Svrstavanje u torove od malih nogu

Postalo je normalno da ako nisi za nešto, automatski jesi za ono dijametralno suprotno od toga. Kako školski sistem doprinosi izgradnji takvog društva?

Školski sistem u BiH ima mnogo mana, mnoge od njih su lako uočljive i često spominjane. Međutim, u školskom sistemu u BiH postoji jedan veliki problem koji nije toliko lako uočljiv izvana, a zapravo je veoma suštinski. Školski sistem od najranijeg doba traže od djece da se bezuslovno opredijele za jednu stranu. Kod nas se debata veoma često, nažalost, interpretira kao ubjeđivanje suprotne strane da je tvoje stanovište jedino ispravno, a ne ispravnije od suprotnog. Ovaj problem dovodi do društva u kom političke elite mogu formirati klimu takvu da ako se pojedinac ne slaže s idejama koje oni propagiraju, onda odmah biva okarakterisan kao izdajnik vjere, nacije i roda, kao plaćenik, soroševac, itd.

Postalo je normalno da ako nisi za nešto, automatski jesi za ono dijametralno suprotno od toga. Kako školski sistem tačno doprinosi izgradnji takvog društva?

Prijatelj mi se požalio kako mu nikad nije odgovarao naš školski sistem jer je oduvijek od njega tražio da se svrsta na jednu stranu u situacijama u kojim on to nije mogao da učini. Naveo je kao primjer bezbrojne časove lektire na kojima se pri analiziranju postupaka ili ideala likova tražilo da učenici iznesu svoje mišljenje o njihovoj ispravnosti. Jedan takav primjer bi bio: “Je li Antigonin stav da je božiji zakon iznad svjetovnog ispravan?“

Ne sumnjam da ovakvo pitanje nije rijetkost u našim učionicama i da se od učenika traži da se izjasne, ali i da naravno postoje profesori izuzeci koji ovakvim pitanjima ne pristupaju olako. Ne sumnjam ni da neki kroz obradu Antigone uveliko romantiziraju Antigonino kršenje svjetovnog zakona radi božijeg, a u nekom drugom djelu ili nekoj drugoj intepretaciji bi to oštro osudili. Mogla bi se čak i napraviti debata, jer zašto da ne, hajde da pobijemo stavove oko pitanja na koje ne postoji i ne može postojati univerzalno tačan odgovor.

Njegove kolege bi se ubrzo svrstale u odgovarajuće grupe (torove) i počinjali bi grčevito da brane svoja mišljenja. On bi se našao negdje u raskoraku, pitao bi se kako se ljudi tako lako opredijele koje će stanovište zastupati u takvim situacijama. Uvijek bi ostajao iznenađen time da je u razredu počela žustra rasprava i prije nego što bi on uspio sebi i poredati sve razloge za i protiv i pokušao ih odvagati. Dva suprotstavljena tabora podsjećaju na poziciju i opoziciju u nekoj skupštini. Pozicija bi vjerovatno bila ona strana s kojom s profesor/profesorica slaže, zahvaljujući onoj ljudskoj slabosti koja odlikuje većinu nas i čini da nikad ne možemo biti u potpunosti objektivni, te uvijek pomalo naginjemo i sa simpatijama gledamo stranu koja brani naša unaprijed formirana uvjerenja. Opozicija bi gotovo neminovno bila u bar malo podređenijem položaju, na kraju časa vjerovatno bi više ocjena dobili učenici iz pozicije, čast profesorima izuzecima koji su u stanju u žustrim diskusijama o ovakvim pitanja po strani ostaviti svoje stavove i procijeniti koja je strana iznijela bolje argumente. To je nažalost naša realnost, nisam jednom bio u situaciji da kroz školovanje „komercijalizujem“ svoje pisanje i napišem nešto što odgovara stavovima onog ko ocjenjuje moj rad. Priznajem, radio sam to, kao i dobar dio mojih kolega. Drugom prilikom možda o tome da li se kajem zbog toga jer način ocjenjivanja u ovakvim raspravama, koliko god (ne)pravedan bio, nije poenta ovog članka.

Šta bude s ljudima poput mog prijatelja koji nisu uzeli učešće u diskusiji jer jednostavno nisu mogli da odaberu stranu? Šta bude s onima koji nemaju toliko hrabrosti da se jave i kažu: „Mislim da nije u redu da na ovo pitanje ponuđeni odgovori budu da i ne?“ Šta bude s onima koji su zapravo mnogo više promišljali od onih koji su se na prvu zaletjeli da glorificiraju ili osude postupak koji je veoma slojevit i o čijim bi se motivima moglo veoma kvalitetno diskutovati, samo da se ne podijelimo odmah u torove?

U najboljem slučaju po učenika ne bude ništa. Njihovo mišljenje se ne čuje. Međutim, priča poput ove se ponavlja, iz časa u čas, iz predmeta u predmet. Problem pojedinih časova lektire je samo primjer, slične situacije se nerijetko dešavaju i na drugim predmetima. Profesori obično steknu dojam da takvi učenici nisu aktivni na časovima, nemaju stav i sl. Naravno, daleko od toga da je krivica samo profesorska, veoma često na kraju lekcija u udžbenicima se nalaze problematična pitanja.

Učenici koji ne nauče da se izbore s pojavom odlučnog odabira strane po svakom pitanju se kasnije osjećaju kao da su pali s Marsa u današnjem svijetu.

Način razmišljanja: „Ako nešto nije tačno pogrešno je“ vrlo je opasno trivijaliziranje i banalizovanje stvari koji one koji ga njeguju čini podložnim vjerovanju u sve i svašta. Problem je u tome što ovaj sistem totalno isključuje posmatranje šire slike i princip individualizma. Kao da se potpuno zanemaruje da u različitim kontekstima različitu stvar možemo tumačiti na najrazličitije načine. Vraćajući se na gore spomenuti primjer – poštovanje Božijeg zakona nauštrb svjetovnog je i kamenovanje nekog jer to sveta knjiga nalaže, ali i, kao što je to kod Antigone bio slučaj, odluka da sahrani mrtvog brata iako je Kreont – gospodar Tebe to zabranio. Brojni su postupci čiju je opravdanost i ispravnost najlakše okarakterisati individualnom. Za nekog su neke stvari u redu, za nekog drugog nisu, sve zavisi od konteksta i vrijednosti koje gaji pojedinac.

Da odmah bude jasno, ne mislim da bi se u školama trebala dopustiti diskusija jesu li Hitlerovi postupci bili ispravni. Postoje neke stvari koje su jednostavno opšteprihvaćene kao ispravne, odnosno pogrešne. Naravno ni one nisu baš apsolutno prihvaćene, postoje ljudi koji se sa njima ne slažu, ali enorma većina dijeli mišljenje u pogledu tih stvari. Kako definisati dovoljan broj ljudi i kriterije da nešto postane opšteprihvaćeni standard i istina mnogo je kompleksnija tema i pitanje od ovog članka, ali i nešto na šta vjerujem da ni mnogo pametniji od mene ne bi znali dati skroz ispravan odgovor. Ono što je problem o kom govorimo je što se od učenika konstantno traže da/ne odgovori na pitanja koja takve odgovore jednostavno ne mogu imati, traži se svrstavanje na jednu stranu po svaku cijenu. Nije li ta crno-bijela slika svijeta veliko i veoma opasno ograničavanje ljudske sposobnosti mišljenja i rasuđivanja gdje se za skoro svako rješenje nekog fundamentalnog problema i pitanja koje trenutno muči čovječanstvo mogu naći argumenti za i protiv?

Debata je poseban problem našeg sistema. Naravno da ona treba imati svoje mjesto u školskom sistemu jer itekako ima svoju pedagoško-metodološku svrhu. Stavljanje u poziciju druge osobe i pronalaženje opravdanja za njene stavove je upravo promišljanje kakvo treba potaknuti kod učenika. Vježba uvjerljivog izlaganja također može biti veoma korisna, vještina uvjerljivog izlaganja i prezentovanja je itekako potrebna u današnjem društvu. Problemi postoje u samoj provedbi debate i onome što se dešava nakon debate.

Kad se sjetim naših priprema za debatu, izgledale su otprilike ovako: Ako dobijemo temu (koja je obično baš takvo pitanje na koje nema ispravnog odgovora) i možemo da biramo da biramo stranu obično napišemo sve argumente koje imamo i opredijelimo se za onu koja nam se čini kao sigurnija opcija za pobjedu. Nekad, ma šta naša uvjerenja bila, znamo da je bolje izabrati jednu stranu jer je jednostavno takvo mišljenje trenutno popularno, a dosta ljudi nosi mišljenje kao da se radi o patikama, nose ono što je popularno.

Šta se nakon što napravimo izbor događa s ona 3-4 argumenta koja smo imali za suprotnu stranu? Odjednom se svim silama trudimo da ih pobijemo, iako su nam do prije par minuta zvučali savršeno smisleni, opravdani i logični. Čudan je sistem koji ti traži da od dvije misli koje su obje tvoje izabreš koja je ispravnija. Život donosi takve situacije i povremena simulacija toga u učionici nije naravno loša, ali prečesta smanjuje širinu vidika i naginje ka tome da u vezi svega postoji apsolutna ispravnost. Mnogo je opasnije šta se desi s argumentima koje ne možemo pobiti. Pokušavamo ih oslabiti, nekako ih diskreditovati, umanjiti im važnost, ali je to ponekad teško, skoro nemoguće, pogotovo ako se radi o nekim konkretnim brojkama ili činjenicama. Šta onda? Promijenimo li stranu imali bismo isti problem. Onda se samo nadamo da ih protivnička ekipa neće spomenuti, kao što se oni nadaju da mi nećemo spomenuti neke druge argumente koje oni ne mogu pobiti. Postoje brojne debate koje su takve, opet se možemo osvrnuti na onu o zakonima, ako Božiji ili svjetovni zakon ugrožavaju osnovna prava drugih ljudi, zašto bi ih neko poštovao?

Važno je naglasiti da kroz sve ovo ne prolaze iskusni debatanti, ni izgrađene ličnosti koje imaju formirane stavove, već tinejdžeri u osjetljivom periodu. Periodu kada oni traže i pronalaze sebe, kada po prvi put čuju za neke stvari i na osnovu njih grade stavove koji će ih određivati kao osobe. Mladi su samim tim vrlo pogodno tlo da prihvate načine razmišljanja i vrijednosti koje im se serviraju.

Dok debatiramo i pripremamo se za debatu najčešće da bismo bili uspješniji i uvjerljiviji, većinom sve više prihvatamo da je ono što tvrdimo jedino ispravno. Spremni smo ući u ozbiljne konflikte da to dokažemo na samoj debati. A šta radimo s onim argumentima surotne strane koje nismo mogli pobiti? Potiskujemo ih. Zaboravljamo. Trudimo se da ne mislimo o njima. Ako ih protivnička ekipa iskoristi, eventualno ih pokušamo reda radi pobiti. Najčešće to radimo„vadeći“ se na nesigurnosti u izlaganju protivnika, pokušavamo im ubaciti riječi u usta na dozvoljen način, odlazimo od suštine… Dobar dio učenika samo izignoriše te argumente, izbjegne ih vješto kao naši političari neugodna pitanja novinara.

Na kraju debate, pod utiskom emocija i adrenalina, jer smo velikom većinom i kompetitivni, smo još više uvjereni u naš stav, skoro smo potpuno zaboravili na argumente koje nismo mogli pobiti i naš stav je formiran. Meni samom je trebalo mnogo vremena da odstupim od stavova koje sam gorljivo branio u debatama.

Nezahvalno je očekivati da nakon par sati učenici sami hladne glave analitično sagledaju problem i revidiraju svoj stav. Tu bi trebalo da nastupe profesori i naprave kvalitetan rezime debate, kao i da objasne učenicima da se radi o situaciji u kojoj nijedna strana ne može biti potpuno u pravu.

Šta najčešće bude rezultat jedne ovakve debate? Nepopravljivo smo podijeljeni u torove po tom pitanju. Kada se to često ponavlja, onda smo podijeljeni u torove po mnogo pitanja, a perspektiva nam je veoma sužena. Postajemo sve skloniji da formiramo stavove iz „crno-bijele“ perspektive i svim svojim bićem se opredjeljujemo za jednu opciju.

Vjerujem da ovaj sistem vrijednosti u kojem stav može biti samo ispravan i pogrešan ima neko stručno ime, ali ja kao običan učenik nisam toliko stručan da ga definišem. Ono što vidim je da se on odomaćio kod nas uveliko. Ljudi tvrdnje koje ne odgovaraju njihovim samo ignorišu, prestajemo da diskutujemo, razgovaramo tako da govorimo, a ne slušamo. Proces mišljenja, izgradnje stavova nam je uglavnom veoma iskrivljen, gomila mladih ima veoma čvrsta uvjerenja za koja su spremni učiniti opasne stvari. A ta uvjerenja i nisu baš ispravna… Uviđate li razliku između nisu baš ispravna i pogrešna su?

Neka od tih uvjerenja su veoma klimava i bila bi drugačija kod istih pojedinaca da su samo bili u drugoj grupi za debatu ili čitali neke druge izvore kad su prvi put saznavali o tom problemu? Marčelo je to najbolje opisao u „Pismu vanzemaljcu“:

„Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije,
a da su izvučeni drugdje, sve bi bilo drukčije:
voljeli bi ono sto sad mrze jednakim žarom,
i opet bi im bilo vrijedno da to plate glavom“

Uviđate li da je učenike da tako razmišljaju naučio sistem koji ih je od malih nogu trpao u torove?

Počnite da uviđate. Shvatite i ko koristi što smo tako skloni svrstavanju u torove. A onda…

Zamislite svijet kao sliku koja se stalno iznova i iznova mijenja. Svako od nas može da nacrta nešto na toj slici, ali neki imaju bolje kistove i bliže su glavnim dijelovima platna. Svijet može da bude jedna prelijepa slika sa pregršt boja.

Zašto da nam djeca postaju oni koji dozvoljavaju da tu sliku u njihovo doba slikaju slikari koji samo znaju koristiti crno-bijele kistove?


Boris Stanković, Prometej.ba

Autor je učenik drugog razreda Druge gimnazije Sarajevo

Izvor fotografije: Pinterest