Šta nas velikani književnosti mogu podučiti zaboravljenom umijeću razgovora

U doba Zooma i društvenih mreža, sve što govorimo se svodi na slogane i nadvikivanje. Vrijeme je da naučimo ponešto od majstora dijaloga

Bilo da je riječ o pet minuta ili nekoliko sati, dobar razgovor može promijeniti život (Izvor: The Washington Post)

Ono što mi je toliko nedostajalo – sada to mogu priznati samo zato što se stvari polako vraćaju na staro – je razgovor. Ne govorim o onim beskonačnim Zoom razgovorima za koje se treba stvarno potruditi. Ne govorim o čekanju sa isključenim mikrofonom, dok tvoja ličnost blijedi i smežurava se kao prsti koji su predugo ostali u vodi. Ono što mi je nedostajalo su neposredni i lični razgovori, ćaskanje i zezanje, u istom vremenu i na istom mjestu.

Čeznem, možda baš kao i vi, za društvom svojih najbližih prijatelja. James, koji me zagrli, lupa mi od prsa kad mi nešto govori i općenito mi se unosi u facu svaki put kada se jednom mjesečno sastanemo u našem omiljenom sportskom baru. Također mi nedostaje izraz lica mog prijatelja Jeremyja kad su ironije u priči koju priča, koje zna da vidim bez da mi ih on mora nacrtati, postale toliko očigledne, a gomila nezgoda toliko smiješna da ga frktaji koji zbog toga nastanu spriječe u završavanju priče i oboje se srušimo od smijeha.

Ili izraz lica osamdesetdvogodišnjeg Bena koji nevjerojatno dobro podnosi ova teška vremena, dok se prisjeća priče o jednom od svoje djece iz vremena kada su imala godina kao moja sada. Benovo lice je nestašno, nježno, melanholično i puno ljubavi. Sve to zrači iz svog oštroumnog izraza lica, iz tijela, iz odnosa suznih očiju i obrva. Moraš biti tu, moraš sjediti tik do njega i posmatrati kako sve to djeluje u skladu.

Da li ste primijetili? – sada je u javnom prostoru razgovor postao naporan. Čini se da se ljudi nadvikuju, da razgovaraju u sloganima. Jedna strana stalno otuđuje drugu. Ako ste uronjeni u efekt povratnih informacija svog izvora vijesti ili svog “balona” društvene mreže, možda će vam se učiniti da je vaš argument ili vaše viđenje stvarnosti ispravnije, ili pak zastupljenije. Možda ćete sebi još jednom potvrditi da ste baš vi i vaša strana u pravu.

Možda čak i jeste. Istina je također da je biti u pravu (kao što je jednom rekao slikar Franz Kline) “najsjajnije stanje ličnosti koje nikoga drugog ne zanima“. Kad se roditelji svađaju pred djecom, oboje pokušavaju biti u pravu. Ali dijete ne zanima ko će pobijediti, i to sa dobrim razlogom. Svi znaju da je bolje prestati se derati, suzdržati se od objavljivanja Twittova ispisanih velikim slovima ili od pisanja pažljivo naoštrenih objava sa kojih sarkazam kaplje kao krv sa oružja, i pronaći drugi način razgovora.

Pretpostavljam da meni nedostaje razgovor sa međusobnim suosjećanjem, međutim nije uvijek poenta u savršenom razumijevanju. Jer čak se i sa najbližim prijateljima ne razumijete uvijek, zar ne? Neke stvari ne uspijete shvatiti, promašujući očiglednu poentu.

Međutim, možda je to u redu. Jer čak i ako neke stvari pogrešno shvatite, često se približite kompleksnijoj spoznaji. Toni Morrison, u svom romanu “Voljena”, pisala je o „slatkim, ludim razgovorima ispunjenim nedovršenim rečenicama, sanjarenjima i nesporazumima koji su uzbudljiviji od bilo kakvog razumijevanja“. Čini se i da Aleksandar Puškin slavi nešto slično u djelu “Jevgenij Onjegin”, kada piše kako je razgovor najuzbudljiviji kad je grčevit:

„Nepravilno kad se tepa,

Kad umijedu riječ iskrivit,

Svaki put će usta lijepa

Kucaj srca mog oživit;”

Jedan od mojih najdražih zapisa o razgovoru napisao je engleski romanopisac Ian McEwan nakon što je upoznao Philipa Rotha. McEwan, autor romana “Iskupljenje”, bio je mlad i tada je objavljivao samo kratke priče. Roth je bio poznati autor brojnih romana, uključujući i roman “Portnoyeva boljka”. Nakon inicijalnih kurtoazija, dvojica su se upustili u, kako je to opisao McEwan, “dugi razgovor neobično satkan od intimnosti i apstrakcije“.

Roth je priznao da je proživljavao kreativnu krizu i da se općenito osjećao zbunjeno. McEwan mu je odgovorio „Kažem mu kako mi je teško napisati roman. Možda ga nikad ni neću napisati. On mi odgovara – naravno da hoćeš. Nemaš izbora“.

Rothov stav, nastavio je, “podrugljiv, zadirkujući, pomalo nepristojan. Nježan, uljudan, ali sa maničnim sjajem, draž haosa. Razgovaramo o seksu. Ciklusu veza, strasti koja se pretapa u prijateljstvo. Kako uskladiti ljubav i posao. Kažem mu da sam zaljubljen. Pita me ometa li li me to u pisanju. Kažem, naravno. Pričamo o strahu od samoće“.

Roth je sam sebe “odgovorio od jedne afere“, nastavio je McEwan, “jer nije mogao zamisliti da ima djecu. Kažem mu da ni ja ne mogu zamisliti da budem otac. On mi odgovara da me lako može zamisliti kao oca…

U najboljim razgovorima jedna stvar vodi drugoj baš na ovakav način. McEwanov zapis lišen je emocije, no on opisuje osjećaj koji vežemo za uistinu nezaboravne razgovore – one koji su utjelovljeni, koji se odvijaju tokom nekoliko sati i koji imaju svoje teksture i ritmove. Čini se da svaka izrečena stvar lebdi iznad dubokog bazena neizrečenog.

Philip Roth je veoma dopadljiv“, zaključio je McEwan. “Njegova inteligencija je topla, sa primjesom okrutnosti da te drži opreznim. Lako je vidjeti zašto se žene zaljubljuju u njega. Njegova šaputanja na jastuku vjerovatno su očaravajuća – smiješna, bestidna, dražesna“.

Nešto slično se jednom dogodilo filozofu Michelu Foucaultu i švicarskom režiseru Danielu Schmidtu. Kad ga je Schmidt posjetio (prije toga nisu imali priliku upoznati se), “nakon nekoliko minuta otkrili smo da zaista nemamo o čemu pričati“, napisao je Foucault.

Tako smo ostali zajedno otprilike od tri sata popodne do ponoći. Pili smo, pušili hash, večerali. Koliko se sjećam, tokom tih deset sati nismo razgovarali duže od dvadeset minuta. To je bio početak jednog stvarno jakog prijateljstva. To je za mene bio prvi put da je prijateljstvo nastalo iz šutnje. “

Šutnja je jedan od oblika razgovora. Drugi je razgovor bez ikakvog sagovornika. Morrison je (ponovno u romanu “Voljena”) pisala o „tihim zvukovima koje žena proizvodi kada je sama dok radi i dok je niko ne gleda: „c“ kad promaši ušicu igle; meki uzdah kada vidi da je njen dobri tanjir okrznut; tihi, prijateljski pozdrav kada se obraća kokoškama. Ništa žustro ili iznenađujuće. Samo taj beskonačni, privatni razgovor koji se odvija između žena i njihovih zadataka”.

Morrison nas podsjeća da je istinska zadaća razgovora razotkrivanje ideje “zaključka”. Dijalog se nastavlja – to je njegov glavni atribut. „Važniji od teme“, napisao je John Updike u jednoj od svojih kratkih priča, „bio je sam razgovor, brzi dogovori, polagano klimanje glavom, splet različitih sjećanja; bio je poput jedne od onih panamskih košara koje pod vodom obljubljuju beskoristan kamen“.

Najbolji se razgovori odvijaju u formi dogovora. U knjizi “Utjeha u naručju stranca”, jednom od mnogih McEwanovih romana, dogovor je kao “retorička metoda” omogućio da se njegova dva lika, Mary i Colin, bračni par na odmoru u Veneciji, “kreću kroz toliko tema sa takvom strpljivošću, zbog koje su i dalje razgovarali tihim glasom na balkonu u četiri ujutro”.

Prije putovanja, Mary i Colin su još uvijek u razgovoru zauzimali suprotne strane, pretpostavljajući da je to doprinosilo analitičkoj čvrstini. No, ono čemu je to češće doprinosilo je da „teme nisu bile istražene toliko koliko su se ponavljale odbrane radi, ili su sezale do razrađenih irelevantnosti ili su bile ugušene razdražljivošću“.

Sada su, međutim, „oslobođeni uzajamnim odobravanjem, lutali poput djece na morskim uvalama od jedne do druge teme“.

Istu tu ‘djetinju’ kvalitetu bilježi Tolstojeva “Ana Karenjina”, kada Ljevin i Kitty napokon prevladaju prepreke svoje ljubavi. To je jedan od najboljih opisa ikada napisanih o razgovoru. Međutim, kad Ljevin i Kitty dođu do toga da na nekoliko kratkih minuta razmjene riječi, od kojih će ovisiti ostatak njihova života, ono što se desi između njih nije objašnjeno. Ili bar ne u potpunosti.

U tom presudnom trenutku, kada sve visi o koncu, njihovo priznanje ljubavi je slično dječjoj igri sa kredom. Ljevin riječima ne može izraziti ono što treba pitati Kitty, pa napiše prva slova svake riječi i prepušta joj da pogodi značenje.

Kad Kiti napiše: “k, b, m, z, i, o, š, j, b” (što znači: “Kad biste mogli zaboraviti i oprostiti što je bilo”) Ljevin odmah shvati značenje. Uzima joj kredu i „nervoznim, drhtavim prstima i zapisuje svoj odgovor “n, š, d, z, i, p, j, v, n, n, p, v” (“Nemam šta da zaboravim i praštam, ja vas nikad nisam prestao voljeti “).

Razumjela sam – reče šapatom“.

Autor: Sebastian Smee, The Washington Post (prenio Independent)

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba