Sokrat, licemjer…

Sokrat, licemjer…

        … ili su to oni koji ga štuju, ili smo to svi mi zajedno? Licemjerje ili hipokrizija, kako je još nazivamo, je „prikrivanje svog karaktera, svoje prirode, lažno prikazivanje vrlina; licemjernost“, ili nešto opširnije rečeno:

„simuliranje, pretvaranje da tko ima odlike i uvjerenja kakva zapravo nema, osobito u smislu predstavljanja sebe ili drugoga kao pobožne ili moralno superiorne osobe; dvoličnost, licemjernost, prijetvornost“.

Glumatanje, kako bismo skraćeno mogli sažeti oba opisa, svijesno ili nesvijesno, toliko udresirano odgojem da ga niti ne prepoznajemo takvim, je osobina svojstvena samo čovjeku. Životinja nam se uvijek javlja u nepatvorenom obliku, onakva kakva jest, doduše, u kontekstu u kojem je promatramo može nam pokazati različita svoja lica, ali uvijek sasvim prirodna, bez glumačkog šminkeraja. S čovjekom to nije slučaj, i svi smo mi u osnovi manji ili veći licemjeri, već prema tome kakvo lice u kontekstu javnih situacija želimo predočiti javnosti. Ne zna se jeli gore kad to činimo svijesno – radi sviđanja, neke dobiti koju očekujemo – maškaradom koju priređujemo drugim osobama, ili pak to činimo toliko nesvijesno da hipokriziju možemo smatrati nedjeljivim i neuklonjivim dijelom svog karaktera. Nisu licemjeri samo mali, obični ljudi, malograđani primjerice, takvima se javljaju i veličine koje su zadužile čovječanstvo, ili ih ono takvima prihvaća osnovom stvarnih njihovih doprinosa ljudskom rodu, odnosno temeljem podataka koje su o njima ostavili suvremenici, a mi ih prihvaćamo objektivnima u nedostatku drugih izvora.

        Sokrata (4.6.469. pne. – 7.5.399. pne.), slavnog filozofa antičke Grčke, smatramo osnivačem filozofije morala, etike dakle, a o njemu i djelima mu imamo najviše i najobjektivnje (u ranije rečenom smislu) podatke od jednako mu slavnog učenika Platona, jer nije zapisivao ideje koje je razvijao u neposrednom razgovoru sa suvremenicima. Umro je izvršivši suicid ispijanjem smrtonosnog otrova kukute, s obzirom da su se njegovi moralni stavovi iskazivani u razgovoru s mladima razilazili s društvenim moralom vremena i vladajućih elita, te je izveden pred sud.

„U tužbi su teretili Sokrata da ne veruje u bogove u koje veruje država, a uvodi nova i demonska bića, te nadalje, da je kriv zato što kvari mladež. Kao kaznu predlagali su smrt. Čini se da je glavni cilj tužilaca bio to da Sokrata prisile na bekstvo iz Atine i spreče mu dalji rad.“

„Kako nam je ostalo zabilježeno, u tom razdoblju (dok je Sokrat čekao izvršenje smrtne kazne) prijatelji su ga više puta preklinjali da pobjegne iz zatvora, što ne bi bilo teško izvedivo u tadašnjoj Ateni, uz pomoć prijatelja. Dijalog Kriton predstavlja posljednji od takvih pokušaja sa strane Sokratovog najdražeg prijatelja iz mladosti. Ali, prema Sokratovom mišljenju, poštivanje zakona, čak i ako je taj zakon krivo usmjeren, mora biti neprikosnoveno. Njegov je izbor stoga bio ostati u zatvoru i čekati izvršenje smrtne kazne.“, („Obrana Sokratova“Platon„Demetra“Zagreb 2000.)

Mada su mu prijatelji nakon smrtne presude htjeli omogućiti bijeg, on je to odbio, sukladno sa svojom filozofijom poštivanja zakona, te sam ispio otrov.

I tu počinju pitanja o Sokratovom licemjerju, mada nisam naišao da to netko problematizira, već se ističu njegova moralnost i dosljednost vlastitom učenju. To dovodim u pitanje.

        Naime, nije upitno da je dosljedno slijedio svoje učenje te se povinovao odluci suda, unatoč spoznaji da ovaj nije u pravu – drugim riječima, pravednik je prihvatio odluku barbara i zakona koji su oni primjenjivali, znajući da nisu pravedni! Takvo poštivanje zakona je naprosto nonsens, glupost nad glupostima, i to samo zato što je čovjek sam sebe dresirao da se podvrgava odlukama većine, bila ona ili ne bila u pravu. U vrijeme nacizma on bi po tome mirno odšetao u konclogor, a jednako mirno se uvojačio u SS jedinice kad bi sud tako odlučio! Očito da to sa zdravim razumom niti s moralom nema ni najmanje veze, a njegova doslijednost u pristajanju na smrt rad usklađenosti vlastite teorije i vladajuće prakse (kako je on vjerovao) je bogu za plakati. To samo govori kako nije dovoljno cizelirao svoja shvaćanja, koja su samim time postala praktički bezvrijedna, jer su u svakom slučaju državi prepustila da odlučuje, bilo pravo ili nepravo. Njegove poslijednje riječi obrane na sudu:

„Međutim, sad je došlo vrijeme da pođemo: ja idem u smrt, a vi nastavljate živjeti. Tko će od nas bolje proći, ostaje zakrito svakome osim bogu.”

ni za njega, ni za građane, niti za suštinu njegove odluke ama baš ništa nisu značile, mada:

„Atenjani su burno reagirali na Sokratovu smrt: gorko su se kajali, objavljivali žalost u gradu, osuđivali suce, odavali počasti filozofu. Diogen Laertije se osvrće na to (II43): ‘Sokrat ne bijaše više među ljudima. I istom potom Atenjani se pokajaše, zatvoriše vježbališta i škole. Druge osudiše na progonstvo, Meleta na smrt, a Sokratu su odali počast tako da su mu podigli brončani kip koji su postavili na Pompej; kipar je bio Lisip. Istoga dana kad se vratio, Anita su prognali stanovnici Herakleje.’”

Postavlja se pitanje jeli vrijedno istinu žrtvovati laži, pristajući na potonju zarad dvojbi koje je Sokrat moguće i ne sluteći gajio: dvojbi između valjanosti svojih stavova i odluke suda kojoj se pokorio, jer sasvim je očito da se oboje teško može uskladiti pretpostavkom kojom se praktično vodio: da su zakon, društveni moral i država uvijek u pravu, ma kako odlučili, što poništava bilo kakvu praktičnu etičku valjanost njegovih razmatranja. Daklem, nije li to licemjerje, „kvariti omladinu“ usmjeravanjem kontra stavova elita, a potom priznavati upravo njihov sud, namjesto mu se do kraja suprotstaviti? Nije li etičnija Titova obrana, na tzv. „Bombaškom procesu“:

„Priznajem, da sam član ilegalne komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na propagandi ideje komunizma, prikazivao sam proleterima sve nepravde koje im se čine. Ne priznajem međutim buržoaski sud, jer se smatram odgovornim samo svojoj komunističkoj partiji.“

Usklađen praktični postupak s njegovim vlastitim uvjerenjem, za razliku od SokrataTito-Sokrat „kvari“ omladinu komunističkom agitacijom, priznaje to, međutim ne priznaje – za razliku od Sokrata – presudu buržoaskog suda kojemu se cijelim svojim djelovanjem i životom suprotstavlja. Naprosto nije ljudski praktično se povinovati zlu koje teorijski osuđuješ. U tome je bit Sokratova licemjerja, mada se najčešće posvećuje njegova žrtva u ime vlastitih stavova, koji su u odnosu prema poštivanju zakona pod svaku cijenu, sasvim krivi. On je povinovanje društvu, zakonima, stavio iznad istine o tom društvu i njegovim zakonima. To ni u kojem slučaju ne može biti napredna paradigma, već dobrovoljno ropstvo. Ponad pravnih zakona uvijek je moralni zakon, a ako oni nisu usklađeni onda se zakonima države ne valja bespogovorno povinovati, jer to u konačnici dovodi do obrane kojekakvih eichmanovskih megazločinaca„Samo sam izvršavao naređenja!“. A poznato je koliko je ljudskih života koštao taj „samo“. Kad Ivan Supek kaže:

„Sokrat nije tražio jedino istinu, nego je također promicao vrline, a ispio je čašu otrova prkoseći gluposti svojih poglavara.“, („Trinitas“Ivan Supek„Profil“Zagreb 2010)

sumnjam da je shvatio bit. “Prkošenje“ gluposti sistema pristajanjem na njegov sud, ne znam jeli najpedagoškiji način podučavanja moralnom vladanju ljudi. Istina, narod je reagirao kaznivši njegove sudije – netko će reći da je to i bila Sokratova namjera; da žrtvom svog života ukaže na nepravdu sistema – ali je isti taj narod mogao izvući i drugu, logički bližu pouku: da sistemu treba vjerovati pod svaku cijenu, jer „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“, kako je u osnovi to i protumačilo nekoliko vijekova kasnije nastupajuće kršćanstvo. Jednostavnim rječima – ne pokušavaj dirati vladajući sustav, prilagodi mu se jer je od boga dan!

        Kršćanstvu su ipak bile bliže ideje njegova učenika Platona, što možemo vidjeti iz usvojene platonističke ideje o drugom svijetu, na religijski način interpretirane. Originalno tumačenje načina ljudske spoznaje, temelji se u Platona na seobi duša:

„Naša bi duša prije rođenja boravila u carstvu vječnih i savršenih ideja pa bismo zemaljske stvari prepoznavali u životu, spoznaja bi bila samo sjećanje na te idealne prototipe“, (Supek, ibid)

Cijelu je stvar kršćanstva ponešto iščašilo. Svi smo mi božje tvorevine, nasljeđujemo doduše prvotni grijeh svojih predaka učinivši time sebe i svoj svijet nesavršenim u odnosu na iskonsku, savršenu božju tovrevinu, a pročišćenje ćemo doživjeti došavši pred konačni sud, na „onaj“ zaista savršeni drugi svijet, obećan iskreno vjerujućim pokajnicima. Daklem, u Platona mi dolazimo s „onoga“ svijeta, prepoznajući na nesavršenom svijetu koji nastavamo idealne prototipove iz svijeta s kojega smo došli, po kršćanskom učenju mi se s nesavršenog svijeta (nesavršenog našom krivicom) uspinjemo u svijet lišen nesavršenstva. Tako iskrivljen platonizam preuzet je od religije koja je (i koje su!) preuzimala – u vlastite svrhe prilagođenom obliku – ideje antike i još ranijih civilizacija, što je također vid licemjerja. Nepriznavanje da se ne radi o originalima, već o prilagodbama ranijih ideja. Kad to spustimo s teorijskih, filozofskih i religijskih ideja u praksu, izgleda otprilike kako kaže Meša Selimović (ateist) na jednom mjestu u romanu „Derviš i smrt“:

„Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.“,

što kršćani ponavljaju kao eksplicitni zahtjev u odnosu na naneseno im zlo (ne baš i na ono koje su oni drugima nanijeli): „Oprostiti, ali ne i zaboraviti!“. Teško je, ako ne i nemoguće, oprostiti a ne zaboraviti. Sjećanje je ugrađeno u čovjekov hardver, pa uglavnom nije moguće birati zaborav (sem zbog ozljeda mozga). Što znači oprostiti, a ne zaboraviti? Hoćeš li oprostiti kćerkinoj ubojici, a potom se udati za njega – ne zaboravljajući da te lišio djeteta? Ne kažem da nema sličnih stvari na svijetu, ali… Čim uzme nož u ruke da odreže parče mesa ili šnitu kruha, sjetit ćeš se da je nožem zaklao tvoje dijete. U čemu je onda značenje takve vrste oprosta. Ako sam, primjerice, Hrvat a ubojica kćeri ti je također Hrvat – ti meni, ni svim poštenim Hrvatima – nemaš što opraštati niti zaboravljati. Tvoj odnos s ubojicom je obostrano jednoznačan: on je ubio a ti si žrtva (sekundarna, jer je ubio kćer a ne tebe). Daklem, samo među vas dvoje je da uzajamno rješavate psihološke odnose oprosta i zaborava. Svi ostali, cijelo društvo, tu može samo učestvovati u presudi i kažnjavanju zločinca, po etičkim (pravnim) normama, bez oproštaja i zaborava. Zaboraviti nitko ne može, a da je oprošteno – ne bi mu se niti sudilo. Mislim da je “oprostiti, a ne zaboraviti” čista floskula, paradoks uglavnom lišen praktičkog značenja. Oprostiti u najčišćem vidu značilo bi i “ubiti” sjećanje, a to je – kao što rekoh – nemoguće. Dobro razmislite o značenju oprosta, naravno – ne vrteći se oko banalnih stvari kad ste jedno drugom oprostili šamar (koji se potom nikad više nije ponovio) ili neku uvredu jednokratno izrečenu. Već o suštini te riječi. Recimo, zašto se zagovornici oprosta toliko zgražavaju kad ratnog zločinca država zove na svoje proslave, kad oni sjede u parlamentima, da ne idem dalje. Zar im nisu oprostili? Ako i jesu, dali su to i rođaci žrtava učinili? Oprostiti a ne zaboraviti su dva kontradiktorna pojma koji se u praksi isključuju. Ne zaboraviti uopće nije diskutabilno, jer zaboraviti nešto može samo čovjek oštećena mozga, ili vrsta nesposobna učiti od povijesti (to su, nažalost, praktički sva ljudska društva). Daklem, postavljeni zahtjev koji se ustrajno ponavlja ali se u praksi praktički nikad ne primjenjuje, nije drugo negoli odraz licemjerja religije koja ga postavlja, odnosno ljudi koji bi trebali slijediti ga.

        Od Sokrata, preko religije, svratimo načas ka pojedincima, najčešće viđenim intelektualcima, koji ustrajno ponavljaju – naročiti nakon pada „socijalističkih“ društava – kako bi dokazali svoj (uglavnom verbalni) demokratski svjetonazor (na koji su se licemjerno prešaltali padom starog sistema), čuvenu, navodno Voltairovu izreku: „Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš“. Izreka inače nije filozofova, već njegove biografkinje Evelyn Beatrice Hall, što je ovdje sekundarno. Bitno je licemjerje ogromne većine korisnika te mudrolije, koja se može beskrajno u bezbroj prilika ponavljati, ali je pitanje, ne tko i zašto to čini, već tko „mi“ je stvarno omogućio da mišljenje s kojim se ljudi ne slažu javno iznesem u medijima koje upravo oni vode i uređuju? Vrlo mali broj njih, a da ne spominjem raspravu koja bi se nakon iznošenja disidentskih stavova razvila u njima, grozeći da mišljenje s kojim se ne slažu pobije ono koje zastupaju, a na kojem grade svoju egzistenciju. Kao autor stotina tekstova bio sam suradnik na desetak portala od kojih neki rade i na komercijalnoj osnovi, a tek su se svega dva-tri pošteno ponijela prema meni dajući mi neku povremenu, makar i minimalnu, u skladu s njihovim mogućnostima, materijalnu naknadu. Zar i to nije licemjerje, prenositi tekstove koji razračunavaju upravo s takvima, živjeti od njih, „praviti se Tošo“, i žmiriti kao da ih se ništa ne tiče?

        Stigli smo tako od licemjerja vrhunskog intelektualca Sokrata, preko hipokrizije gomile, do prijetvornosti relativno utjecajnih pojedinaca, ne govoreći o svakidašnjem – relativno bezazlenom – glumatanju svih nas, jednih pred drugima. Kao što ustvrdih, to je osobina samo pripadnika ljudskog roda, točnije vrste u cjelini, s kojom ona svakodnevno živi, braneći se od demaskiranja pozivanjem na anticiviliziranost demaskera, nasuprot vlastitoj očovječenosti. Nazdravlje, onda! Biološki, čovjek je životinjskog porijekla, što da se varamo – sofisticirana životinja. Kao takav, vuče iz svoje biološke evolucijske prošlosti mnogo atavizama koje često ni ne raspoznaje, jer su se socijalnom evolucijom prilagodili okolini u kojoj obitava. Dok se životinje u ostvarenju svojih ciljeva (uglavnom očuvanja života i dolaska do hrane) služe snagom, brzinom ili mimikrijom (ovo bi mogla biti daleka preteča ljudske hipokrizije), ljudi se u istu svrhu počeli služiti (i) glumatanjem, čim im se razum dovoljno razvio shvatiti da tako vrlo često mogu ostvariti vlastite ciljeve na, po svoj opstanak, najbezbolniji način. Dok se neki insekti maskiraju u grančicu kako bi bili manje zamjetljivi prirodnim neprijateljima, dotle ljudi nabacuju „šminku“ licemjerja da ostvare ili sačuvaju svoj socijalni položaj, materijalni status ili dojam koji uživaju u društvu, primjerice. Dakle, mada smo počeli s filozofom, hipokrizija je psihološka kategorija koja bi se sasvim nekonfliktno razvijala, da nije savjesti ljudske koja šalje signale (većini neuhvatljve) da nešto s našim vladanjem nije u redu. Savjest je naprednija, humanija kategorija od hipokrizije, a kako još nismo dosegli stadij prevelikog očovječenja, ona unutar nas samih postaje antagonist licemjerju, s kojim zna voditi preteške psihološke borbe.

        U kontekstu posljednjih redaka može se postaviti pitanje, ako Sokratovo vladanje možemo proglasiti licemjernim, u čemu se sastoji cilj koji ono ostvaruje? Jasno, ciljevi ne moraju uvijek biti vanjski, materijalni ili statusni, već mogu biti i unutarnji – psihološki. Jedan od odgovora leži u tome da je svojom žrtvom (životom) želio pokazati do čega dovodi bezuvjetno prihvaćanje zakona države, kad to ne bi bilo u surotnosti s njegovim učenjem o poštivanju zakona, koje upravo to i zahtijeva.

Meni prihvatljivim izgleda jedan od dva moguća, krivo zamišljena cilja, za koja je smatrao da su veća nagrada ispravnom čovjeku od boravka među pokvarenom elitom koja ga je osudila. Kako kaže u svojim oproštajnim porukama:

„Zapravo, umrijeti je jedna od ovih dviju stvari: ili je potpuno uništenje, tako da mrtvi više ništa ne osjećaju, ili je, kako smo čuli, [smrt] promjena i nekakva seoba duše odavde nakamo dobitak drugamo… Dakle, ako je smrt gubitak svakog osjećanja, kao u snu u kojem spavač ne vidi nikakve sanje, onda je smrt čudesan dobitak… Ako je smrt pak poput seobe odavde na neko drugo mjesto, i ako je istina ono što se priča, odnosno da su na tom mjestu svi umrli, što bi moglo biti veće dobro od toga, ljudi suci?! Ako bi netko stigao do Hada, oslobodivši se onih koji se [ovdje] nazivaju sucima, pronašao bi tamo prave suce koji, kažu, tamo sude: Minoj, Radamant, Eak i Triptolem i toliki drugi polubogovi, koji su proveli pravedan život, zar bi se moglo reći da je neznatna stvar ta seoba?“

Obje njegove pretpostavke su fikcije, prva koju potvrđuje stvarnost ali on to nije mogao znati i biti siguran, a druga koju je u osnovi – dakako, u transformiranom obliku – preuzelo kršćnastvo, o drugom, boljem svijetu u kojem se nalaze pravedni suci koji će u konačnici suditi mrtvima (njihovim dušama). Uvjerenje u jedan od dva moguća slučaja mogao je biti cilj koji je svojim licemjerjem (suprotnošću propovjedanja filozofije i predaja u ruke onih protiv kojih je propovjedao) težio, smatrajući da je ma koji od njih za njega povoljan. Mada i u to nije u potpunosti siguran: „Tko će od nas bolje proći, ostaje zakrito svakome osim bogu“. Kao da je vlastitom neuvjerenošću svjedočio svoju čuvenu misao „Znam da ništa ne znam“. Tako, pokazuje povijest, čovječanstvo se sporo rješava mitova, svojih fikcija, ne raskidajući prekonoć s njima, već ih radije preoblikuje u njemu vjerojatnjie pretpostavke (u osnovi privide), koje znanost – odnosno ljudska djelatna praksa – teško razara, a u tome nas vjerno, poput sjenke prati naše nasljeđe, sofisticirana mimikrija pred društvom čiji smo članovi – hipokrizija.

Primjedba:

Valja napomenuti da ovaj tekst nikako nije kritika Sokratove filozofije u cjelini, već se bavi njegovim moralnim profilom u kontekstu paradoksa, nekonzistentnosti i kontradiktornosti između njegovih učenja usmjerenih kontra uobičajenih shvaćanja Atene njegovog doba, i odluke da se povinuje sudu upravo onih koje je kritizirao. Moje spominjanje „napredne paradigme“ nekoga može podsjetiti na Nietzschevo djelo „Sumrak idola“ u kojem kritizira njegovu filozofiju, u osnovi ga proglašavajući dekadentom, no to je čista slučajnost.

Piše: Ladislav Babić
elektrobeton.net