiju konotaciju. Da li je velika zastupljenost nekog medija ili nekog „autora“ na ovakvim izložbama razlog da se oni proglase „izvorom laži“ i na njih skrene pažnja javnosti i dovede u pitanje njihov kredibilitet? Ako je potpisana kritika „laž“, šta je onda autor te kritike, kakav je njegov kredibilitet i njegova budućnost? Ko to osim dnevne politike ima razloga da kritiku nazove lažima? Da li su filmski kritičari lažovi ako kažu da neki film nije ostvario ono šta je režiser zamislio? Gdje je tu sučeljavanje mišljenja kada su jedni označeni kao „lažovi“, a drugi kao „istinoljubivi“? Zamislite medijsku scenu gdje bi svi mediji pisali isto o događajima i gdje ne bi bilo „laži“? Tada bi bio dovoljan samo jedan medij i njegovo održavanje bi sigurno bilo „jeftinije“. U takvom društvu ne bih želio da obitavam.

U drugom izvještaju o vlasništvu nad medijima otkrili ste, za to vrijeme, šokantne detalje o velikom učešću države na medijskoj sceni. Nešto se u međuvremenu mijenja ali da li i dovoljno?

Izvještaj Savjeta, objavljen 2015. godine, rezultat je praćenja medijske scene od 2011. do 2014. godine. On obrađuje veći broj medija i detaljnije opisuje mehanizme kontrole nad medijima i njihovu evoluciju. U Izvještaju se ukazuje da netransparenta vlasnička struktura, nejasni izvori finansiranja i jak uticaj javnog novca, tabloidizacija, cenzura i autocenzura drže medije okovanim. Donesena je Medijska strategija, usvojen je set proevropskih medijskih zakona i blagovremeno su donesena prateća podzakonska akta. Država je izašla iz medija. Potrebno je više vremena da se detaljno procjene efekti navedenih promjena, ali za sada je jasno da svi problemi u medijima nisu riješeni, implementacija svih zakonskih odredbi ne rješava sve probleme i izlazak države iz medija nije riješio sve probleme. Sa programskim finansiranjem ima odredbenih problema, naročito u sferi definisanja stvarnih „stručnjaka“. Posebno treba sagledavati medije na lokalnom nivou jer tu su identifikovani mnogi problemi. Izvještaj iz 2015. godine zapravo je pokazao da se mnogo stvari nije promijenilo u odnosu na situaciju u Izvještaju iz 2011. godine. Sve što je navedeno u drugom Izvještaju aktuelno je i danas, godinu i po dana kasnije. Savjet je u okviru Izvještaja dao i 24 prijedloga kako da se neki od problema prevaziđu. Ministarstvo kulture se proglasilo nenadležnim za polovinu preporuka. U mnogim razvijenim zemljama, kao na primjer u Finskoj, država nije nezainteresovana i prisutna je u medijima, ali samo kao korektivni faktor koji obezbjeđuje profesionalnu i objektivnu funkciju informisanja za svoje građane.

Često citirate rečenicu najviših političkih ličnosti Srbije da vlasništvo u Politici, najstarijem listu na Balkanu, ni policija ne bi mogla ustanoviti. Šta nam to govori?

Ta činjenica nam ukazuje na sam proces transformacije vlasničke strukture medija u Srbiji. Zamislite da stvarno istražitelji jedne zemlje ne mogu da otkriju ko je vlasnik 50% akcija jednog privrednog subjekta u Srbiji. U ovom konkretnom slučaju radi se o najstarijem i najuglednijem dnevnom listu na Balkanu, simbolu novinarstva u Srbiji. To liči na političko pozorište,  na predstavu koja stvarno treba do kraja da sludi građane Srbije. Ako državne institucije ne mogu da utvrde vlasničku strukturu Politike, onda to ukazuje na umiješanost politike i neregularnog novca u tu transakciju. Treba imati na umu da je vlasnička transformacija Politike proces koji se odigrao prije nekoliko godina, na čiju netransparentnost su ukazivale mnoge institucije, ali danas nismo bliže istini nego što smo onda bili.  Na pitanje zašto političkoj eliti ni danas ne odgovara da se otkrije veza između kapitala „nepoznatog“ porijekla i vlasništva u Politici  treba da odgovori nezavisno tužilaštvo. Nedavno je glavni urednik Politike, poznata novinarka Ljiljana Smajlović, podnijela ostavku na tu funkciju i dobila otkaz u Politici. Pravi razlozi ostavke ostaju nedovoljno poznati, ali ne isključuje se mogućnost postojanja „uticaja“ na uređivačku politiku koji proističu iz vlasničke strukture.

Vi smatrate da je ključni problem medija u Srbiji njihovo finansiranje. Zašto?

Kada privreda jedne zemlje ne radi, kada većina privatnih preduzeća kuburi sa finansijama i kreditima, jasno je da će oglašavanja i sve propratne aktivnosti dolaziti iz budžeta, odnosno iz javnih sredstava. Svoje klijente, kupce, donatore, vlasnike, želite da učinite sretnim, a ne da ih nervirate za njihov novac. Oni imaju izbora. Kada su vam izvori prihoda predominantno okrenuti samo jednom izvoru, postajete zavisni od tog izvora. Kada je taj cijeli proces finansiranja netransparentan, problem se samo uvećava. Oglašavanje samo po sebi nije koruptivno, ono je često zakonska obaveza koja treba da doprinese većoj transparentnosti, npr. javnih nabavki, tendera, prodaja, konkursa i dr. Problemi nastupaju npr. kada se veliki državni oglašivač, koji godinama uspješno sarađuje sa nekim dnevnim listom, iznenada predomisli, prestane da se oglašava i odabere drugi list. Njegov primjer obično prate manji oglašivači koji sa njim imaju poslovnu saradnju. Razumljivo je da vlasnici lista žele da izbjegnu ovakav scenario. U zemlji u tranziciji i sa privatizacijom u toku, za medije izgleda kvalitet i tržište nisu relevantni faktori.

Vaš treći izvještaj o medijima govorio je u uticaju na medije kroz marketing. Govorimo o prilično velikom biznisu? Na koji se način tu utiče na medije?

Treći izvještaj govori o korištenju javnog novca koji država odvaja za usluge reklamiranja, propagande, marketinga, PR, i koji “dijeli” na netransparentan način. U situaciji prividnog poštovanja pravila i zakona, sredstva završavaju u rukama onih koji su po volji finansijerima. Detaljna analiza alokacije sredstava ukazuje na neadekvatne procedure, izbegavanje tendera, nepotrebne i preplaćene usluge, nesvrsishodne usluge i u nekim slučajevima sam „proizvod“ nije vidljiv, npr. reklamni film, brošura itd. U mnogim slučajevima posao dobijaju firme kojima to nije osnovna djelatnost. Analiza plaćenog „proizvoda“ u principu izostaje. U ugovorima nekada postoje klauzule koje obezbjeđuju promociju ličnosti upotrebom javnih sredstava. Sasvim je razumljiv interes medija za ugovore o dobijanju javnog novca za vršenje djelatnosti. Privatni vlasnici imaju naglašen interes da na ovaj način obezbjede finansiranje medija jer je ovo često kod njih i dominantan način finansiranja. U situaciji nejasne vlasničke strukture i sukob interesa je moguć. Veliku štetu trpe stručni i profesionalni mediji.

Ono što svi danas uočavaju kao trend – tabloidizaciju medija – Vi vidite kao izuzetno opasnu pojavu. Šta je po vama najveći problem u ovoj trivijalizaciji sadržaja?

Ako je korupcija „kvarenje“ vlasti onda je tabloidizacija „kvarenje“ medija. Kada se detaljno analizira tabloidizacija u svim svojim pojavnim oblicima, onda je jasno da je ona mnogo više od „trivijalizacije“ medija. I u razvijenim zemljama postoje tabloidi jer oni imaju svoju publiku, ali od njih se ne očekuje da vrše funkciju objektivnog informisanja. Da je istina ono što su objavljivali najznačajniji tabloidi, Marsovci bi odavno bili među nama. Kada medij koji je služio informisanju krene putem tabloidizacije i neizbježnog senzacionalizma, kredibilnost mu opada, a funkcija informisanja gubi na značaju. U vrijeme kada imamo uporedo četiri realiti programa na različitim TV kanalima i kada su to najgledanije emisije prema „objektivnim“ mjerilima, izvještavanje o njihovim sadržajima može povećati publiku i zaradu vlasnika medija. Drugo pitanje je šta tabloidizacija čini od samog medija? Profesionalno i istraživačko novinarstvo ide u drugi plan. Broj stranica, npr. u novinama koje se bave osobama kojima svakako nije mesto u sredstvima javnog informisanja, kao što su kol-gerle, sponzoruše, „javne ličnosti“, nasilnici, kriminalci, kojekakvi poremećeni i izopačeni umovi, prevaranti, skorojevići i dr., stalno se uvećava. O nasilju i ubistvima piše se do neukusnih detalja.  Vijesti od prvorazrednog značaja, što se vidi po sadržaju prve stranice novina, na primjer su ko je s kim spavao na „farmi“, ko je koga prevario ili ostavio, pretukao, ko ima celulilt, ko se obnažio, ko je ugradio silikone i slično što pogubno utiče na inverziju sistema vrijednosti u društvu i vrši relativizaciju značaja informacija. Podjednako je važno da li je neko prevario partnera ili da li je neko od osoba sa posebnim ovlaštenjima prekršio zakon. Vijesti se ne provjeravaju, kodeks profesionalnog novinarstva se ne poštuje, iste senzacionalističke vijesti se prenose na nekoliko medija i čitalac gubi orijentaciju. U medijima se pojavljuju fraze kao „naš izvor iz tužilaštva“, „izvor visoko pozicioniran u BIA“, „izvor iz policije“ ili  iz „specijalnog suda“ i dr. što uvijek ne odgovara realnosti, ali takve fraze treba da daju kredibilitet senzacionalističkoj vijesti. Tabloidi tako preko javnosti učestvuju u istragama i presuđuju izvan suda. Kako se vijesti ne provjeravaju, tabloidizacija ozbiljnih medija stvara izvanredne uslove za javno dezavuisanje ljudi koji imaju različito mišljenje. Kako tumačiti činjenicu da na TV sa nacionalnom pokrivenošću urednik jednih novina najavljuje državni udar, a poslije podne druga TV sa nacionalnom pokrivenošću sa njim ima intervju? Tužilaštvu se neminovno mora postaviti pitanje da li je u sredstvima javnog informisanja, u zemlji koja je doživjela tenkove na ulicama, najava državnog udara, sijanje panike, straha i nesigurnosti ili samo promocija senzacionalističkih ideja. Tabloidi imaju svoje mjesto u društvu, imaju svoju publiku, mogu da biraju sadržaje koji interesuju tu publiku, ali oni se na kraju ipak zovu tabloidi i tretiraju kao takvi. Relativizacija informacija u jednom društvu ima isti razorni uticaj kao i relativizacija korupcije.

Ovdašnji mediji nemaju zakonsku cenzuru ali postoje brojni načini ograničavanja uključujući nesumnjivo postojanje autocenzure. Vi ne prihvatate objašnjenja o psihološkim mehanizmima autocenzure. Šta nam govore ovi suptilni oblici kontrole sadržaja?

Za razmatranje pojavnih oblika cenzure treba nam mnogo više prostora nego što imamo. U svakom slučaju pri razgovoru o cenzuri treba izbjeći stereotip o cenzuri iz davnih vremena kada je cenzor, po nalogu nadležnog „druga“ iz Komiteta, odlučivao šta može da se objavi, a šta ne. Takav vid cenzure vjerovatno još postoji u Sjevernoj Koreji i slično, ali ne i u Evropi. I u Evropi se vidjela cenzura na djelu ali samo u vanrednim situacijama, neke od kojih smo i sami upoznali. Nekad se cenzura bolje vidi po tome šta se ne objavi nego šta se objavi. Važno pitanje koje postavljate jeste šta je autocenzura i kakav je njen značaj. O autocenzuri ne postoje ni zakoni niti uputstva. U našim uslovima pogrešno je misliti da je autocenzura psihološka kategorija i da ona reflektuje ličnu hrabrost. Ovdje svakako ne želim da umanjim značaj onih koji su manifestovali ličnu hrabrost, ali to su izuzeci, a ne pravilo. Ako autocenzuru definišemo kao predviđanje posljedica vezanih za sopstveno ponašanje, onda vidimo sasvim novu dimenziju. Cenzura postaje egzistencijalni problem, a ne psihološki. U zemlji gdje imamo više od 20% nezaposlenih (prema zvaničnim informacijama cifra je pala ispod 20%), što praktično znači da jedan od pet radno sposobnih nije zaposlen, postavlja se pitanje kakva je budućnost mlade nezaposlene osobe kao što je na primer mladi školovani novinar. Dobiti posao je spas, a izgubiti posao beznađe. Kakav izbor od takve osobe možemo da očekujemo i da li imamo pravo da kritikujemo takav izbor. Ne smijemo zaboraviti da autocenzura postoji i u privatnim firmama. Ko vidi korist od kritikovanja vlasnika firme i njegovih odluka? Kada u društvu funkcionišu institucije sistema onda autocenzura kao i uzbunjivanje imaju drugu dimenziju.

U Vašim javnim nastupima često govorite o pitanju koliko obična javnost uopšte razumije poruke koje im stižu iz medija. Šta ste željeli naglasiti?

Odgovoriću na to pitanje bez pokušaja da kvalifikujem i kategorizujem javnost, iako je javnost po sebi stratifikovana kategorija. Problem nastaje zbog činjenice da su mediji profilisani a javnost opredjeljena. U društvu se stalno  nameće potreba opredjeljivanja, izbora strane, ličnosti, koncepcije i slično, što praktično znači da svako bira medije prema svojim kriterijumima koji najčešće ne reflektuju profesionalnost i kvalitet informisanja. Svako bira medije prema onome šta želi da sazna i u šta vjeruje. Svako je definisao svoje „istomišljenike“ i svoje „izdajice“. Plašim se da u takvoj situaciji u javnosti postoje pre-formirane grupe koje svoja saznanja crpe iz određenih medija, a ostaju sasvim autistični prema saznanjima iz drugih grupa. To u prevodu možda znači da „svako ostaje pri svome uvjerenju“ ubijeđen da onaj drugi nije u pravu, ili još gore da laže. To se u praksi možete lako provjeriti. Kada nekoga pitate zašto vjeruje određenom političaru, on odgovara „zato što mu vjerujem“. Kada i peti put postavite isto pitanje i insistirate na tome da vam kaže zašto, zbog kog primjera, događaja ili slično, dobijete isti odgovor još više naglašen „samo njemu vjerujem“, naravno bez obrazloženja. Vjerujem da profesionalno i objektivno novinarstvo može prenijeti poruke svim zainteresovanim subjektima na različitom nivou složenosti. Ostaje problem „funkcionalne nepismenosti“ jednog društva i nas će u ovim dijelovima Evrope to progoniti još jedno duže vrijeme. U ovoj grupaciji, uloga elektronskih medija je nezamjenjiva.

Godinama se bavite ovim pitanjima. Da li možete napraviti neku rang listu najvećih medijskih problema?

Svi problemi u medijima djeluju na kvalitet medija, i to često u sadejstvu. Ako bi trebalo da napravim neku rang-listu ona bi bila:  1) neadekvatna zakonska rješenja, 2) netransparentno vlasništvo, 3) nejasni tokovi novca, 4) nedovoljno jaka i efikasna strukovna udruženja, 5) nepoštovanje kodeksa, 6) tabloidizacija, kako medija tako i društva.

Vi ste po profesiji ljekar. Hirurg. Pretpostavljam da ste o medijima ranije znali koliko i prosječni konzument. Šta vas je ovo iskustvo rada u Savetu za borbu protiv korupcije naučilio?

Ja jesam po profesiji profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu, ljekar i hirurg. U toku svog školovanja proveo sam dosta godina u inostranstvu. Gostujući profesor sam na nekim značajnim univerzitetima i počasni doktor nauka. Održao sam više od 150 predavanja u inostranstvu po pozivu i pisao poglavlja u najznačajnijim svjetskim udžbenicima. Ovo naglašavam zato što iz toga jasno proističe da sam prethodnih decenija bio suočen sa raznim ljudima, sredinama i informisao se iz različitih izvora. Potpuno ste u pravu da sam medije gledao sa strane „konzumenta“, ali „kvalifikovanog konzumenta“ jer sam imao informisanje sa više strana. Radeći u Savjetu sa Vericom Barać i drugim članovima Savjeta, odlučio sam da medije pogledam i „sa one druge strane“ i to da vidim šta ih čini onakvim kakvi jesu i zbog čega je informisanost onakva kakva jeste. Nije nam se svidjelo ono šta smo vidjeli. Krenuli smo da pišemo izvještaje. U Savjetu ima ljudi koji se veoma ozbiljno bave medijima. Uskoro ćemo objaviti i sljedeći izvještaj o medijima koji će ispratiti situaciju u 2015. godini. Uvijek imamo pred sobom devizu: „Bez slobodnih i kvalitetnih medija nema ni slobodnih izbora“.