Šta je epistemičko blagostanje i kako se nositi sa dezinformacijama?

Trebalo bi ponekad razmisliti o načinima na koje dolazimo do informacija i da li slušamo određene izvore zato što će nas oni vjerovatno dovesti do istine ili zato što nam govore ono što želimo da čujemo.

Obično razmišljamo o blagostanju u kontekstu fizičkog i mentalnog zdravlja. Da bismo poboljšali svoje fizičko zdravlje, možda je najbolje da vježbamo; da bismo povećali svoje mentalno blagostanje, treba ostaviti telefon s vremena na vrijeme. Ali postoji još jedan, manje poznat kontekst u kojem bi trebalo da razmišljamo o svom blagostanju: a to je znanje. Znanje je dobro za nas, ne samo zato što generalno želimo da znamo istinu, već zato što znanje dramatično utiče na našu sposobnost da idemo kroz život i postižemo svoje ciljeve. Neznanje je, s druge strane, loše za nas jer nas sprečava da imamo tačnu predstavu o svijetu i stoji nam na putu ka ostvarenju naših ciljeva. Kao što postoje faktori koji utiču na naše fizičko i mentalno blagostanje, tako postoje i faktori koji utiču na naše epistemičko blagostanje. To nije nova ideja, ali nam može pomoći da bolje razumijemo ono što se naziva našom sadašnjom “epistemičkom krizom”.

Nema sumnje da smo izloženi krizi na mnogo načina: mnogo se pisalo o našoj eri post-istine u medijskoj produkciji i konzumiranju medija, teorije zavjera su rasprostranjene, a gomila besmislica se dijeli na Facebooku. Konzumiranje medija ovih dana je iscrpljujuće i frustrirajuće, voditi diskusije sa neistomišljenicima je teže nego ikad, a često se može činiti da je teško identifikovati izvore informacija kojima se može vjerovati. Mnogo je već rečeno o tome zašto je sve ovo generalno loše, ali ja ovdje želim da se fokusiram na to zašto je to loše za nas.

Epistemičko blagostanje je naš razumno osnovan osjećaj da ćemo biti u stanju da saznamo ono što želimo i što treba da znamo o svijetu kako bi se naš život dobro odvijao. To bi moglo uključivati znanje uopšteno – želimo da se osjećamo kao da možemo naći odgovore na pitanja koja smatramo važnima da zadovolje našu znatiželju – kao i da znamo više konkretnijih stvari – biće stvari koje moramo znati kako bismo ispunili svoje životne projekte. Ako imamo pristup mnogim dobrim izvorima informacija i možemo dobiti odgovore na svoja pitanja kada su nam potrebni, onda imamo visok nivo epistemičkog blagostanja. Ako smo, s druge strane, okruženi lažovima, ili prosto nemamo način da saznamo ono što nam je potrebno da znamo, nećemo biti ni blizu tako dobro.

Postoje tri komponente epistemičkog blagostanja: pristup istini; pristup pouzdanim izvorima informacija; i prilike da učestvujemo u produktivnom dijalogu. Hajde da razmislimo o svakoj ovoj pojedinačno.

Kada su nam predočene informacije ili tražimo odgovore na pitanja, želimo biti sigurni da je ono što dobijamo istina. Pristup istini, prva komponenta, osnova je epistemičnog blagostanja. Pristup može biti onemogućen na mnogo načina: možda nemate pristup internetu, možda su knjige zabranjene, važne informacije mogu biti cenzurisane. Ili, u manje ekstremnim slučajevima, mogu nam biti dostupni različiti mediji koji iznose suprotstavljene informacije o istom događaju. U tom slučaju, možemo osjećati da smo spriječeni da dođemo do istine, jer smo u nemogućnosti da odredimo koje informacije koje nam se serviraju su tačne.

Ako ste ikada isključeni iz razgovora zbog vaše rase, roda, pola, onda ste doživjeli epistemičku nepravdu.

Internet sadrži, što je i dobro i loše, značajnu količinu ljudskih intelektualnih i kreativnih proizvoda. On je takođe i septička jama nevjerovatnih laži. Imati pristup tolikoj količini informacija korisno je samo ako ste sposobni da odvojite žito od kukolja. Naprimjer, količinu informacija u vezi sa COVID-19 Svjetska zdravstvena organizacija naziva “infodemijom”: toliko je informacija, a je nemoguće sve ispratiti, a često je teško razlučiti u šta da vjerujete. Kako bismo bili sigurni da dobijamo istinu, moramo utvrditi koji izvori informacija su dobri.

Tu dolazimo do druge komponente epistemičnog blagostanja, koja je u velikoj mjeri u službi prve: pristup pouzdanim izvorima informacija.

Svi smo zainteresovani da dobijemo istinu, ali nismo u mogućnosti da sami prikupimo sve te istine, tako da se moramo oslanjati na druge. To je dobra stvar, podjela kognitivnog rada među ljudima znači da ne moramo biti stručnjaci u svemu kako bismo znali mnogo o svijetu. Možemo se osloniti na druge da dođu do saznanja umjesto nas. Osjećaj da možemo naći ove pouzdane izvore je ključan da bismo bili u mogućnosti da znamo ono što treba da znamo, i stoga je važna komponenta našeg epistemičkog blagostanja.

Na kraju, mi se oslanjamo na druge za informacije, ali nije dovoljno pasivno primati informacije, Moramo se uključiti u diskusiju. Često su stvari koje želimo da znamo kompleksne i teške, a da bismo ih razumjeli potrebno je više od jednokratnih pitanja i odgovora, a diskusije sa drugima nas mogu dovesti do novih pitanja i interesovanja. Takođe, volimo da dijelimo ono što znamo: ako ja znam nešto što bi moglo biti korisno drugima, onda želim da mogu da doprinesem.

Ovdje dolazimo do treće komponente epistemičnog blagostanja: osjećaja da možete učestvovati u produktivnom dijalogu.

Nedostatak prilike da učestvujete u produktivnom dijalogu može biti štetan za vaše blagostanje. Postoji mnogo načnia na koje možete biti isključeni, eksplicitno ili implicitno, na osnovu činjenica o vašem identitetu, što je fenomen koji filozofi nazivaju epistemičkom nepravdom. Ako vam je ikada uskraćena prilika da se vaš glas čuje kada ste mogli dati važan doprinos, ili se pretpostavljalo da ste nesposobni za to kada niste bili, ili ste na drugi način bili isključeni iz razgovora zbog vaše rase, roda, pola itd. onda ste doživjeli epistemičku nepravdu. To su sve primjeri načina na koje je vaše epistemično blagostanje moglo biti ugroženo. Ideja  kojom se ovdje vodim, međutim, ne zavisi nužno od isključivanja po nekoj od ovih osnova, već se tiče bilo koje vrste osjećaja nedostatka prilika da se uključite u produktivan dojalog (članovi marginalizovanih i manjinskih grupa najčešće doživljavaju ovu vrstu štetnog iskustva).

Već možemo vidjeti kako sadašnja epistemička kriza može uticati na naše epistemičko blagostanje: stvarna i percipirana količina lažnih informacija i dezinformacija kojima smo izloženi putem tradicionalnih i društvneoih medija može dovesti do toga da osjećamo da nemamo dobar pristup istinama. Sa toliko suprotstavljenih informacija, i ljudi za koje nam se čini da iznose informacije sa lošom namjerom, može biti teško identifikovati vjerodostojne izvore. Pored toga, mnogi ljudi nisu spremni da se uključe u prouduktivni dijalog, što sve skupa stvara osjećaj da je naša sposobnost da dobijemo i dijelimo informacije značajno umanjena. Nije ni čudo što nam se situacija čini tako teškom.

Ako ne možemo staviti epistemiološku krizu pod kontrolu, tržište ideja će prestati da funkcionše, kao i demokratija

Razmišljanje o našem epistemičkom blagostanju može pomoći i da se objasni zašto epistemička kriza ne prolazi. Ako se ljudi vode potragom za istinom, povjerenjem i dijalogom, onda kada osjećaju da su spriječeni u ovim naporima, oni će tragati drugim sredstvima. Jedan od najžalosnijih aspekata naše tekuće epistemiološke situacije je porast konspirativnog razmišljanja: ljudi su spremni da povjeruju u gomilu čudnih teorija i da ih naširoko dijele na društvenim mrežama. To je možda dijelom odgovor na smanjen osjećaj epistemičkog blagostanja, što rezultira time da tražimo na potencijalno iznenađujućim mjestima u pokušaju da saznamo istinu, pronađemo pouzdane izvore i prilike za dijalog.

Dok je iracionalno vjerovati u mnoge teorije zavjere, motivacija iza toga nije nužno iracionalna.
 

Slične stvari se mogu reći za drugi uznemirujući trend: rastuće nepovjerenje u stručnjake. Uzmimo za primjer odgovor na pandemiju COVID-19. Sumnja u ozbiljnost situacije, učinkovitost preventivnih mjera (kao što je fizičko distanciranje i nošenje maski) i sumnjičavost prema razvoju vakcine dijelom su rezultat osjećaja da se ne može vjerovati onima koji se smatraju stručnjacima. To ne znači da ljudi koji ne vjeruju stručnjacima ne žele da nađu pouzdane izvore informacija. Zapravo, oni povjerenje traže na drugom mjestu – a često ne na najboljim mjestima, kao što su Facebook prijatelji koji možda jesu pouzdani, ali nemaju znanje.

Smanjen osjećaj epistemičkog blagostanja mogao bi biti i uzrok i posljedica epistemičke krize: ako osjećate da nemate mogućnost da se uključite u dijalog, naći ćete alternativne prilike da to učinite, što rezulitra još ekstremnijim stajalištima, što vam zauzvrat još više otežava da se uključite u dijalog – začarani krug, štetan za epistemičko blagostanje.

U nedavnom intervjuu za magazine The Atlantic, Barack Obama je upozorio na potencijalno teške posljedice ako ne uspijemo staviti epistemiološku krizu pod kontrolu. Tržište ideja će prestati da funkcioniše, a isto će se desiti i sa demokratijom. Za rješavanje epistemiološke krize potrebno je izbalansirati različite aspekte ljudskog epistemiološkog blagostanja na pravi način. Nije jasno koji je najbolji način za to. Mnoge društvene mreže preduzele su mjere da pokušaju zaustaviti poplavu dezinformacija na svojim platformama, provjerom činjenica ili zabranom korisnika. Ove aktivnosti mogu pomoći epistemiološkom blagostanju korisnika platformi pokušajem da se osigura da korisnici imaju pristup istinama. Istovremeno, neki bi ove mjere mogli protumačiti kao pokušaj da se onemogući njihovo učešće u dijalogu. Kao rezultat toga, korisnici koji su bili predmet provjere činjenica ili su zabranjeni tražiće drugo mjesto da zadovolje svoje epistemičke potrebe. To ne znači da je provjera činjenica loša ideja, niti da nikad nije prihvatljivo zabraniti korisnike na društvenim mrežama. To samo pokazuje da balansiranje ljudske potrebe za istinom, povjerenjem i dijalogom nije jednostavan zadatak.

Nema sumnje da ste naišli na savjet o tome kako se nositi sa epistemiološkom krizom – rečeno nam je da dvaput provjerimo informacije koje dobijamo online, da tražimo indikacije da su naši izvori pouzdani, da blokiramo tu neku tetku sa naše društvene mreže –  i to može biti slično dobar savjet po pitanju epistemičkog blagostanja. Možda je korisno povremeno revidirati svoje epistemičke navike. Trebalo bi ponekad razmisliti o načinima na koje dolazimo do informacija i da li slušamo određene izvore zato što će nas oni vjerovatno dovesti do istine ili zato što nam govore ono što želimo da čujemo. Iako nema jedinstvenog rješenja za sve probleme koje je epistemička kriza donijela, savjesno promišljanje o načinima na koje tragamo za znanjem je barem dobar prvi korak da povećamo svoje epistemičko blagostanje.

IZVOR

Prevod Buka