Svetlana Slapšak: Stvar kojom se ubija

Jedini praznik, odnosno dan opomene i sjećanja, kojeg se mediji na početku maja nisu sjetili i o tome nas obavještavali, jeste nedjelja borbe i osvješćivanja protiv nasilja sa upotrebom malog vatrenog oružja, koju je organizovala svjetska organizacija za borbu protiv ovakvog nasilja, IANSA, od 1-8 maja. To je nevladina organizacija koja je tjesno povezana sa UN i njenim programima ograničavanja naoružanja – koji su, avaj! – krajnje neuspješni. IANSA naime pokriva ono sivo i ogromno globalno područje u kojem se ne prodaju uranijum, plutonijum i atomske glave, već revolveri i uopšte ono što se, nehotično sarkastično, zove „lako oružje“. Lakoća sa kojom to oružje prelazi vojske, granice i transportna sredstva je naprosto nevjerovatna: najluđi primjer, koji je morao osvjestiti vojne ministre i policije bar dvadesetak zemalja, pa nije, je slučaj onog kalašnjikova koji je iz JNA preostao u nekom skladištu u Sloveniji, pa se pojavio u pariskim pokoljima…

Smjestimo to prvo u kontekst aktualnog opominjanja – možda prije žalosnog sjećanja – na slobodu govora. Živimo u svijetu u kojem je vizualno (mislim na medije, posebno televiziju) revolver isto toliko prisutan koliko i tiganj: kad je riječ o medijskim proizvodima koje stvaramo i kontrolišemo sami, pomoću privatnih elektronskih medija, može se pretpostaviti ista gustoća pojavljivanja – pomislimo samo na svijet igrica. Tražiti još više slobode za lako oružje znači ne samo posredno ugrožavati ionako fragilno područje slobode izražavanja, nego i neposredno nagomilavanje motivacije i prilika za nasilno rješavanje konflikta – u porodici, recimo. Lažni i opasni argument, koji su mediji pohitali da objave, da ne puca oružje nego čovjek, izgovoren je i prenesen samo zato da bi se umirili najpovršniji umovi: ne, čovjek nije uzvišeno biće koje prije svega razmišlja, i koje teškoće i prepreke svakodnevice ne orijentišu u njegovom tvrdom životnom opredjeljenju – recimo, kolekcionisanja dragocjenog oružja. Ne, ako beba nađe revolver na zadnjem sedištu i njime upuca majku koja vozi kola, pseudo-elitizam ljubitelja oružja se pokazuje kao samo još jedna ružna i smrdljiva patrijarhalna nakaza. Revolveri i drugo slično oružje, koje nam pred očima virtualno, a u vijestima stvarno, pobije kojih hiljadu ljudi i drugih živih bića dnevno, ne može imati nikakav drugi efekat na osjetljivu, sa svih strana napadanu i najčešće neotpornu i građanski neoblikovanu svijest ljudi, sem da ih ili navikava da se odazovu istim načinom, ili da se nauče da ćute u ostatku svog života. Nažalost, recept sa ćutanjem nimalo ne pomaže u najčešćem slučaju krvave upotrebe malog oružja, a to je porodično nasilje… Formula je jednostavna – više lakog oružja, manje građanske svijesti, slobode izražavanja, jednakosti, a više straha, nesigurnosti, glasanja pod prinudom, nasilnih reakcija protiv slabijeg, čija je jedina krivica to što je blizu. Država sa rastućim porodičnim nasiljem morala bi o tome misliti u parlamentu, pre nego što je iznenade rezultati izbora.

Drugo, susjedstvo u kojem živimo, dakle pre svega Balkan, puno je oružja: preostalo je iz rata, iz trgovine oružjem koja se razvijala uporedo, unutar i poslije rata, iz nedovoljne kontrole rezervi iz korupcije i sitne sive trgovine. Posjeduju ga ljudi koji su ozbiljno traumatizovani u ratu ili adaptirani na odsustvo pravila, morala i reda u svakodnevici, bilo da su na toj stazi uspjeli, ili su negdje izgurani, dakle još više frustrirani. Kvantitet se mijenja u sudbinski „kvalitet“, nasilje sa savršenom lakoćom i prizemnom pameću nalazi načina da zavlada. Nijedna od država u tome području nije ni ozbiljno razmatrala, a nekamoli realno ograničavala promet oružjem, procesirala kriminalne trgovce oružjem, razvijala javne kampanje protiv oružja. Ponegdje su uspijevale kampanje vraćanja starog oružja… Konačno, glavna briga finansijskih dželata Grčke bila je da se iz države, putem lažnih injekcija „pomoći“ iscrpe sav novac sa kojim je Grčka bila prinuđena, u obliku kredita, da kupuje oružje od Njemačke i drugih zemalja: dvostruka zarada!

Treće, možda na duge staze manje primjetno ali itekako važno u stvaranju određene kulturno uslovljene mentalne nastrojenosti, jeste lov. Negdje dobro organizovan i bar labavo povezan sa naukom koja koliko-toliko ima učešća u odlučivanju o prisutnosti životinjskih vrsta, a negde raspušteno područje endemske brutalizacije muškaraca, dozvoljeno divlje prolivanje krvi, nasilje i morbidno uživanje. I ponovo, drski lažni argument sa početka: neko ko uživa u mučenju i ubijanju životinja, izvjesno je više sklon primjeni sličnog ili istog postupka sa ljudima. Jedan stručnjak za ranu historiju čovjeka i antičku mitologiju, Valter Burkert, tvrdio je da smo svi, kao ljudski rod, obilježeni prvim zločinom – ubijanjem životinje za hranu…

Četvrto, shizofrenija na državnoj ravni: sa jedne strane nastavak i pogoršanje programa stezanja pojasa, na drugoj sasvim ozbiljna rasprava, potpomognuta pritiskom iz NATO, da se nađe i potroši više sredstava za vojsku: naravno, kupovina oružja je cilj, najbolje od istih koji povećanje sredstava predlažu, a ne popravljanje socijalnog statusa profesionalnih vojnika, od njihovih cipela i gaća do njihovih plata. U ovome slučaju, shizofrenija se može jednostavno izlječiti odbijanjem i jednog i drugog: nije li najrazumnije riješenje ono koje bi malo olakšalo položaj petine stanovništva ispod praga siromaštva (slučaj Slovenije) i isto tako ostalih, sem one površinske kraste od 1% – dakle temeljno smanjivanje i konačno ukidanje politike stezanja pojasa u korist politike socijalne solidarnosti – i, sa druge strane, ozbiljno pretresanje veoma stare ideje civilnog društva o ukidanju vojske. Mirovni pokret izvjesno nije bio najuspešniji za vrijeme rata: no za vrijeme mira, među mnogobrojne moralne obaveze i aktivističke dužnosti takvog pokreta mora spadati i borba za ukidanje vojske – svih vojski.