O čemu piše generacija dramskih pisaca rođena netom prije ili tokom posljednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije? Šta najčešće čini sadržaj njihovih dramskih tekstova? Da li razmišljaju o ratu i da li ih on kao tema ograničava ili inspirira za stvaranje novih dramaturških modela? Odgovore na ova pitanja ponudili su mladi dramaturzi koji pripadaju spomenutoj “generaciji x”, koji stvaranje vlastite sadašnjosti i budućnosti moraju početi ispočetka i uprkos neslavnoj prošlosti koja im je ostavljena u naslijeđe.
-Koji je Vaš odnos prema bivšoj državi i njenom raspadu kao jedinom naslijeđu koji su nam stariji ostavili? Kako tu neslavnu ostavštinu iskoristiti za kreiranje bolje budućnosti, barem u dramama?
Sara Radojković (Beograd): – Ostavili su nas u poštenom sr**u, s oproštenjem. Mislim da treba da budemo pametniji, ali će vrijeme dokazati da li je historija učiteljica života, ili je učiteljica koja ponavlja jednu te istu lekciju na repeat ljudima koji su zagledani u svoje mobilne uređaje u toj mjeri da je ušutkuju klikom na skip add dugme. Mislim da je budućnost teško kategorizovati kao dobru ili lošu, ona je zasigurno samo neminovna…“
-Da li je moguće pronaći neku zajedničku estetsku ili tematsku liniju između mladih dramskih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije?Tanja Šljivar (rođena u Banjoj Luci, s prebivalištem u Beogradu): – Mlado postjugoslovensko dramsko pismo je raznovrsno, ali postoje neke zajedničke tendencije, kao što su propitivanje dramske forme, tematizovanje jugoslovenskog jedinstvenog prostora, u kojem smo se svi rodili, i onoga u šta se ono tokom devedestih njegovim parčanjem pretvorilo, pa teorijski – feministički, kvir, postdramski uplivi u naše tekstove. Olga Dimitrijević, Dino Pešut, Vedrana Klepica, Tamara Antonijević, Tamara Baračkov, Doruntina Baša… su autori i autorke čije su mi poetike donekle bliske.
-Koje su to teme koje danas zanimaju mlade dramske (Vaše studente) koji pripadaju generaciji koja je rođena prije ili tokom posljednjeg rata na prostorima Jugoslavije?Vuk Boškovič (Beograd, stručni saradnik na nivou asistenta na Fakultetu dramskih umjetnosti): – Oni su uglavnom okrenuti svojim životima, i to je ono što je njihov kvalitet. A manje-više svi mi koji se bavimo pisanjem i koji imamo manje od 35 godina se na jedan ili drugi način bavimo ratom. Možda to nije na prvom, ili drugom nivou, možda čak nismo ni svjesni toga, ali vrlo je lahko doći do rata ili njegovih posledica. To je najviše zbog toga što mi kao društvo i dalje nismo prestali da budemo posleratna. Možda je ključni razlog to što se ništa tako veliko nije desilo nakon rata. Mi u Srbiji smo imali ubistvo premijera [Zoran Đinđić], ali i njega su izvršili kriminalci koji su se trenirali tokom tih ratova. Mislim da ćemo mi biti ta generacija pisaca koja će – i u Srbiji, i u Bosni i Hercegovini – morati da istjera do kraja tu temu. Ne znam do čega ćemo doći, ali šta god da uhvatiš, kojom god temom da se baviš, samo ako malo zagrebeš, naći ćeš taj pakao raspada Jugoslavije i sve uzroke i posljedice tog procesa.”
-Vaša drama Rascjep, koja je izabrana u uži krug 4. Heartefactovog konkursa za najbolji regionalni savremeni angažirani dramski tekst, zapravo je Vaša intimna ispovijest o vječnom rascjepu koji je rat ostavio u Vama. Koliko rat kao bitan segment Vašeg života utječe na Vaše pisanje? Da li Vas ograničava na neki način? Ili je jednostavno neodvojiv dio Vaše ličnosti?Mirna Rustemović (rođena u Sarajevu, s prebivalištem u Zagrebu): – Rat je činjenica koja je na ovaj ili onaj način obilježila moju generaciju. To je kolektivna trauma ovih prostora, koje su svi svjesni, ali se, prema onome što je iza svega ostalo, odnose na različite načine. U pisanju me interesira ta granica sjećanja i odnosa prema traumi. Rođena sam u Sarajevu, a rat su tamo proveli brojni članovi moje uže i šire obitelji. Odrastaš gledajući što je rat donio, odnosno kakav rascjep je doživjela generacija mojih roditelja na početku nekog ozbiljnog života, naprasno raspolućenog tim događajem. Takav rez u životu ima i značajan transgeneracijski potencijal te je direktno oblikovao moja osobna iskustva. Prvi dio drame Rascjep nastao je tako iz razmišljanja o razlikama u životu onih koji su ostali i onih koji su otišli. Drugi dio odnosi se na naše bake i djedove, generaciju koju je rat zatekao u starijoj dobi, na pragu nečega što je trebao biti smiraj života. Rascjep je za njih jednako stvaran, iako su rijetki zaista otišli. Djeca im više ne žive u Sarajevu i rijetko dolaze, a kasnije generacije su gotovo potpuno izgubile vezu sa svijetom i kulturom koja bi bila njihova da nije bilo rata. Naravno, zanimljiva mi je pritom i kolektivna konstrukcija memorije, načini na koji su naše sjećanje i identitet oblikovani kroz interakciju vlastitih iskustava te tuđih priča, raznih dokumenata i društveno prihvatljivih tumačenja.“
-Kako na rat kao potencijalni dramski sadržaj gledate vi koji ste živjeli u Sarajevu tokom opsade, a kako neko ko je, recimo, iz Zagreba ili Beograda?Asja Krsmanović (Sarajevo): – Ja jesam živjela u Sarajevu tokom opsade, ali moja sjećanja su vrlo neprecizna, budući da sam imala samo četiri godine. Iz tog razloga se, kada pišem, više bavim njenim posljedicama, ne samim događajem. Dakle, pišem o društvu u kojem sam ja odrasla i u kojem živim, a koje se ne razlikuje toliko mnogo od onog preko jedne i druge granice. Istina, politička situacija je dosta kompleksnija i društveno uređenje je u najmanju ruku bizarno, ali se svi mi manje-više nosimo sa sličnim svakodnevnim problemima. Mislim da to kod moje generacije ne zavisi toliko od toga ko je gdje odrastao, već ko je šta prisvojio kao svoju istinu i ko je u šta odlučio da vjeruje. Prošlo je 20 godina od rata i neću reći da je ta tema prevaziđena, niti mislim da će ikad biti, ali imamo mi još dosta užasa koji se trenutno dešavaju, a o kojima možemo i trebamo pisati.
-Šta za Vas, kao dramskog pisca koji je rođen početkom devedesetih godina, predstavlja posljednji rat u bivšoj Jugoslaviji?Filip Jokanović (rođen u Beogradu, s prebivalištem u Srebrenici): – Ja sam rođen 1994. godine u Beogradu, a od svoje treće godine živim u Srebrenici. Za nekoga ko dolazi iz takve jedne sredine, koju je rat zauvijek osakatio, odrastajući sam osjećao veliki pritisak, dok sad već vidim stvari jasnije. Ja sam kao dramski pisac bježao jako dugo od toga i neko sam ko smatra da treba da pokušamo da prevazilazimo to što se desilo. Nisam htio da me ta Srebrenica definiše, kao što je obilježila mnoge mlade ljude koji žive u njoj ili su živjeli. I zato sam jako dugo bježao od toga, jer vjerujem da treba pisati o onome što poznaješ, a meni je taj rat bio jako nepoznat, iako sam odrastao u “srcu” cijele stvari. Međutim, s vremenom sam shvatio da, koliko god ja vjerovao da to na mene nije ostavilo nikakve posljedice, ipak jeste. Dalo je mom pisanju određenu atmosferu, koliko god to možda zvučalo pretenciozno. Sada shvatam da je taj rat izvor određene inspiracije za našu generaciju. Ja sam tu temu prihvatio i obradio u svom komadu Mihrap, u kojem je stradanje predstavljeno kroz priču o četiri žene zarobljene u podrumu džamije, želeći da isprovociram čitaoca, da ga zgrozim, da učinim da se osjeća neprijatno, sa željom da barem jedna osoba koja bude pročitala tekst pomisli da je vrijeme da nastavimo dalje. Jer, nesvjesno ili svjesno, i dalje trujemo naše generacije s time. Ne učimo ih o tome, već ih trujemo.
-Da li se Vi kao rediteljica možete pronaći u dramskim tekstovima Vaših susjeda, odnosno, da li u njihovim temama možete prepoznati prostor za ostvarivanje vaših rediteljskih koncepata?Dragana Gunin (Skopje): – Da. Meni nije bitno iz koje države dolazi umjetnik, već šta on ima da kaže. Povezujemo se preko tema, preko života, pozorišta. Za mene nema razlike da li je dramaturg iz Slovenije, Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Makedonije. Ne biraš državu iz koje dolazi dramaturg, već biraš bol koju morate zajedno sa glumcima saopštiti publici. I to je vrlo lijpo. Kad znaš da neko ko živi malo dalje od tebe ima isti problem, istu muku. Pozorište spaja ljude i uvijek će to raditi. Kada su u pitanju teme, neko želi da kaže nešto o aktuelnoj situaciji, neko želi da priča o prošlosti koja ovde traje zauvijek. Ja sam prije željela da kažem nešto o ratu, al bih sada željela da pričam o nečemu drugom. Nečemu što je lijepo, što ovdje ne dolazi često i u ogromnim količinama. Ali tako je na ovim prostorima, nekako svi želimo da kažemo nešto o sreći, a sreće nigde.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.