Svi znamo kako izgleda Mjesec, gledan sa Zemlje. Ali da bismo ga mogli bolje vidjeti, potreban nam je dvogled. Pomoću njega, jasnije ćemo vidjeti one ‘fleke’ na njegovoj površini, svjetlija i tamnija područja koja nam se prikazuju kada ga gledamo prostim okom.
Ali šta su ta područja zapravo? Od pamtivijeka ljudi zagledaju Mjesec i nebo, ne bi li uspjeli dokučiti što se to tamo gore nalazi. Tako su se rađale razne teorije i pretpostavke, na osnovu kojih su ljudi opisivali pojave oko sebe. Mjesec nije iznimka. Tako su ljudi mislili da na Mjesecu ima puno vode, pa su zaključili da su ona tamnija područja koja se primjećuju na Mjesečevoj površini, zapravo mora i oceani. Pa su im dali i imena. Ti nazivi su ostali i do dana današnjega.
Tri Mjesečeva mora: Mare Humorum, Mare Nectaris i Mare Crisium samo su neka od mnogobrojnih mora koje možemo promatrati na Mjesecu.
Dakle, vjerojatno niste znali da je naš Mjesec jedan od najvećih prirodnih satelita u našem Sunčevom sistemu. Promjer mu je 3476 km. Najveća udaljenost Mjeseca od Zemlje (apogej) iznosi 405 000 kilometara, srednja udaljenost iznosi 384 000 kilometara, a najmanja udaljenost (perigej) je 363 000 kilometara. Razlika u udaljenostima nastaje zbog toga što se Mjesec (kao i većina ostalih nebeskih tijela) kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi.
Zanimljivo je da su već stari Grci uspjeli izmjeriti njegovu udaljenost. Savremena moderna mjerenja se vrše pomoću radara, a otkako su astronauti bili na Mjesecu, ostavili su laserske reflektore pomoću kojih se laserom mogu mjeriti udaljenosti Mjeseca tačnošću i do nekoliko centimetara. Naime, laserskom se zrakom ‘gađa’ reflektor na Mjesecu i zatim se ta ista zraka vraća natrag na Zemlju. Mjerenjem pomoću vrlo preciznih instrumenata, prati se vrijeme koje je potrebno da se ta zraka vrati natrag, i na taj način se izračunava koliko je Mjesec trenutno udaljen od Zemlje. Mjesečeva je masa 81 puta manja od Zemljine.
Vjerojatno ste primijetili da stalno vidimo istu stranu Mjeseca. A, da li ste se pitali zašto ne vidimo i onu drugu stranu? Niste razmišljali o tome, je li? Dobro. E, pa, to je zato što je vrijeme njegove rotacije (vrtnje oko svoje osi) jednako vremenu njegove revolucije (vremenu koje mu je potrebno da obiđe oko Zemlje). Mjesecu je potrebno 27 dana i 8 sati da obiđe oko Zemlje. Mjesečeva os rotacije je u odnosu na os ekliptike (staza po kojoj oko Sunca kruži Zemlja) nagnuta za 1° 32' pa se nebeski pol na Mjesecu ne nalazi blizu zvijezde Sjevernjače, kao kod nas na Zemlji, već se nalazi negdje u zviježđu Zmaja (Draco). No, isto tako, vjerovatno niste znali da povremeno možemo vidjeti i dijelove Mjeseca koji su inače nevidljivi. To možemo zahvaliti povremenim Mjesečevim libracijama (promjenama orijentacije Mjesečeve površine u odnosu na promatrača sa Zemlje). Tako, ukupno, možemo vidjeti 59% Mjesečeve površine, ali nikada više od 50% odjednom.
Mjesec nema atmosferu. Znači, na Mjesecu nema oblaka, plavoga neba, vode, vjetrova… Nebo, gledano sa Mjeseca je bistro i crno. I kada Sunce sja, mogu se vidjeti zvijezde na nebu. Sjene koje se vide na površini Mjeseca su potpuno oštrih rubova (naravno za promatrača na Mjesecu) jer se zrake svjetlosti ne lome kroz atmosferu, kao što je to slučaj na Zemlji. Znači, zbog loma svjetlosti u Zemljinoj atmosferi, sjene predmeta na našemu planetu, uvijek su difuznih rubova.
Kada vidimo pomračenje Mjeseca, to je zato što se Zemlja postavila u položaj između Mjeseca i Sunca. Tada je Mjesec u Zemljinoj sjeni i za promatrača na Mjesecu, nastupila je pomrčina Sunca. Za vrijeme pomrčine Mjeseca, ako ste je ikada promatrali, mogli ste vidjeti da Mjesec nije potpuno nestao, postao nevidljiv. Zapravo, poprimio je bakrenocrvenu boju. Što je tome razlog? Odgovor glasi – Zemljina atmosfera! Kako sunčeve zrake prolaze kroz Zemljinu atmosferu, dolazi do loma svjetlosti i njezinog skretanja. Kako se zrake iz crvenog dijela spektra (dulje valne duljine), više lome od zraka iz plavog dijela spektra (kraće valne duljine), tako te zrake obasjavaju, indirektno, površinu Mjeseca i zbog toga Mjesec poprima njihovu boju. Kada smo kod toga, postoji još jedna zanimljivost koju možemo vidjeti na Mjesecu. Riječ je o pepeljastoj svjetlosti. To je svjetlost, zahvaljujući kojoj možemo vidjeti ‘neosvijetljeni’ dio Mjeseca, u fazi starosti od nekoliko dana. Znači u fazi između mlađaka i prve četvrti. Radi se o Sunčevoj svjetlosti koja se reflektirala sa površine Zemlje i obasjala Mjesec. Tada možemo vidjeti i obrise površine Mjeseca koja inače nije osvijetljena Sunčevom svjetlošću.
Temperatura na Mjesecu iznosi od -130° C po noći, pa sve do +90° C po danu. Starost Mjeseca se procjenjuje na oko 4.5 – 4.7 milijardi godina. Dakle, otprilike koliko i Zemlja. Da se vratimo na početak, i malo proučimo Mjesečev okoliš. Kako na Mjesecu nema erozije, jer nema ni vode, ni vjetrova, Mjesečeva se površina nije značajnije mijenjala milijardama godina. Kako je Mjesec prolazio kroz ‘sito i rešeto’ kao i Zemlja, na njemu je to ostavilo mnoge tragove, a koji se, zbog maloprije spomenutih razloga, vide još i danas, kao da se to dogodilo jučer. Na Zemlji su se ti tragovi, zbog djelovanja erozije, gotovo posve izgubili. Dakle, Mjesec je u svom razvoju pretrpio mnoge promjene, od udara meteorita, do vulkanskih erupcija (ovo su inače dvije suprotstavljene teorije o nastanku mjesečeve površine).
No, bilo kako bilo, na Mjesecu se primjećuju krateri, planine, doline, i ravnice koje zovemo morima. Starost istih se kreće između 3.2 – 3.8 milijardi godina. Dakle, nisu sva Mjesečeva mora iste starosti. Isto tako, i krateri imaju različitu starost. Mlađi krateri kao što su Tycho i Copernicus, imaju karakteristiku da se iz njih pružaju svijetle pruge, koje vjerovatno potječu od užarenog materijala koji je izbačen prilikom udara meteorita u Mjesečevu površinu, kada su ti krateri i nastali. Iako se mislilo da je Mjesec geološki mrtav, seizmografi koje su astronauti ostavili na Mjesecu, pokazali su da Mjesec ima svoje potrese, a to znači da postoji geološka aktivnost. Tako se pokazalo da Mjesec ima rastopljenu jezgru kojoj je temperatura oko 1500° C. Većina potresa se nalazi na dubini od 800-1100 kilometara ispod površine Mjeseca. Promjer jezgre iznosi oko 700 kilometara. Mjesec ima i magnetno polje koje je hiljadu puta slabije od Zemljinog i karakteristiku da je neobično promjenljivo po oblastima. Vjerovatno se radi o ostatku jačeg magnetskog polja koje je postojalo davno u prošlosti Mjeseca. Posmatranjima sa Zemlje se primijetilo da na Mjesecu postoje ‘isparavanja’ plinova iz njegove unutrašnjosti, u krateru Alphonsus ali to još treba istražiti. Tako se Mjesec pokazao puno složeniji nego što se to do sada mislilo.
Vidljiva strana Mjeseca se potpuno razlikuje od nevidljive. Na nevidljivoj strani Mjeseca, gotovo da i nema mora, sve sami krater na krateru. Na jugozapadnom dijelu vidljive strane Mjeseca, vidimo neravne visoravni na kojima se nalaze mnoštva velikih kratera, dok se na sjeveroistočnom dijelu nalaze prostrana i ravna mora. Vrlo je zanimljivo područje gdje se nalazi krater Aristarchus, koji je ujedno i najsjajniji krater na Mjesečevoj površini. Neki od naših znanstvenika, dobili su počasno mjesto na Mjesecu. Ruđer Bošković, Nikola Tesla, Andrija Mohorovičić i Leo Brenner, imaju tu čast da se njihovim imenima krase krateri na Mjesecu. Nekim je Mjesec, i dan danas, najupečatljiviji objekat za posmatranja.
