Sve po zakonu, do posljednjeg čovjeka

Sve po zakonu, do posljednjeg čovjeka

Piše: Dželaludin Hodžić

Ni u ovim ramazanskim danima nismo, nažalost, ostali pošteđeni afere koju potpisuju akteri naše bosanskohercegovačke političke svakodnevnice i najistureniji predstavnici onoga što se voli zvati političkom elitom.

Ljudi (dobro ih je odredio u jednom intervjuu profesor Rešid Hafizović) koji vode procese, koji odlučuju o najbitnijim pitanjima od javnog značaja, odlučili su nam još jednom testirati strpljenje.

Ovoga puta riječ je o nabavci respiratora koja je pod sumnjivim okolnostima, najblaže rečeno, povjerena (u ime svih nas) firmi koja je registrovana primarno za preradu voća i povrća.

Sami povodi više nisu toliko ni bitni. Bez obzira da li se radilo o šutanju zastupnika u državnom parlamentu, šutanju novinara, kupoprodaji glasova u svim izbornim procesima i na svim nivoima, You name it, rekli bi Amerikanci, princip je isti.

Relativizacija i omalovažavanje javnosti. Ruganje. Razlog za to je jednostavan: prolazi im.

Svaka kazna i sankcija, i onda kada se slučajno desi, apsolutno je nesrazmjerna šteti, porukama koje se šalju i traumama kojima se ljudi izlažu.

Iskustvo nas uči da protagonisti takvih afera, neposredni izvršioci jednako kao i nalogodavci i politički pokrovitelji, računaju s kratkom pameću, kako se to uobičajeno kaže. Računaju da naše sjećanje seže tek nekoliko dana unazad i nadaju se, sa svakom novom aferom, da će ubrzo izbiti nova koja će skrenuti pažnju i zavrtjeti kolo nanovo.

Jedna od fraza koja nam se uporno, od slučaja do slučaja, servira jeste da je sve po zakonu.

Ljudi su u toj frazi pronašli neiscrpan izvor humora, koji im je ostao kao jedna od posljednjih oaza u tmurnoj svakodnevici. O tome je li to baš najbolji i najefikasniji način borbe, ovdje nije riječ. Nešto je o tome rečeno u prošlim kolumnama.

Abdulah Sidran kaže da pravnici trebaju formulirati novi institut: ozakonjeno bezakonje. Da ovo nije potpuno bez osnova govori, sada već davna, formulacija jednog od velikana pravne misli, Gustava Radbrucha.

Iskustvo nacističkih zločina koji su, opće je to mjesto, svi odreda izvršavani prema slovu zakona, tog je velikog pravnika nagnalo da formulira tezu o postojanju zakonskog neprava i nadzakonskog prava.

Poruka je jasna. Sam zakon i pravo u cjelini samo po sebi ne garantira moralnu ispravnost i prihvatljivost. Čak i da jeste, dakle, sve po zakonu, to, samo po sebi, još uvijek ništa ne znači.

Zakoni se moraju podvrgavati stalnoj kontroli, propitivanju i kritici. Prva kontrolna tačka za valjanost i prihvatljivost svakog zakona jeste jednakost. Ako ne vrijedi jednako za sve, zakoni gube tlo pod nogama, svoju prihvatljivost i legitimnost. O tome jesu li naši zakoni, ne načelno, nego u životu i iskustvu svakoga od nas potvrđeni kao jednaki za sve, mislim da je ovdje suvišno govoriti. Ta jednakost podrazumijeva ne samo jednako postupanje nego i postupanje kao s jednakim.

Da to nije isto pokazuje se preko jedne druge fraze. Ona se izražava u pozivu da “institucije rade svoj posao”. Nećemo sad cjepidlačiti pa se upuštati u raspravu o tome rade li posao institucije ili ljudi. Tom frazom se, najčešće, želi poručiti da su svi nevini, dok se u pravosnažnoj sudskoj presudi ne dokaže suprotno. Ona načelno važi, ali bi je na ovim našim demokratski nezrelim prostorima, na kojima su standardi političke kulture i odgovornosti još uvijek daleki ideali, trebalo modificirati.

S obzirom na moć koju posjeduju, s obzirom na sve slabosti naše institucionalne kulture, za političare bi trebalo vrijediti obratno: krivi su dok im se suprotno ne dokaže. Nije ovo moja invencija. Riječ je o prijedlogu koji je još devedesetih godina prošlog stoljeća iznio italijanski tužitelj Antonio Di Pietro u jeku akcije protiv korupcije u italijanskom društvu.

Ne može, naime, pravno načelo vrijediti jednako za čovjeka koji završi u zatvoru zbog dva, tri metra drva i za čovjeka koji, recimo, svojim potpisom odlučuje o desetinama i stotinama miliona javnog novca i drugim javnim dobrima.

Nije smisao propisa u tome da jednako kazni nekoga čije djelovanje pogađa njega i eventualno nekolicinu ljudi i onoga čije odluke pogađaju destine i stotine hiljada ljudi, pa i generacije koje će tek doći.

Još je izraženije ruganje kad slušamo pozive i apele tužilaštvu da radi svoj posao.

Teško je to objasniti u situaciji u kojoj nam pjesnik pokazuje da pravo razumije bolje od mnogih samozvanih pravnih eksperata. Po njima je, svakako, sve po zakonu. Ne bi oni tu ništa dirali.

Pitanje je hoćemo li, upravo u danima ramazana, u iskustvu posta, jasnije vidjeti i vrednovati ono što nam serviraju uglavnom se skrivajući iza parola.

Te parole kao i materijalne resurse ove zemlje i njenih ljudi ispraznili su i opustošili ljudi koji nas uporno pozivaju da više vjerujemo njima nego vlastitim očima. Do sada je bilo tako. Jednako postupanje za nejednake ljude.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

preporod.info