Strah od idiota!

Piše: Edin Urjan Kukavica


Ljudsku glupost očevidno, nikada ne treba potcijeniti. Naročito ako je prate krajnja bezobzirnost i bezobrazluk. Tri primjera za koje znamo: bucmasti kamiondžija koji tvrdi da je zdrav i da mu ne naumpada da ide ni u samoizolaciju, a kamoli u karanten, „ugledni poduzetnik“ koji je osim što je u jeku krize otišao na skijanje u Italiju, a potom to zatajio svima i zarazio prijatelje i ljekare i tako ugrozio Bog zna koliko života i granični policajac koji je za novac u zemlju upustio tri osobe sa područja s kojeg je zabranjen ulazak u zemlju zbog virusa… ili, da spomenem i četvrti, vjerovatno najbizarniji, onoga već zaraženoga što su mu naumpali ćevapi… samo su metafore idiotluka sa kojima će(mo) se suočavati u narednim danima i sedmicama, a izvjesno je i mjesecima.

Da stvar bude gora to su samo slučajevi za koje se saznalo… onih za koje ne znamo i za koje vjerovatno nikada nećemo saznati nažalost, neusporedivo je više. Ali, i da je riječ o samo ova tri slučaja dovoljno je da se normalnom čovjeku sledi krv u žilama. Društvenim mrežama – siguran sam iako nemam dokaza – kruži mnoštvo protesta zbog ovog ili onog upozorenja, preporuke i izravne zapovijesti o zabrani okupljanja u većim skupinama bilo da se radi o sportskim i tržnim centrima ili crkvama i džamijama. Koliko ima svrhe takvima objašnjavati da se svijet nije urotio protiv njihovog apetita i želje za druženjem sa Bogom te da, premda njima možda nije problem što su zaražena a da i ne znaju, nego da je problem u tome što će zaraziti ljude oko sebe, a još veći to što će zaraziti medicinsko i drugo osoblje u kojemu ionako – zahvaljujući mudroj kadrovskoj i svakoj drugo politici – beznadežno oskudijevamo… i na kraju i cijelu društvenu infrastrukturu – od bolničkih kapaciteta, opreme i ljudstva do javnih prostora – učiniti manjkavom čak, neupotrebljivom na Bog zna koliko vremena.

Naime, iako nepotvrđena, znanstvena istraživanja pokazuju da čestice pljuvačke i kašlja, trideset puta manje od prečnika ljudske dlake mogu ostati u zraku više sati (te je sasvim dovoljno da prođete kroz taj oblak), a na površinama u rasponu od nehrđajućeg čelika do kartona i do 28 dana! Osim toga, u zemljama u kojima je stupanj razvoja i organizacije na zanemarljivoj razini, broj zaraženih je najmanje pet puta veći od utvrđenog; čak i u neusporedivo razvijenijim i organiziranijim zemljama jedan nosilac virusa trenutno predstavlja opasnost za šest potpuno zdravih ljudi… i tako dalje. Odnosno, drugim riječima, pametnom je i išaret dosta, a nepametnom ni toljaga po glavi a kamoli oblak nevidljivih virusa u zraku.

Svaka kriza ima svoje dežurne idiote, mahom egoistične i narcisoidne likove koji iz nekog razloga sve smatraju zavjerom protiv njih lično i skupine koju – uvjereni su – predstavljaju kao, uostalom i onih koji će na svaki način pokušati okoristiti se krizom i njome pogođenim. Kod nas, kriza je permanentna karakteristika stanja i situacije te su se idioti – naročito oni koji sve znaju bolje od stručnjaka –namnožili do nenaslutivih razmjera. Objašnjavati takvima da se svijet nije urotio protiv njihovih  prohtjeva nego da upravo oni predstavljaju nosioce urote ne samo protiv ostatka svijeta nego protiv vlastitog razuma, zadatak je koji je usporediv sa Sizifovom životnom kaznom.

No, za one koji (bi da) razumiju… Društvena odgovornost je pitanje zrelosti, svijesti i savjesti. S njom se ne rađamo niti je kao takvu učimo; ona je spoj ili presjek osobne inteligencije, porodičnog odgoja i ustanovljenih socijalnih dogovora, ugovora i pravila koja vrijede za sve članove jednog društva, bez obzira na njihove osobne i individualne potrebe i prohtjeve. Na neki način trebalo bi da se proteže „odozgo nadole“ kao neka vrsta diktata kojega smo dužni pridržavati se ali, nažalost, nismo joj svjedočili proteklih desetljeća. Još više nažalost, ne svjedočimo joj ni sada kao uostalom ni elementarnoj logici. Naime, koliko god da je subjektivna, elementarna logika u najmanjem nalaže da štabom Civilne zaštite u ovoj situaciji zapovijeda ministar ili ministrica zdravlja, a ne ministrica finansija, a potom ili osim toga stalno zasijedanje Vlada, kontinuirano informiranje stanovništva i rigorozne mjere za prekršioce naloženih mjera … odnosno opću mobilizaciju svih resursa – od ljudskih do materijalnih – zanemarujući sve ono što nas je do sada dijelilo, a naročito entitetske i kantonalne administrativne linije nadležnosti.

Društvena odgovornost podrazumijeva suosjećanje, solidarnost, uzajamnu pomoć… sve ono što nam je do ne tako davno, bilo sasvim prirođeno, prirodno i normalno… zašto bi sada zvučalo tako, bezmalo kao znanstvena fantastika?

Patria