Stojimo na ivici provalije

Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor- hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnošću.Neshvatljivo zašto, ostajemo. Malo pomalo naša muka, i vrtoglavica, i užas tonu u oblak nekog osjećanja koje nema imena. Postupno, neprimjetno, taj oblak dobiva oblike, kao ona para iz boce što se pretvara u duh u priči iz Hiljadu i jedne noći. Ali iz našeg oblaka na

ivici provalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strašniji od svakog duha ili bilo kog demona iz priče, pa ipak je to samo jedna misao, užasna misao koja nam ledi i samu srž u kostima žestinom slasti njene grozote.To je samo pomisao na ono što bismo osjetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga što je spojen s najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u našoj mašti-upravo zbog toga sad ga silno priželjkujemo.I pošto nas naš razum snažno odvraća od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primičemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao što je strast čovjeka koji dašćući na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku.

Prepustiti se za trenutak nekom pokušaju razmišljanja, znači biti neminovno izgubljen; jer premišljanje nas samo tera na uzdržavanje i zato je to, kažem, baš ono što mi ne možemo. Ako se ne nađe prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo ničice na zemlju, okrenuvši leđa provaliji, mi ćemo skočiti u nju i poginuti. | Bodlerov predgovor za knjigu E. A. Poa “Đavo perverznosti”