Priča o Štrumpfovima nije priča o malim, plavim stvorenjima, već čitava mitologija društva sa primesama komunizma, nacizma i krišćanskih motiva. Ona se može tumačiti kao zabava za djecu, ali suštinski nije samo to – „Štrumpfovi” su ideološki obojena ideja o Utopiji.
Pierre Culliford, tvorac Štrumpfova, rođen je 1928. godine u Briselu, tačno deceniju nakon kraja Prvog svjetskog rata koji je ostavio nemjerljive posljedice na demografiju Belgije. Dvadeset posto stanovništva je napustilo tu zapadnoevropsku državu, a dodatnih 5-20% je interno raseljeno. U historijskim okvirima, djelovanje okupacionih vlasti Njemačke za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata u Cullifordovoj domovini poznato je kao „Silovanje Belgije“. Šest hiljada Belgijanaca je ubijeno, dvadeset pet hiljada domova razrušeno. Na ovakav svijet je došao Pierre Culliford, koji pod pseudonimom Peyo stvara Štrumpfove i iscrtava historiju stripa. Peyo rano ostaje bez oca, pa umjesto da po želji postane zubotehničar, nalazi posao u lokalnom kinu puštajući filmove. Tu je zavolio animaciju i kasnije se zaposlio u studiju za animaciju gdje upoznaje Morissa (tvorca Taličnog Toma) i Andréa Franquina (tvorca Gaše Šeprtlje). Preživljava Drugi svjetski rat u nanovo razorenoj državi i stvara relativno neuspješne stripove do kraja pedesetih godina XX vijeka.
Tad nastaju Štrumpfovi.
Štrumpfovi su mala, plava bića koja nose frigijske kape (koje su u Starom Rimu bile simbol slobode) i žive sretno i složno u šumi koju je nemoguće naći. „Štrumpf” je u stvari pseudonim koju je izmislio André Franquin. On je, za vrijeme ručka sa Peyom, htio da potraži so, ali nije mogao da se sjeti odgovarajuće riječi, pa je umjesto „sel” izgovorio „štrumpf”.
Mali, plavi i neuhvatljivi, Štrumpfovi žive u kućicama napravljenim od pečurki. Gljive se mogu tumačiti kao carstvo između čovjeka i biljaka. Između ta dva svijeta: čovjeka gore i flore dolje, pri zemlji, žive Štrumpfovi. Oni imaju ljudske karakteristike, ali nisu ljudi. Štrumpfovi vizija ljudi koji ne znaju za rat i razaranje – vizija Belgije koja nije doživjela „silovanje“, „poniženje“ i vizija pravednog svijeta u kojem ljudi rade sebi u korist, a ne drugima na štetu.
Suštinski, hijerarhija štrumpfovskog društva ima dvije dimenzije i nalikuje totalitarnom, autokratskom uređenju. Na vrhu ljestvice je Veliki Štrumpf koji jedini nosi odjeću i frigijsku kapu drugačije boje, ima bradu i jeste nezvanični lider, odnosno Veliki Vođa štrumpfovskog naselja. Osim njega, u štrumpfovskim društvenim procesima učestvuju i svi ostali Štrumpfovi – njih stotinjak. Nijedan Štrumpf nema jasno dato ime, već su ona skovana po pravilu „pridjev+ Štrumpf“ (Grand Schtroumpf – Veliki Štrumf, Schtroumpf Farceur – Šaljivko, Schtroumpf Maladroit – Trapavko, itd.)
Teza broj jedan – Štrumpfovi su komunisti
Hipoteza da je lik Velikog Štrumpfa nastao po liku Karla Marksa
Štrumpfovska imena su specifikacija njihove društvene uloge: Gruber je tesar, mehaničar i majstor, dok je Mazalo slikar. Njihovi identiteti i ličnosti su nebitni za kontekst priče o Štrumpfovima i sve individualne karakteristike su zanemarene.
Klimaks svake epizode „Štrumpfova” je, najčešće, u isticanju zajedništva kao motiva kojim se prevazilaze problemi. Te probleme predstavljaju Gargamel i Azrael koji žive u objektu koji neodoljivo podseća na srednjovekovnu crkvu, što može da predstavlja materijalizovanje Marksovih „Teza o Fojerbahu“. Ime Gargamel preuzeto je iz djela Gargantua i Pantagruel Fransoa Rablea, u kome se majka džina Gargantue zove Gargamela. Bilo bi korisno napomenuti da je Fransoa Rable bio monah (franjevac pa benediktinac). Doduše, po riječima Stanislava Vinavera, bio je i „šeret-budala i jarosni napadač na Papu i katoličku crkvu“. Gargamel za Štrumpfove predstavlja džina koji je oličenje stereotipnog devetnaestovjekovnog antisemite; njegova odjeća podsjeća na previše puta krpljenu crkvenjačku mantiju. Gargamel je krivonosi egocentrik koji u želji za hvatanjem Štrumpfova vidi ispunjenje svojih alhemičarskih žudnji, sintezu zlata i vječan život. Njegov mačak Azrael nosi biblijsko ime koje znači „onaj kojem Bog pomaže“.
Kefalo kao animirani Lav Trocki
Kefalo, oličenje intelektualca, jeste najnepopularniji Štrumpf, često izložen kritici i podsmjehu, ali i jedini koji može da parira Velikom Štrumpfu i ugrozi njegovu moć. Zato, mnogi u tenziji između Velikog Štrumpfa i Kefala vide odraz sukoba na relaciji Staljin – Trocki. Štrumpfovi nemaju privatan posjed, njihov rad je društveno usmjeren– ne poznaju tržišnu ekonomiju i sve njihove djelatnosti su usmjerene u pravcu stvaranja zajedničke Utopije znane kao socijalizam.
Teza broj dva – Štrumpfovi su nacisti
Štrumpfeta originalno nije bila dio svijeta Štrumpfova: ona je djelo magije Gargamela i stvorena je „nakaradno crnokosa“, a sa ciljem da se infiltrira u selo Štrumpfova i u njega unese zavađu. Međutim, ni taj Gargamelov ingeniozni plan nije uspio (djelimično zbog njene „nakaradne crnokosmatosti“) te je Veliki Štrumpf štrumpfovskom plastičnom hirurgijom „popravlja“ i od nje stvara zanosnu plavušu koja postaje meta ljubavnih interesa čitavog falocentričnog sela. Hitlerovski arijevizam se može uvidjeti kao sasvim jasan motiv ove priče.
Rasizam u liku Štrumpfete
Prva knjiga o civilizaciji Štrumpfova se zove „Crni Štrumpfovi“. Radnja je sljedeća: muha dolazi u štrumpfovsko selo i ujeda jednog nesretnog Štrumpfa čime on poprima crnu umjesto plave boje, svodi svoj vokabular na riječi „gnap, gnap, gnap!“ i pokazuje simptome nečega što bismo mogli da nazovemo „ludilo“. Štrumpf od neobičnog malenog bića postaje „crnac“ – psihijatrijski slučaj sa ograničenom inteligencijom. „Bolest“ se širi kao epidemija tako što prvobitni „crnac“ ujeda druge Štrumpfove za repove čime epidemija zahvata sve stanovnike sela osim Velikog Štrumpfa koji nakon određenih peripetija spašava selo uz pomoć polena magnolije koji od „crnaca“ stvara „normalne“ stanovnike štrumpfovskog naselja.
Štrumpfovski rasizam
Kefalo, kao najmanje prihvaćeni Štrumpf u selu, može biti shvaćen kao jedini koji ima potencijal i znanje za kritički osvrt na autoritarno uređenje sela (i za umanjivanje moći Velikog Štrumpfa). Pošto autoritarizam ne trpi kritičku svjest, Kefalo je u ovom kontekstu shvaćen kao negativni junak cijele priče. Njega možemo tumačiti i kroz lik Hajnriha Himlera koji nakon hapšenja, zbog svoje narcisoidnosti, nije izdržao, a da ne oda svoj pravi identitet. Nakon otkrića je prebačen u zasebnu ćeliju u kojoj je ispivši pilulu cijanida preminuo. Kefalova glavna karakteristika jeste upravo narcisoidnost.
Kefalo kao animirani Hajnrih Himler
Teza broj tri – Krišćanski elementi u štrumpfovskom svijetu
Zajedništvo, princip koji se provlači kroz sve veće svjetske religije, propagira se i u „Štrumpfovima”, i to u velikoj mjeri; porodične vrijednosti i vrijednosti društva u cjelini su važnije od ličnog bogatstva. Štrumpfovi se, u težnji da opstanu, žrtvuju jedni za druge, pokazuju visok stepen empatije i štite svoju životnu sredinu. Oni nose bijelo kao simbol nevinosti i čistote.
Štrumpfeta, stvorena od zlog i invazivnog Gargamela, jeste pokušaj jabuke razdora. Ona je biblijski i rajski motiv na koji Štrumpfovi nisu nasjeli, tako očuvavši svoj raj u kome vječno žive dok god u selu brižno čuvaju „Kamen dugog života“.
Kao i Morova Utopija, kao Šangri La, El Dorado, Atlantida i ovo mjesto čudesa je nepostojeće. Ali kao i Utopija i Šangri La ono živi u umovima djece učeći ih zajedništvu, kao i u umovima fanatika koji pokušavaju da shvate pozadinsku priču svijeta.
A istina?
Možda mi u suštini „ne možemo da podnesemo istinu“ kao što reče Jack Nicholson u A Few Good Men.
