Srđan Šušnica: Zaostavština Srebrenice i gorke pobjede genocida

Čak i 25 godina nakon rata, Bosna i Hercegovina (Bosna) je podijeljeno društvo, u kojem svaka od tri glavne etno-vjerske grupe (bosanski Srbi, Bošnjaci i bosanski Hrvati) njeguje svoju „verziju istine“ o ratu. Problem s tim je što nema “srpske”, “bošnjačke” ili “hrvatske” verzije priče i ne mogu postojati tri “istine”.

Istorijska istina je jedna rijeka, bez obzira koliko pritoka imala. U svakom ratu, pa i u ratovima 1990-tih, možete pronaći samo dvije strane neravnopravnih pozicija – žrtvu i ratnog zločinca, žrtve i organizatore genocida, branitelje i napadače, osvajače i ugroženo stanovništvo, agresorsku državu i ugroženu zajednicu. Sve ostalo je povijesni sfumato, kojega se treba pažljivo i oprezno adresirati.

Drugi problem u vezi pristupa koji legitimiše postojanje „tri istine“ je taj što svaka „istina“ s punim pravom (sa argumentima ili bez) može konfabulirati da je superiorna u odnosu na druge dvije. Ako je svaka od „tri istine“ potencijalno „u pravu“, onda su katarza, suočavanje s prošlošću i pomirenje u biti nemogući, u najmanju ruku nepotrebni. Stav prema kojem je sukob u Bosni 1992-1995. bio „građanski rat“ sa tri jednakopravne „strane“, pri čemu je jasno da je samo jedna strana planirala i počinila genocid, je nemoguća logika koja budućnost Bosne čvrsto vezuje za krvavu prošlost, Gordijevim čvorom.

I bosansko društvo se upravo nalazi u tom čvoru. Zaglavljeno u zamrznutom konfliktu i nepravednome miru, bez demilitarizacije, bez procesa denacifikacije, bez značajnog povratka izbjeglica, bez odgovornosti onih politika i država koje su provodile masovna istrebljenja i genocid nad svojim susjedima i sunarodnjacima.

Koji „građanski rat“?

Suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu održana su daleko od kuće i mjesta zločina, na stranom jeziku i bez sankcionisane obaveze da se njegove odluke poštuju, da se o njima uči u školama i putem javnih medijskih i drugih servisa. Onda kada sudske presude MKSJ-a padnu na bosansko tle, bivaju proždrane od onih političkih snaga koje su pokrenule rat i genocid, a opet ostale nekažnjene, nezabranjene i potpuno funkcionalne. Tako su ratni zločinci postali heroji, a koncentracioni logori postala mjesta „slavne prošlosti“ i „naše pobjede“.

Ako neko, tobož pravično, može birati između „tri istine“ za onu koja mu najviše odgovara, kako se taj neko uopšte može dovesti u stanje da preispituje ili osuđuje ratnu strategiju, politiku i ideologiju koji su bili drajveri rata i genocida? Da osudi zločine počinjene u ime etno-vjerske grupe, „nacije“, „države“ kojoj nominalno pripada ili u koju je uguravaju? Ako međunarodna zajednica i sudovi šute ili su ostali nedorečeni oko pitanja karaktera rata, ili preferiraju komforniji pristup o sukobu kao „građanskom ratu“, dok u isto vrijeme srbijanska/pansrpska politika zvanično opravdava i veliča ovaj sukob i kao „građanski rat“ i kao tobož pravični „odbrambeno-otadžbinski“ rat, kako mladi/a bosanski/a Srbin/Srpkinja tako nešto mogu uopšte dovesti u pitanje? Mogu li ja postaviti ratnoj generaciji bosanskih Srba, generaciji očeva, isto ono pitanje koje su postavile generacije sinova svojim očevima u Njemačkoj: „Šta ste radili za vrijeme Trećeg Reicha“?

Da, mogu. Međutim, to neće izazvati sramotu ili krivnju, već ako ne ponos ono bar ravnodušnost među većinom građana u Srbiji i u bosanskom entitetu Republika Srpska (RS). Da bi ovo pitanje bilo vrijedno postavljanja, neki autoritet mora nametnuti jasnu političku odgovornost i kaznu za one ratne politike i države koje su dovele do genocida. Pitanje „šta ste radili…?“ moglo je proizvesti talase katarze u njemačkom društvu, ali samo nakon kapitulacije Trećeg Reicha, službenog procesa demilitarizacije i denacifikacije, nakon Nirnberškog i drugih procesa koji su se, bez obzira na ishod, ipak održavali u njemačkim gradovima, na njemačkom jeziku, pred njemačkim narodom, nekoliko decenija. Čak i tada, trebalo je gotovo 25 godina da se desi “Warschauer Kniefall” zapadnonjemačkog kancelara Willyja Brandta pred spomenikom žrtvama ustanka u Varšavskom getu, 1970. godine; da većina Nijemaca čuje za Auschwitz; da se nacija počne buniti protiv svoje nacističke prošlosti. A i tada su ta pitanja bila još uvijek vrlo osjetljiva i složena.

Bosanska poslijeratna struktura, ni približno nije toliko ohrabrujuća za suočavanje s prošlošću koliko je bila poslijeratna Njemačka, iako ratni zločini počinjeni nad Jevrejima i oni počinjeni nad Bošnjacima dijele vrlo sličnu ideološku pozadinu.

Genocid u nekoliko sedmica?

Srebrenica je važna jer je to golema rupa u priči koja rat u Bosni nastoji prikazati samo kao još jedan „građanski rat“ na planeti. Rat u Bosni jeste imao svoje agresore, agresorske države – najprije Srbiju, a zatim i Hrvatsku – koje su svoje državne politike i ratne strategije provodile na tlu susjedne nezavisne države. Srebrenica je ključ za razumijevanje pravog karaktera ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Da li se ratni zločin takve magnitude može svesti na nekoliko julskih sedmica 1995. godine? Da li se genocid u Srebrenici mogao pojaviti niotkuda? Samo zlonamjerni posmatrač i neznalica može reći da je Srebrenica „genocid iz nehata“; ili da je u pitanju „užasan, užasan, užasan zločin“ iz patriotskog hira lokalnog vojnog vođe; ili da je rezultat „stoljetne mržnje“ ili Huntingtonovog „sukoba civilizacija“.

Zašto je za međunarodne sudije i mainstream politiku genocid samo ta jedna kampanja masovnog ubijanja tokom nekoliko julskih sedmica 1995. godine, dok se genocidom ne kvalifikuje kud i kamo sistematičnija, logistički i politički bolje planirana i izvedena kampanja terora od proljeća 1992. do jeseni 1993. godine, koja je usmrtila više od 15 hiljada i protjerala više od 400 hiljada civila, Bošnjaka i bosanskih Hrvata, na cijelom prostoru pod kontrolom pobunjeničke RS? Između maja i septembra 1992. samo u Prijedoru i tri opštine sanske doline, vlada RS-a je osnovala 15 (većih) koncentracionih logora, utamničila u njima oko 40 hiljada civila, organizirala egzekucije više od 5 hiljada i 6 stotina civila, sakrila leševe žrtava u 146 masovne grobnice i protjerala polovinu stanovništva, više od 120 hiljada građana. Da li ovo može predstavljati genocid?

„To je, ljudi, genocid!“

Specijalni izaslanik UN-a Tadeusz Mazowiecki naznačio je da je rat u Bosni bio genocidan po svojoj prirodi od samog početka, a ne samo na svom kraju. U svom izvještaju iz oktobra 1992. godine naglasio je da „etničko čišćenje nije rezultat rata, već prvenstveno cilj rata“. Dodao je da je osnovni cilj sukoba bio uspostavljanje etnički homogenih regija pod kontrolom samoproglašenih vlasti RS. Istaknuti istoričar Robert Donia argumentuje da je istrebljenje nesrba bio cilj srpskih političara od samog početka. Službena formulacija tog cilja je javno predstavljena 12. maja 1992. godine na 16. zasjedanju tzv. skupštine RS-a u Banjoj Luci na kojem je predsjednik RS-a Radovan Karadžić predstavio šest strateških ciljeva srpske politike u Bosni, a glavni zapovjednik (para)vojske bosanskih Srba Ratko Mladić dao značajnu opasku: „Ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti [ovo] svijetu. To je, ljudi, genocid!“

Politička volja i ideološka priprema; spremnost ljudi da ćute i ignorišu istrebljenje svojih susjeda i sugrađana; visoko organizovana i ogromna mašinerija koja je pretvarala tvornice, domove kulture i škole u koncentracione logore; motivacija da se iskopa stotine masovnih grobnica i transportuje hiljade leševa u tajnosti; plan za dugotrajno sakrivanje tragova: za genocid ovakvog stepena efikasnosti i uspješnosti kakav se desio u Bosni, potrebne su vam godine (ponekad i decenije) i odluka državne politike, satkana od političkih interesa i strategije države.

Reducirati genocid samo na nekoliko sedmica, samo na jedan bosanski grad je relativizacija pa i banalizacija zločina protiv čovječnosti, to je nagrada zločincima i zločinačkoj politici. To je poziv za neke nove zločine. Da li se Holokaust dešavao samo tokom 1944. i 1945. godine ili je svoju kulminaciju doživio na samom početku rata, kada je politika „konačnog rješenja“ bila uobličena, kada je Treći rajh bio na vrhuncu moći? Holokaust nije oblikovan i izveden na zalazu moći Trećeg rajha. I genocid u Bosni je započeo na vrhuncu srpske vojne moći 1992. godine. Srebrenica je bila tek finalizacija onoga što je srpska politika započela u Prijedoru i Sarajevu u maju 1992. godine.

„Kulturocid“, najvažniji element rata protiv Bosne

Genocid targetira ne samo stanovništvo, već i njegovu tradiciju, religiju, društvene institucije, kulturno i istorijsko naslijeđe. U Bosni, cilj genocida nije bio samo pobiti, protjerati, istrijebiti, već i obeshrabriti i spriječiti potencijalni povratak i život prognanih. Uništiti sjećanje na život i kulturnu memoriju. Uništiti specifičnu, kompleksnu, inter-etničku, inter-konfesionalnu kulturu melting pota u bosanskom društvu, a do apsurda naglasiti minorne i neegzistencijalne identitarne razlike. Ima li boljeg načina „buđenja nacionalne svijesti“ od krvoprolića?

U kojoj mjeri su istorija i kultura bila važan segment ukupnog genocidnog poduhvata, vidi se i po obimu i intezitetu uništenog bosanskohercegovačkog kulturnog i historijskog naslijeđa. Profesor Andreas Ridlmayer je svjedočio pred MKSJ da su vlasti samoproglašene RS uništile ili oštetile više od polovine (985) od ukupnog broja džamija u Bosni (1706), te najmanje 270 katoličkih crkava i 23 samostana. Ridlmayer naglašava da je ubjedljivo najveći broj džamija i crkava uništen u prvih devet mjeseci rata. Zapovjednik policije RS-a u Prijedoru Simo Drljača u intervjuu New York Timesu u avgustu 1992. godine izjavio je: „Kod njihovih džamija nije dovoljno da se sruši minaret. Treba da se rastresu temelji, jer se onda više ne može izgraditi nova. Ako to napravite i oni će htjeti da odu. Otići će sami od sebe”.

Nisu samo vjerski objekti bili cilj. Na početku opsade Sarajeva koja će trajati 44 mjeseca, u maju 1992. godine srpske snage su potpuno uništili zgradu Orijentalnog instituta Bosne i Hercegovine i cjelokupnu njegovu zbirku – uništeno je preko 200.000 dokumenata izuzetne istorijske, književne i umjetničke vrijednosti. U avgustu 1992. godine srpske snage spaljuju između 80% i 90% bibliotečkog i arhivskog fonda Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, kao i zgradu Vijećnice u kojoj se biblioteka nalazi, dragulj lokalne arhitekture pseudomaurskog stila iz 19. vijeka. Profesor Ridlmayer ističe da je uništenje bosanske biblioteke najveći pojedinačni slučaj namjernog paljenja knjiga u modernoj istoriji. Više od 1,5 milion knjiga i 300 unikatnih rukopisa je uništeno. Ovo nepovratno uništavanje kulturnog nasljeđa i istorije jeste „kulturocid“ – najvažniji element rata protiv Bosne.

Genocid je politički nagrađen

Ovaj rat je bio pokušaj prekrajanja bosanske istorije, koji i danas traje. Profesor Colin Kaiser, u svom svjedočenju pred MKSJ ističe: „Tamo gde nađete urbani obrazac razaranja koji je anihilacija, buldožiranje spomenika, to je kao da šaljete poruku ‘oni nikada nisu postojali ovdje’ (…) Prekrajanjem istorije, vi pišete istoriju bez onih drugih“.

U čitavoj istoriji Bosne, tvorevina kakva je današnja RS je potpuni politički ili kulturni presedan, bez ikakvog političkog i kulturnog prethodnika koji bi joj dao kakav-takav istorijski legitimitet. Ali RS je još uvijek tu, paradoksalno kao rezultat genocida i kao dio „mirovnog projekta“. Stoga joj je potrebna neka nova, poželjna istorija. Bosanski Srbi, instrumentalizovani od Miloševićevog režima, u osnovi su se borili protiv vlastite zemlje, sopstvene istorije, tradicije i baštine, u nastojanju da legitimišu stvaranje RS-a.

Ostaje pitanje: Koliko je ustvari genocid u Bosni ostao politički nekažnjen? Ili je, možda, politički nagrađen? Svi srpski ratni dobici i postignuća u Bosni, uključujući opštine „očišćene“ od nesrba, iznenada su legalizovani u Daytonu, novembra 1995. Ratne linije fronti postale su administrativne linije razgraničenja RS-a, a toj tvorevini je bilo dozvoljeno da zadrži svoj diskriminatorski naziv, ratni kvazidržavni ustav, političke simbole i mandate. Osobe koje će kasnije biti osuđene za najteže ratne zločine, su u prvim poratnim godinama bile politički lideri u dejtonskoj RS. Oni su i danas uzori i heroji vrlo prisutni u javnom i političkom životu Srbije i RS. Povratak izbjeglica bio je snažno opstruiran i nasilno sprečavan. Povratak ili obnova njihove imovine su odlagani, kao i rekonstrukcija uništenih džamija i crkava. Povratnici nisu mogli biti vraćeni na svoja prethodna radna mjesta, posebno u javnoj upravi i javnim preduzećima. Vlasti u RS-u su „pan-srbizirale“ sve službene narative, kao što su grbovi opština, praznici, nazivi ulica, škola itd. – pravi simulakrum etno-monolitnog javnog i političkog prostora rezervisanog samo za Srbe. Sve političke i kulturne posljedice rata i genocida bile su i još uvijek su legalizirane.

Poricanje, završna faza zločina

Kad se sve ovo razumije, lakše je shvatiti opsesiju političkih lidera u Srbiji i RS-u da negiraju genocid. Jednom kada bi prestali to činiti, sav njihov sistem ratnih stečevina doveo bi se u pitanje. Već više od dvije decenije, negiranje genocida je politički projekat i državna strategija koju finansiraju vlade Srbije i RS-a. Poricanje je posljednja faza genocida koja bi trebala dovesti do zaborava i izbjegavanja bilo kakve političke ili historijske odgovornosti. A „dejtonska mirovna arhitektura“ koja je etnički podijelila bosanskohercegovačko društvo, narod i izborni sistem savršena je baza za srpske nacionaliste da uspješno izbjegavaju pitanje suočavanja s prošlošću – savršena osnova za nastavak ratne politike drugim sredstvima.

Posebno su zapadne vlade pokazale duboko nerazumijevanje uzroka jugoslovenske krize, sa čudnom percepcijom o napadačima i braniteljima. Vrlo rano su ovaj sukob prozvali „građanskim ratom“ pa i „ratom iz mržnje“, što je bilo u suprotnosti sa činjenicama i detaljno elboriranim izveštajima sa terena. Tadeusz Mazowiecki je podnio ostavku na dužnost specijalnog izaslanika UN-a 27. jula 1995. godine, dvije sedmice nakon masakra u Srebrenici, razočaran nespremnošću međunarodne zajednice da brani narod Bosne. U svojoj ostavci napisao je: „(…) mi se ovdje suočavamo sa borbom jedne države, članice Ujedinjenih nacija, za njen opstanak i multietnički karakter, i sa nastojanjima da se zaštite principi međunarodnog poretka. Čovjek ne može govoriti o zaštiti ljudskih prava sa kredibilitetom, dok je suočen sa nedostatkom dosljednosti i hrabrosti koje pokazuje međunarodna zajednica i njeni lideri. Stanje ljudskih prava danas, u stvarnosti ilustrira tragedija žitelja Srebrenice i Žepe. (…) Sama stabilnost međunarodnog poretka i civilizacijski princip su dovedeni u pitanje, na slučaju Bosne. Nisam uvjeren da će se dogoditi prekretnica kojoj se nadam i ne mogu nastaviti učestvovati u pretvaranju da se ljudska prava štite“.

Nomad.ba
Tekst je originalno objavljen 9. jula 2020. na engleskom i francuskom jeziku u online magazinu Justice info koji je dio Fondacije Hirondelle, Lausanne