Šta je SoJo novinarstvo i kako kreirati priče?

Izvještavanjem o kvalitetnim rješenjima publika se ohrabruje i poziva na veći nivo društvene aktivnosti.

Tradicionalno novinarstvo je zapalo u krizu koja je izazvana raznim faktorima. Sveopšta komercijalizacija i tabloidizacija medija dovela je do pojave infotainmenta i dominacije laganih, senzacionalističkih klikbejt sadržaja. Razvoj novih digitalnih platformi i pojava divljih online portala i portaloida uslovili su eskpanziju različitih fake sadržaja što dodatno ugrožava profesionalne i odgovorne novinare. Pri pojmu divljih portala mislimo na sve one online platforme o kojima kao čitatelji ne možemo saznati ni ko su vlasnici, na koji način se finansiraju, kakvi interesi se naziru iza njihove pojave i sl. Utrka za profitom je također ostavila negativne posljedice na novinarsku profesiju, jer mediji su odavno vrlo isplativ biznis, čega su vlasnici medija itekako svjesni.

Različite vrste ekonomskih i političkih pritisaka dovele su do prisustva jake autocenzure među novinarima, pa se „teške“ teme često izbjegavaju nemuštim opravdanjima, a često iza svega stoji politika nezamjeranja lokalnim moćnicima sa kojima su vlasnici i urednici bliski.

Egzistencijalna zavisnost od oglašivača i različitih političkih subjekata ugrozila je istraživačko novinarstvo. Istraživačke sadržaje možemo pratiti na svega nekoliko medija koji uprkos teškoj situaciji i dalje ustrajavaju proizvodeći kvalitetne i profesionalne sadržaje (BIRN, CIN, E-trafika, Žurnal). Međutim, kao svojevrsni odgovor na krizu u novinarstvu javlja se tzv. solutions journalism (SoJo), odnosno novinarstvo koje je usmjereno na rješenja. Ova vrsta novinarstva je relativno nov fenomen koji se pojavio na Zapadu devedesetih godina XX vijeka,  a odnosi se na pristup u kojem se novinari fokusiraju na učinkovita rješenja, a ne samo na probleme. U Bosni i Hercegovini je još uvijek relativno nova vrsta novinarstva.

Iako se može pomisliti da SoJo zapravo predstavlja istraživačko novinarstvo, da je ovaj naziv sinonim za istraživačku vrstu novinarstva, ipak postoje određene razlike. Prije svega istraživačko novinarstvo se iscrpljuje u detektovanju društvenih problema i pozivanju nadležnih institucija da riješe problem. Ukazivanje na probleme je svakako važan aspekt profesionalnog i odgovornog novinarstva. Prisjetimo se i da publika svoje nezadovoljstvo zbog neprocesuiranja aktera određenih kriminalnih radnji ili oglušavanje onih koji su nadležni za rješavanje pojedinih društvenih problema često usmjerava na novinare, kao da je zadaća novinara, koji su ukazali na određene društvene anomalije, i da ih oni riješe. Međutim, tamo gdje završava istraživačko, počinje SoJo novinarstvo. SoJo novinarstvo se ne zadovoljava ukazivanjem na problem, već ide korak dalje i nastoji ponuditi adekvatna rješenja za probleme. U tom smislu ovakav novinarski pristup naglašava aktivističku ulogu novinara, ne samo kao radara koji bilježi i izvještava o problemima, već kao aktivnog pojedinca koji marljivo traga za rješenjima, odnosno primjerima kvalitetnih rješenja za određene probleme. Na taj način se publici nudi kompletnija i kvalitetnija priča. Tradicionalno istraživačko novinarstvo je pas čuvar demokratije i društva, dok je SoJo novinarstvo pas vodič koji nalazi najbolji put do rješenja nekih društvenih problema. Traganjem i izvještavanjem o kvalitetnim rješenjima publika se ohrabruje i poziva na veći nivo aktivnosti i participacije u cilju rješavanja problema.

SoJo novinarstvo je zapravo novinarstvo sa „happy end-om“ jer polazi od pretpostavke da svi društveni problemi imaju rješenja, te da nema tunela bez svijetla na kraju. Izvještavanjem o najboljim primjerima za određene društvene probleme zapravo se promoviše jedan optimistični pristup, što svakako nedostaje u eri vladavine vijesti iz crne hronike. 

Zašto je društvu potreban ovakav novinarski pristup?

Medijski sadržaji su puni negativnih priča, priča iz crne hronike, ubistava, neprocesuiranja počinitelja krivičnih djela, porodičnog nasilja, izvještavanja o terorističkim napadima, priča o migrantskoj krizi, i sl.

To svakako ne znači da su ovakve teme nebitne i da bi novinari trebali o njima prestati izvještavati, jer su sadržaji negativni i nelagodni za čitanje. Ali, čitanje ovakvih sadržaja kod velikog dijela publika stvara i osjećaj nemoći, svjesni su da kao pojedinci ne mogu gotovo ništa učiniti da se situacija poboljša, što ih nerijetko navodi da potpuno prestanu čitati vijesti ili se okrenu tzv. light sadržajima.

Na taj način dolazi do otupljivanja kritičkog javnog mnijenja, što svakako ide u korist i političkim i ekonomskim moćnicima jer je apolitična i nezainteresovana javnost nesposobna da svojim mišljenjem i akcijama pokrene ozbiljne diskusije o društveno relevantnim temama. To znači da moćnici mogu odahnuti, jer ljudi koji su nezainteresovani, apatični i apolitični ne predstavljaju nikakvu prepreku u daljem vršenju koruptivnih i kriminalnih radnji. Prema izvještaju Reuters Instituta 2019. godine je pokazalo da čak 32% ljudi širom svijeta aktivno izbjegavaju da prate vijesti. Kao najčešći razlog te odluke (čak 58%) navedeno je da to čine jer negativno utiče na njihovo raspoloženje.[1]

Preopterećenost vlastitim problemima i borbom za egzistenciju crpi previše energije. Ljudi ne žele da ih dodatno uznemiravaju medijski sadržaji koji vrve statistikama o nasilju, ubistvima, nepovoljnim životnim uslovima, zagađenom zraku koji ozbiljno ugrožava ljudsko zdravlje, pri čemu se često osjećaju kao nijemi posmatrači bez šanse da bilo šta promijene iako su u direktnoj opasnosti.

To nam pokazuje da je potreban drugačiji novinarski pristup. Ne samo izvještavanje o društvenim problemima, već i nuđenje rješenja, i to ne bilo kakvih, već onih koja su primjenjiva i dostupna.

Struktura priče

Novinari i novinarke koji se odluče baviti solution novinarstvom moraju imati u vidu određenu strukturu priče koja zadovoljava standarde SoJo novinarstva. U nastavku ćemo predstaviti pet osnovnih principa koje je potrebno zadovoljiti kako bi se kreirao okvir za kreiranje priče.

Prije svega važno je detektovati određeni društveni problem. Ovdje se SoJo slaže sa klasičnim istraživačkim novinarstvom. Slično kao i istraživačko novinarstvo SoJo nastoji izbjegavati teme koje veličaju pojedince ili određene institucije, jer se na taj način može skrenuti u promociju i prikriveno oglašavanje. Takođe SoJo treba se kloniti tema koje pozivaju građane da doniraju novac kako bi se određeni problem rješio ili koje naglašavaju određene tehnološke izume kojim se olakšava rješavanje problema.

Novinari i novinarke trebaju voditi računa da u svom radu ne zastupaju interese pojedinaca ili samo određene društvene grupe, na štetu drugih građana, jer onda više ne možemo govoriti o novinarstvu usmjerenom rješenjima već o pristrasnom i neprofesionalnom novinarstvu.

Potencijalne teme kojima se bavi SoJo su zagađenost vazduha, gužva u saobraćaju, zagađenost rijeka, trovanje hranom, uništavanje zelenih površina, bespravna gradnja, nedostatak igrališta za djecu, nedovoljan broj sadržaja za osobe treće životne dobi, nedostatak reagensa u zdravstvenim institucijama, problemi u obrazovnom procesu, poteškoće pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti u vrijeme pandemije, itd.

Nakon detektovanja problema sljedeći korak je traganje za odgovorom na problem, odnosno traganje za najboljim rješenjem za postojeći problem. Dakle SoJo novinarstvu nudi potpunu sliku, tj. konstatuje problem ali i izvještava o rješenjima. Klasično novinarstvo se uglavnom bavi isključivo problemima. Potrebno je pronaći adekvatna rješenja koja su se u praksi pokazala kao korisna, odnosno u nekoj drugoj sredini su već dala konkretne rezultate. To naravno ne znači da su takva rješenja jedina moguća, ali su u svakom slučaju korisna kako bi publici ponudili uvid u to kako sami mogu riješiti neki problem.

Kvalitetna rješenja moraju biti podržana dokazima (statističkim podacima, izjavama aktera i sl) koji pokazuju nivo efikasnosti tih rješenja, te detaljnim podacim o tome kako neko rješenje funkcioniše. Međutim, u isto vrijeme treba pronaći i dokaze o rješenjima koja se nisu pokazala kao kvalitetna, kako bi publika imala detaljan uvid u izazove problema koji postoji. Također, u ovisnosti od problematike, moguće je ponuditi i više od jednog rješenja.

Konačno posljednji korak je otkrivanje nedostataka postojećih rješenja. Naime, nijedno rješenje nije idealno, te sa sobom povlači i određene posljedice. Takođe, rješenja nisu idealna za sve okolnosti i ne mogu funkcionisati podjednako efikasno u različitim okruženjima. Potrebno je kontekstualizovati rješenja i publici ukazati na određena ograničenja postojećih rješenja. To podrazumijeva i dodatni angažman novinara, potrebno je provjeriti da li postoje određene proceduralne kočnice, pregledati postojeće zakone, itd. Jer nešto što se pokazalo funkcionalno u jednoj sredini, u drugoj može biti, uslijed različitih administrativnih barijera, potpuno neučinkovito.

Šta je suština SoJo novinarstva?

Suština SoJo novinarstva nije da se publika nakon pročitanog teksta osjeća dobro. Umjesto toga, SoJo se odnosi na informisanje I osnaživanje ljudi. Kada se dobro urade, priče pružaju dragocjene uvide u to kako se zajednice mogu efikasnije boriti protiv ozbiljnih društvenih problema. Nakon priče kod publike treba da se razvije vjerovanje da je rješenje problema moguće, ali da se jasnije ukaže na sve izazove i ograničenja određenog ješenja. Jer, magična instant rješenja ne postoje. Priče o rješenjima imaju snažniji uticaj na javno mnjenje, mogu promjeniti diskurs i usmjeriti kurs diskusija o problemima. Konačno, otkrivanjem rješenja koji su uspjeli takođe se može dovesti do konkretnih i značajnih promjena. Svakodnevno izvještavanje o problemima odnosno konstatovanje problema može dovesti do informacionog zamora kod publike, pa u tom smislu izvještavanje o rješenjima može u većoj mjeri animirati publiku da se uključi u diskusiju i da podigne nivo socijalne participacije u najširem smislu.

Solutions journalism nije pomodarski trend i priča o ovoj vrsti novinarstva nije samo jedan od trikova koji će nam nakratko pružiti nadu da se nešto u konačnici može promijeniti.

Na to nam ukazuje i istraživanje Centra za medijski angažman sa Univerziteta Teksas u Austinu (Center for Media Engagement, The University of Texas at Austin) pri čemu su korišteni ranije objavljeni članci, a istraživači su napravili pet verzija svakog članka[2].

Verzije su podrazumijevale:

  1. Problem
  2. Problem i rješenje.
  3. Problem, rješenje i implementacija rješenja.
  4. Problem, rješenje, implementacija rješenja i rezultati.
  5. Problem, rješenje, implementacija rješenja, rezultati i uvidi za budući rad.

Učesnici, odnosno čitatelji su trebali da odgovore na pitanja koja se tiču kvaliteta članaka i šta misle o problemu i njihovim namjerama u vezi poduzimanja akcija oko rješavanja datog problema. Učesnici su članke koji su sadržavali svih pet komponenti ocijenili kao najvalitetnije od svih članaka, naglasili su da se članak čini drugačijim od tipičnih vijesti ukoliko u sebi sadrži barem još jednu od komponenti solutions journalism-a.

Oni koji su pročitali članak koji sadrži rezultate i uvide izjavili su da su bolje obaviješteni od onih koji su čitali samo o problemima.

Učesnici su pokazali veću spremnost da pročitaju dodatne članke o tom pitanju kada čitaju verziju koja sadrži svih pet komponenti od onih učesnika koji su pročitali samo o problemu.

Iako solution novinarstvo nije svemoćno i ne može naći rješenje za svaki od postojećih društvenih problema, kojih je u našoj državi i previše, ipak daje određenu nadu da se pojedini društveni problemi mogu uspješno riješiti. U tome je svakako neophodna i saradnja sa stručnjacima i temeljit istraživački pristup novinara.


[1]https://reutersinstitute.politics.ox.ac.uk/sites/default/files/2019-06/DNR_2019_FINAL_0.pdf

[2]https://mediaengagement.org/wp-content/uploads/2019/08/CME-Report-Powerful-Solutions-Journalism.pdf