Slobodna ličnost i profesionalna orijentacija

Kao što postoje naučne metode za identifikaciju otiska prstiju, tako postoji naročit put za otkrivanjem otiska – vlastite duše. Jedan od puteva je – postavljanje granica u imanju onog pukog materijalnog, dakle životinjskog dijela čovjeka, jer što god iz tog dijela uzmemo preko mjere, uzimamo na račun – vlastite duše, dakle na račun onog anđeoskog u nama.

„Što smo bliži realizaciji modela ljudske prirode,
veći su naša sloboda i naše blagostanje“

Spinoza

Svako ima pravo na obrazovanje i na slobodu u izboru zanimanja i mjesta rada, što predstavlja samo neke od polaznih motiva i podstreka mladom čovjeku na putu otkrivanja zanimanja koje će kvalitetno i sa entuzijazmom obavljati (Mandić/Gajanović/Babić/Rakić, 1981). S tim što slobodu u izboru zanimanja ne može predstavljati i izbor zanimanja kao što je npr. „trgovina bijelim robljem“, ili pak bilo kojeg drugog zanimanja koje bi narušilo slobodu, mir, dostojanstvo i integritet drugog – sloboda u tom slučaju prestaje biti sloboda. Ako ruši slobodu drugog, ona postaje anarhija, i poriče samu sebe.

Sloboda u izboru zanimanja je i uvijek društveno uslovljena, jer upravo društvo pravi taj „švedski stol“ na kojem poslužuje zanimanja koje smatra bitnima. S druge strane, jaki pojedinci kreiraju nova zanimanja , novi „švedski stol“. Ali, ko su ti „jaki pojedinci“? I kada kažemo „slobodna ličnost“ da li mislimo samo na ličnost – slobodnu da bira? Da li pod „slobodnim biranjem“ mislimo samo na navedeno pravo i zakon? Zasigurno ne.

Taj široki pojam slobode možemo posmatrati sa još mnogo aspekata. Jedan od njih je aspekat kojeg ja nazivam – „aspekat granice“.

„Granice“ više podučavaju slobodi, nego što su ona sama. Čitajući djelo Eriha Froma(1989) „Imati ili biti“, možemo zaključiti da što čovjek više postavlja – granice u onome što se može imati, posjedovati, to je sve slobodniji da – bude, realizira svoju ljudsku prirodu, autentičnu ličnost, i koja, na kraju, samo kao takva istinski i obogaćuje ovaj svijet i društvo (postaje stvaralačka),a ne biva samo još jednim klipom u nizu u jednoj velikoj mehaničkoj mašini „Imaocu“, koja posjeduje njih, i oni nju.

„Ono što imam i ja postali smo stvari a ja to imam jer imam moć da to učinim svojim. Ali postoji i obrnut odnos: ono ima mene jer moj osjećaj identiteta tj. moje (psihičko) zdravlje počiva na tome da ga imam (u što je moguće većem broju). Modus postojanja zasnovan na imanju ne počiva na živom, produktivnom procesu između subjekta i objekta već stvari čini i subjektom i objektom. Taj odnos je odnos smrti, a ne životnosti.“ (From, 1989: 87)

Čovjek je oduvijek potrebovao – granice. Granice u jelu i piću, granice u spavanju, granice, red i pravila u igri. Da bi mogao da djeluje, da bi mogao da bude, čovjek je uvijek – trebao pedagoško vođenje u vidu jednog bogatstva unapređujućeg pedagoškog djelovanja i razvijanja samokontrole(Slatina, 2005). Ako dvije posude sa plinom stoje jedna pored druge, uvijek će se spontano početi miješati molekule iznad posuda, i tako „praviti nered“, jedno haotično i „nesnosno“ stanje. Međutim, spontano se nikada neće desiti njihovo razdvajanje, vraćanje reda – bez intervencije „nekog sa strane“ i bez potpore tačno određenih pravila, taj postupak bi bio – nemoguć.

Uzmimo kao primjer čovjeka koji prekomjerno uzima hranu. Isprva, uz granice, hrana daje snagu njegovu tijelu, čini ga pokretnim. No, ne postavi li – granice, ona ga zarobljava, pa vidimo prizor čovjeka zarobljenog, ni manje ni više nego – vlastitim kilogramina.

Orijentacija na „imati“ i “ovosvjetske ljubavi” ne mora se uvijek odnositi na materijalne, opipljive predmete. Neko može biti orijentisan na imanje puno informacija, ali ne i na življenje u skladu s njima, ne i na njihovo bivstvovanje.

Erih From navodi kako je stanje pretjeranog imanja, odraz duboko skrivene nesvjesne pobune čovjekove protiv ropstva, i njegove potražnje za slobodom i bivstvovanjem, ali na način koji ne vodi istom, jer „slobodi vodi ostvarenje unutrašnje nezavisnosti“ i tek ona „okončava potrebu za besplodnom pobunom“ (From, 1989: 89, označila E.A.).

To „ostvarenje unutrašnje nezavisnosti“ From gotovo da poistovjećuje sa postojanjem principa, samospoznajom, upoznavanjem čovjeka sa svojom biti – onim jedinstvenim otiskom duše, unikatnim, neponovljivim, dakle toliko jedinstvenim kao što je to otisak jagodice prsta svakog čovjeka. Profesionalna orijentacija je uzela za zadatak pokušaj ostvarenja ovog humanog/ljudskog cilja.

Kao što postoje naučne metode za identifikaciju otiska prstiju, tako postoji naročit put za otkrivanjem otiska – vlastite duše. Jedan od puteva je – postavljanje granica u imanju onog pukog materijalnog, dakle životinjskog dijela čovjeka, jer što god iz tog dijela uzmemo preko mjere, uzimamo na račun – vlastite duše, dakle na račun onog anđeoskog u nama. U pronalaženju i življenju tih granica, čovjek je uvijek trebao pomoć, podršku, intervenciju“sa strane“.

„Kako se sve može postati slobodan“ je tema za sebe. Ono što je u skladu sa našom temom bitno, jeste da pronalazimo da, cilj koji postavlja profesionalna orijentacija, jeste upravo – samospoznaja. Istina, ona bi rekla „stvaranje slike o sebi“ što je, u krajnjem samo nijansa izražavanja istog puta – puta potrage za sobom, puta oslobađanja čovjeka.

Potraga za sobom, rad na vlastitoj duši i pronicanju njenog jedinstvenog i unikatnog otiska, je put bivstvovanja, a time, i put slobode. Jer učenik/čovjek danas, i sutra, imat će manje potrebe za „besplodnom pobunom“ u vidu (samo)dedstrukcije, što je više samootkriven. Efekat ovako shvaćene slobodne ličnosti je hvale vrijedan „projekat“ profesionalne orijentacije, jer pogađa srž problema savremenog čovjeka, a to je njegova otuđenost od sebe sama, i svog rada, dejalovanja.

„A većina ljudi nije svjesna kako umrtvljujući duh birokracije prodire u sva područja života, čak i tamo gdje to ne izgleda vjerovatnim, kao u odnosima između liječnika i bolesnika, između muža i žene“ (Isto,: 195). Profesionalna orijentacija, ne postiže dakle, samo efekat prevladavanja otuđenja od sebe, i rada, već, indirektnim putem, teži prevladati i otuđenje čovjeka od čovjeka, teži samodestrukciju pretvoriti – u bivstvovanje, a destrukciju – u davanje.

Primjena projekta profesionalne orijentacije je utoliko „ljudskiji“ projekat jer ima jedan od „najljudskijih“ciljeva, a to je, dakle, pomoć mladom čovjeku da – upozna sebe, svoje unutarnje snage, i time ga unaprijed čuva od okova robovanja – imanju. Prateći njegove osobine, ustrajno, kroz osnovnu, srednju školu, kroz cijeli život, šalje mu poruku o važnosti, svetosti, i neprekidnosti puta „Otkrivanje sebe“, i jednim indirektnim putem podučava ga samopraćenju, samootkrivanju, „samo“vođenju.

Sloboda znači i „slobodu razvitka prema zakonima strukture ljudskog postojanja“ (From, 1989: 90). Te zakone ne može nikako poznavati „sam od sebe“ mladi učenik „osnovnoškolac“, niti svaki srednjoškolac, niti čovjek općenito, koji se RAĐA sa POTREBOM da neko brine o njemu. On potrebuje vođenje u istom, on potrebuje „unapređujuće pedagoško djelovanje“ koje se, izmeđuostalog, realizuje i projektom profesionalne orijentacije, koju primjenjuje učitelj, podučeni roditelj, nauka, mediji, društvo..

Piše: Emina Ašćerić -Selimović

akos.ba