Šta bih voljela da sam znala o ljubavi sa 20 godina

Države, nacije pa i obični ljudi traže stalno neku nultu tačku u prošlosti u koju bi se vratili kada bi to ikako mogli, da isprave sve ono što sada nikako ne mogu, od ratova i dugova MMF-u do sasvim trivijalnih stvari kao što su moda ili neprijatna poznanstva ili veze. Na pitanje u koje bih se godine vratila, ranije sam uvijek nepogrešivo odgovarala – šesnaest, jer sam vjerovala da je moje tijelo tada bilo najljepše i voljela bih da ga nisam zapostavljala zbog raznih unutrašnjih vrijednosti koje su precijenjene. Da sada imam šesnaest godina bila bih nezaustavljiva drska cura koja ne dozvoljava da usputni komentari oštete njenu razarajuću auru kulnesa. Ali to su sve puste želje. Postoje i mnogo važnije stvari od kulnesa, a zovu se međuljudski odnosi, veze i prijateljstva. Odnosi koje imamo sa ljudima našu ličnost određuju više i trajnije, nego imovinsko stanje, obrazovanje, moda ili bilo šta drugo.

U jednom kolačiću sudbine pronašla sam poruku “Sve što se desilo, učinilo te je takvom osobom” i dobro sam se zamislila. Kakav god da sam plan imala za sebe, ono što sam ja sada određeno je mnogobrojnim komplikovanim odnosima koje sam imala i koji su najviše vezani za ljubavne odnose – od porodičnih i prijateljskih do ljubavnih i seksualnih. Vremenom sam se navikla na sebe i zavoljela to što jesam, uz istrajnu želju da postanem i mnogo više, ali danas se ne bih vraćala u prošlost čak i kada bih imala vremensku mašinu, osim možda da spriječim smrt Kurta Kobejna, Rođe Raičevića ili tako neke besmisleno glupe i nesretne događaje. Umjesto toga mogu da napravim spisak svih stvari koje sam naučila u turbulentnoj deceniji dvadesetih i stavim na papir sve što bih voljela da sam znala sa 20 godina o ljubavi. Jedino gledajući unazad, mogu da vidim neki progres, koji bi bilo dobro zapamtiti za sljedeću turu života, eventualno vaspitanje novih pokoljenja ili novi tekst. Za sve drugo je prilično neupotrebljivo. Evo te liste u formi zapovijesti čiju tačnost ne treba preispitivati. Jer ja sam već probala.

Svi su jednako jadni

Moja najveća ljubavna boljka je uvijek bila potpuno nerazumno idealizovanje likova u koje sam se zaljubila. Iako sam uvijek bila lijepa, pametna i zgodna, oni u koje se zaljubim bili su sami bogovi koji su sišli na zemlju u odnosu na koje bih ja (u svojim očima) postajala Pepeljuga. Kapiram ja da je zaljubljenost lijepa, ali meni je uvijek bila opasna po zdravlje i to je ono što treba iskorijeniti. Potrebno je istrajno ubijediti sebe da su svi ljudi na svijetu podjednako jadni i da što kaže Miodrag Pavić “niko nije svih sedam dana u sedmici ni mudar ni lijep”. Istovremeno, ni najljepša, najuspješnija, ni najdivnija osoba nije vrijedna toga da se pored nje osjećamo kao govno. Štaviše, osoba pored nas je u najmanju ruku dužna da čini da se osjećamo ravnopravno, prelijepo i voljeno, a ne da nabija na nos svoje upitne kvalitete. Možda je nama svima u početku važan taj wow efekat, ali niko ne želi da na kraju ostane okružen samo beslovjesnim obožavaocima sive boje, nego sa nekim sa kim može sve (ili bar većinu stvari na svijetu).

Čak i ja imam mane.

Kad sam imala 13 godina bila sam zaljubljena u jednog poznatog košarkaša i maštala sam kako ću ga jednog dana upoznati i kako će se na mene prenijeti djelić njegove aure savršeno predanog igrača i mislila sam kako bih ja ekstremno voljela da mene neko tako obožava kao što ja obožavam krilo naše reprezentacije. Hvala bogu, što se to nije desilo jer sada potpisujem da nikad, nikad ne bih voljela da neko o meni ima tako redukovanu sliku, bez ičega ljudskog u njoj, koja se svakog trenutka može raspasti. Sigurna sam da bih se u to vrijeme smrtno razočarala da saznam recimo da je on prijek, nervozan ili tvrdoglav ili da nikada ne stavi prljav veš u mašinu. Upravo u razočaranju je kvaka.

Morala sam sebe čvrsto unaprijed da ubjedim, da smognem snage da prihvatim da su svi jednako i tačno u istoj mjeri jadni, željni ljubavi, podrške i pažnje, a da bizarne ljudske mane leže u svim, a ne samo u dosadnim, nesimpatičnim ili nezanimljivim ljudima. Ne mogu da kažem da sam prestala da krišom idealizujem osobu u koju se zaljubim i da šapućem ako slučajno pričam o njoj jer ona posjeduje specijalnu moć da čuje sve moje rečenice, ali sam barem prestala da mučim sebe idejama da sam “zrno pjeska u pustinji”, a da je taj neko presavršenstvo bez mane ili ne daj bože, nešto bolje od mene. Zapamtite, svi su jednako jadni, evo čak i ja imam mane.

Ako želiš da pošalješ poruku, pošalji je i ne smaraj

Među pravilima za život, ovo je kao neka vrsta otkrovenja. Dopustiti sebi ponašanje koje je u skladu sa sopstvenim osjećanjima i raspoloženjem. Kako nikad nisam bila baš pretjerano fokusirana na skrivene želje i potrebe drugih ljudi, užasno sam se mučila da provalim da li je pravo vrijeme da nekoga pozovem na piće ili seks, da kažem da mi nedostaje ili da izjavim ljubav. I onda sam shvatila da je to potpuno jalova rabota. Kao što kaže najviši zakonski akt naše države, ‘sloboda čovjeka je najčešće ograničena slobodama drugih ljudi’. A to u praksi slanja poruka i ostale svakodnevne komunikacije znači da se odnos između dvoje ljudi najlakše razvija ako svako govori ono što misli ili želi. Ukoliko ja potrošim dva i po sata na predviđanje šta će on da kaže i kako da ispadnem bolja riba nego što jesam, to i dalje ne znači da neću skroz omašiti i da ću i pored truda izvisiti za nagradicu. Dakle, da bih uštedila sebi muke, usvojila sam taktiku da govorim isključivo ono što mislim, što svim drugima olakšava da se izjasne. Naravno, nikad ne treba odbaciti mogućnost da su ti drugi slaboumni, da kalkulišu ili se trude da impresioniraju, ali minimum povjerenja u to da nisu potpuni kreteni se podrazumjeva u nekom ljubavnom odnosu. A i nikad nije teško odjebati.

Ono što mi je, međutim, potrebno jeste da znam kada treba stati. U redu je biti otvoren u vezi sa svojim osjećanjima, mišljenjem ili prosto smajlijima, ali svaki put kad se osilim i pošaljem tri poruke za redom koje govore izuzetno bitne stvari, zapitam se da li ja uopšte slušam tu drugu osobu, i da li možda postoji bolje vrijeme i mjesto za taj razgovor. Komunikacija bilo u formi poruka, bilo u formi razgovora treba da liči na ping pong, a ne na govore povodom dobijanja Oskara.

Seks nije za gadljive ljude

Ovo je samo kratka opaska. Kada sam bila mlada i kada sam bila gadljiva, razlozi toga su bili isključivo u mojoj nesposobnosti da jasno shvatim šta želim, šta me loži, a šta ne i naravno u strahu da će me neko odbaciti ako to kažem. Danas osjećam takozvani bol u kurcu, jasno mi je šta hoću, a šta ne i nemam problem da to na normalan, neuvredljiv način iskomuniciram.

Ne skida ti se grudnjak – nemoj da ga skidaš.

Zato cijenim da je u mladosti jako bitno fokusirati se na to da što preciznije definišemo i istražimo sopstvenu seksualnost, kako se ne bismo blamirali pred drugima koji nisu niti mogu biti odgovorni za naše pogrešne izbore. Ne puši ti se kurac, nemoj da ga pušiš. Ne skida ti se grudnjak nemoj da ga skidaš, ali što kaže jedna porno glumica, oni koji previše toga neće, možda treba da preispitaju svoju ulogu u ovoj priči.

Uvijek, ali uvijek, je bitno koristiti kondom

Iako se ova priča vrti već dvadeset godina, ona kao da nije dovoljno jasna. Sida, gonoreja ni HPV virus nisu zauvijek iskorjenjeni. Da, lijekovi za većinu bolesti postoje, ali ja nemam ovjerenu knjižicu. Lako je Medžiku Džonsonu ili Pameli Anderson, ali ja nisam te sreće. Ne znam kada će ljudi prestati da se prave ludi i budu u fazonu, da da treba nositi kondom, ali ga nemam baš sad kod sebe. Prije nekoliko mjeseci stojimo drugarica i ja u klubu, i ona kaže “Vidiš, svi ovi ljudi oko nas, to su oni što ne koriste kondom”. I to je tačno, bilo da sjedite u popularnom restoranu, klubu, da odete kod babe na selo ili na more – ljudi oko nas, ljudi koje volimo, poštujemo ili oni na koje se ložimo, a ne neki monstrumi iz mraka – to su isto ljudi koji ne koriste kondom, to su oni koji prenose polne bolesti i izbjegavaju da odu kod ginekologa ili još češće urologa.

To su oni koji kad su zdravi diskriminišu bolesne i nazivaju ih pogrdnim imenima. Oni još uvijek vjeruju da sve dok se neka STD njima nije desila, to se dešava samo neodgovornim ili poročnim ljudima. Muškarci su se uvijek služili raznim izgovorima kao što je “mogu da ga izvadim na vrijeme”, “mislio sam da koristiš pilule”, “nemam baš dobar osjećaj ako imam kondom”, “je l’ mogu samo jednom bez” i vjerujem da se djevojke pokolebaju, ali jedini pravi odgovor je “NE” – ne, ne i ne, kondom je zasad najpouzdaniji i najpotpuniji način zaštite od neugodnosti, neželjene trudnoće i bolesti poznat čovječanstvu i različiti PREP i POST medikamenti, bapske metode ili jednostrano sprovedene hormonske terapije mogu samo da prodube jaz između seksualnih ili/i ljubavnih partnera. Da bih održala svoju gvozdenu volju za zdravim i bezopasnim seksualnim životom, uvijek zamislim kako odbijam da se jebem sa nekim od svojih kraševa iz svijeta poznatih – zbogom Džejms Franko nisi htio da staviš kondom, zbogom Džud Lou, Trent Reznor, Vinsent Galo i svi ostali na koje sam ikada bacila oko – ništa od hvatanja. Uglavnom, shvatili ste poentu. Kad odbijem sve poznate ličnosti, prinčeve, glumce, sportiste i starlete prestane da mi bude teško da isto izgovorim bilo kome od običnog svijeta. Dakle, pokaži kondom pa ćemo razgovarati.

NE je jebeno NE

Užasno je teško razgrnuti maglu koja se skuplja u spavaćim sobama. Izuzetno cijenim spontane ljudske odnose, gotovo da me oduševljava kada se smuvam sa nekim ko mi se samo odjednom ukaže kao nevjerovatno predivna osoba i magično me opsjeda suptilni momenat u kojem proključa strast između dvoje inače potpuno prisebnih ljudi. Ali, bez obzira na romantičnost iznenadnog seksa, nekih seksova koji pomjeraju granice izdržljivosti, prethodnog iskustva ili morala, jako je bitno vratiti se na bazu od koje sve potiče. Seks je koncenzualni odnos, sve što se dešava između dvoje ljudi mora biti plod njihove jasne saglasnosti. Postoji jedan broj ljudi i oni se kolokvijalno zovu silovatelji, kojima to pravilo nije jasno ili im je jasno i boli ih uho za to. Na njih se naslanjaju svi oni koji su bazično manipulatori i žele da dobiju svoje po svaku cijenu, ali će ipak razumno reagovati na jasno izrečeno ne. Pokušaće da ubjeđuju, ucjenjivat će ili će moliti, ali neće se služiti silom. To je dosta utješno saznanje.

Sa druge strane, većina devojaka je preplašena. Mlade djevojke se ponekad utrkuju u količini kompromisa koje u odnosima učine na svoju štetu, a ti kompromisi obično ne vode nikuda. Moj feminizam se ne sastoji u tome da idem okolo i ženama govorim da ne daju pičke muškarcima, kao Lizitrata. Više je akcenat na sopstvenom izboru, a osobe bez integriteta nisu seksi, a nisu čak ni osobe. Nevjerovatno je bitno znati listu svojih da, ne i možda, i svakodnevno je bogatiti novim stavkama. Jedino tako život postaje zanimljiv, inače se pretvori u vječno muljanje u istom blatu.

Strasne veze su bullshit

Uvijek sam mrzila dosadne ljude i njihove dosadne živote. Slika pakla je za mene slika idile dvoje ljudi koji imaju smeđu kosu i uklopljene bež ogrtače sa bež posteljinom i bež kućnim papučama i u bež pidžamama leže u krevetu i gledaju neku popularnu seriju koja se stoti put reprizira. Mislim da sam od šesnaeste godine bježala od tog bež života u kome nema fleka od krvi, sperme i znoja. Ali to je slika koju sam usvojila putem medija. U filmovima, muzičkim spotovima i knjigama nikad se ne govori o običnim ljudima, bež ljudi su nerazrađeni likovi sa reklama za margarin – oni se samo blago osmjehuju, sa razumjevanjem vode ljubav u misionarskoj pozi i miluju se po trudnim stomacima. Sve prave vrijednosti poput poštovanja, ljubavi ili međusobne podrške su sabijene u dvadesetpet sekundi reklame za kredit i nije ni čudo da su mi se zgadile. Prošlo je dvadeset godina od filma Trainspotting a ja i se i dalje kunem u onaj čuveni monolog “Izaberi život, izaberi fiksnu kamatu, izaberi trodjelno odijelo i kofere koji se slažu uz njega” On na kraju tog monologa kaže, “Ja sam izabrao da ne izaberem život. Iz kojeg razloga? Ne treba ti razlog, kad imaš heroin.”

E, samo što ja nisam izabrala heroin i smatram da su oni koji izaberu heroin podjednaki luzeri kao ovi što dižu kredit na ovu skupoću (ništa lično!), i poslije dvadesetih sam shvatila da je potpuno lažni izbor ta suprotnost između bež nameštaja kupljenog na kredit i filmskog raspleta veze koji uključuje seks, drogu i rokenrol. Kultni filmovi koji se vode kao ljubavni poput Profesorice klavira, Intimnosti, Naked, Beti Blu ili Bliskosti i tako dalje, ne prikazuju odnose ljubavi već psihopatološke veze ljudi koji su nesretni jer im se život raspada, a to ignorišu. Usvajanjem takvog ponašanja i reprodukovanjem tih odnosa, u najboljem slučaju bih se pretvorila u hrčka koji se vrti u krug jer ništa bolje ni ne mogu da probam.

Strasne veze koje se reklamiraju u filmovima su izmišljeno patetično đubre.

Hoću da kažem, strasne veze koje se reklamiraju u filmovima su isto izmišljeno patetično đubre kao reklama za margarin, samo što je namjenjeno drugoj ciljnoj grupi – mladima ili onima koji se osjećaju mladi, onima koji ne pristaju na kompromise, žele da budu nezavisni, slijede svoje snove, ne žele da se prodaju i ostale bajke. I mi nezavisni, nekorumpirani i kreativni popijemo tu priču i te izbore unaprijed kreirane za nas. Ne bih da se previše pozivam na feminizam, jer znam da nije popularno, ali u ljubavi i životu nema recepta, najbitniji izbori su oni koje smo sami stvorili tamo gdje ih nije bilo na fazon “ništa od ponuđenog”. Što bi jedan filozof rekao “to nije put koji treba odgonetnuti, već stvoriti”, a ja mislim da se pravi izbori i prave vrijednosti sasvim sigurno ne nalaze u reklamama niti u muzičkim spotovima i da je ljubavni život zapravo beskonačan proces kastomizacije.

Niko nije rekao da će biti lako

Gledala sam nedavno poslije dugo odlaganja Montage of Heck, dokumentarac o Kurtu Kobejnu. Da sam ga gledala sa dvadeset godina, vjerovatno bih nakukavala o njegovoj tužnoj sudbini nesretnog umjetnika i ložila se na zajedničke prizore ljubavi između Kortni i njega koji se polugoli valjaju po sobi, snimaju home video i gaje svoje savršeno dijete ljubavi na užasno zabavan način. A sada sam vidjela samo veliku masnu prevaru u kojoj se najveća zvijezda devedesetih raspada na očigled cijelog svijeta, dok za svoje zlatne tiraže dobija džeparac koji troši na iživljavanje sna o zabavnom životu, punom strasti, svađa i besvjesnog bauljanja po sobi, dok cijela industrija trlja ruke i uzima debele pare na prodaji te šarene laže. Sad mogu da potpišem da je ta prevara, šizofrenija tog položaja beskonačnog kulnesa u kome svima izgleda da imaš sve, a ti znaš da nemaš ništa i ne znaš kako i da li ima dalje, okinula obarač sačmare kojim se Kurt Kobejn ubio sa dvadeset sedam godina. I ne samo on. Svi oni iz kluba 27 koje volimo da ripujemo online.

Autorica

I to važi za sve idole mladih od zvijezda new wave filmova, preko rok zvijezda, do današnjih rnb ili indie renesansnih umjetnika koji vrijedno rade na reprodukovanju mita o strastvenoj ljubavi, beskompromisnom uživanju ili inisistiranju na kreativnosti u životu i poslu. U tridesetim mi se otvorila nepregledna provalija praznine tog sna koji sam jurila od tinejdžerstva. Hvala bogu te evoluiramo kao ljudi sa godinama, ali potrebno je nekako preživjeti te godine od sedamnaeste do dvadeset sedme, kada stvari postepeno počnu da se raščišćavaju. Da jebeno nije lako priznati da moraš da se mučiš ako nisi zadovoljan platom, uslovima, ljubavlju koju dobijaš ili seksualnim životom. Ali ideja je skupiti petlju i uraditi sve da se to promjeni, a ne pokriti se po glavi i nastaviti da se utapaš u tragičnom položaju i ostaneš gubitnik. Zvuči kao lajfkoučing, a zapravo je osnova revolucije. Sjetim se uvijek kako je bilo partizanima!

Prava ljubav ne boli

Znala sam da sam odrasla kad sam se sa jednom sada već bivšom drugaricom posvađala oko koncepta ljubavi i odnosa prema patnji. Ona nije bila značajno mlađa od mene, ali izgleda da je bila dosta gluplja jer me je ubjeđivala kako prava ljubav neizostavno mora da boli i još gore da se po količini bola zapravo određuje veličina te ljubavi i njen značaj. Najgore je ako ti nije stalo, bio je njen argument, a ako te boli to se računa. Pokušala sam da izložim svoje argumente da ljudi koji se vole ne žele da povrjeđuju jedni druge niti da mjere ljubav koju odašilju i koju primaju, pokušala sam da kažem da je u redu podnijeti bol zbog ljubavi, ali da to nikako nije i ne smije biti esencija te ljubavi, govorila sam o tome koliko je bitno činiti sretnim ljude koje voliš i ljude koji te vole, ali jebiga. Na kraju sam odustala i rekla joj kako je glupa. Otišla sam kući i tužno mislila o tome koliko li ima na svijetu ljudi koji misle kao ona, pitala sam se da li joj fali samopoštovanja ili je odnosima koje je imala dresirana da vidi ljubav tamo gdje je nema. Nisam našla te odgovore i nikad poslije mi nije značilo bilo šta što je mislila ili uradila.

Teška ljubav nije ljubav

Na moje mentalno i psihičko sazrijevanje uticale su mnoge stvari koje su se desile, što meni neposredno, što ovako okolo i u svijetu šou biznisa, što se kaže mikro i makro situacija. Jednako su me obrazovali i roditelji, prijatelji i ljubavnici kao i filozofi, razne spisateljice, feministkinje, muzikanti i turbofolk ili rokenrol zvijezde i to tako i treba da bude. Jedna od meni najdražih žena, ujedno i feministkinja i post pank zvezda, Kortni Lav (koju sam kao i sve dvanaestogodišnjakinje užasno mrzila u 90-im) imala je taj čuveni memorijalni govor povodom Kurtove smrti, koji je možda i ključno oblikovao moj doživljaj ljubavi. Njen performans čitanja i uporednog komentarisanja Kobejnovog patetičnog oproštajnog pisma (jer koje oproštajno pismo nije patetično), me je u životu otreznio od opsjednutosti sobom i uronjenosti u svoje komplikovanosti i boli, tako tipične za dvadesete godine. Ona je osim što je više puta rekla da je to što on u tom pismu piše – sranje i da iskrivljuje istinu, stalno ponavljala tu nevjerovatnu magiju moći da upravljamo svojim životom, da ako nam se nešto ne radi, to ne radimo ili da ako osjećamo da umiremo od ljubavi za nekim to nedvosmisleno i kažemo, a ne da venemo u tami svoja unutrašnja četri zida. A tu sam istinu osim panka, našla i u turbofolku.

Posljednja njena (a ne moja) životno značajna poenta u tom govoru je o promašenom konceptu stroge i surove ljubavi iz 80-ih koja je upropastila cijelu jednu generaciju iluzijama o prevaspitavanju drugih, ucjenjivanju svoje djece, prijatelja i partnera da postanu nešto drugo od onoga što jesu. To prosvetiteljsko govno je učinilo da se svi mi u ključnim godinama osjećamo neadekvatno, da iskreno vjerujemo da se ljubav zaslužuje i da ćemo biti voljeni jedino ako smo besprijekorni ili najbolji. U svemu. Najbitnija stvar je nekako razumjeti da nemamo moć da promijenimo ljude, već možemo samo da ih volimo ili ne volimo. Iako je ljubav promijenila i nastavlja da mijenja mnoge, to ipak nije alatka za manipulaciju drugima, sve i da apsolutno vjerujemo da je “to za njihovo dobro”. Zato svakoga dana na svakom mjestu i u svako vrijeme, ponavljam mantru Kortni Lav “Nemoj nikad da probaš to sranje o strogoj ljubavi na meni, zato što jebeno ne radi!” i vjerujem da će jednog dana svima da nam bude bolje i da ćemo uspjeti da se volimo ljubavno, nježno i nadasve – bezbolno.

visoko.ba/vice.com