Slavoj Žižek: Je li naša sudbina barbarizam sa ljudskim licem?

Do prije sedam dana jedva sam čekao večer: konačno sam mogao pobjeći u spavanje i zaboraviti na strahove svog svakodnevnog života… Sad je skoro suprotno: bojim se zaspati jer me muče more, zbog kojih se probudim u panici

Je li naša sudbina barbarizam sa ljudskim licem?

Ovih dana ponekad uhvatim sebe, kako razmišljam, da se pustim napokon zaraziti virusom- tako bi bio kraj ove nesigurnosti koja kida živce. Jasan znak, da se moja nervoza povećava, je moj odnos do spavanja. Do prije sedam dana jedva sam čekao večer: konačno sam mogao pobjeći u spavanje i zaboraviti na strahove svog svakodnevnog života… Sad je skoro suprotno: bojim se zaspati jer me muče more, zbog kojih se probudim u panici – more o stvarnosti, stvarnosti koja me čeka.


Kakve stvarnosti ?

Najbolje je to formulisala Alenka Zupančič. Ovih dana često čujemo, da su potrebne korjenite društvene promjene, ako se želimo uspješno uhvatiti u koštac sa posljedicama epidemije ( ja sam među onima, koji šire takvo stanovište ) – a takve promjene se već događaju. Zbog koronavirusne epidemije se srećemo sa nečim, za šta smo mislili da je nemoguće: niti slučajno si nismo mogli zamisliti, da će se sa našim svakodnevnim životom dogoditi nešto takvo – svijet, kao što smo ga poznavali, prestao se okretati, sve države su se zatvorile, mnogi od nas su se ograničili u svojim stanovima ( šta sa onima, koji si ne mogu priuštiti niti tu minimalnu sigurnosnu mjeru?) i razmišljamo o nesigurnoj budućnosti, u kojoj će, čak i ako nas većina preživi, započeti privredna mega kriza…. To znači, da bi morali odgovoriti s nemogućim – što se čini nemogućim u okviru postojećeg svjetskog uređenja.


Nemoguće se je dogodilo, naš svijet se je zaustavio, i nemoguće je ono, šta moramo uraditi da bi izbjegli najgore, šta je – ustvari šta ?


Mislim, da najveća prijetnja nije nazadovanje u obično barbarstvo, brutalno “samodabisepreživjelo” nasilje sa uličnim nemirima, paničnim linčovanjima i tako dalje ( mada je i to čisto moguće ako bi se slomilo zdravstvo i neke druge državne ustanove). Više od otvorenog barbarstva se bojim barbarstva sa ljudskim licem, bezobzirnih mjera za preživljavanje, koje se uvode sa žaljenjem čak i sa suosjećanjem, potkrijepljene sa stručnim mišljenjima. Pažljivi promatrač je brzo razumio promjenu tona, sa kojim nam se obraćaju oni na vlasti : ne pokušavaju samo reflektirati mirnoću i samopoštovanje, nego i redovno posreduju grozne prognoze – pandemija će vjerovatno svoj krug zatvoriti u sljedeće dvije godine i virus će prije ili kasnije zaraziti 60 do 70 procenata svjetske populacije te uzrokovati milione žrtava….ukratko, njihova stvarna poruka glasi, da ćemo morati ograničiti temeljnu premisu naše društvene etike: brigu za stare i nemoćne. ( U Italiji su već objavili, da će starije od 80 godina kao i one sa teškim bolestima jednostavno pustiti umrijeti, ako se bude situacija zaoštrila).

Treba naglasiti, da prihvatanje takve logike, preživljavanja najsnažnijih krši sama temeljna načela vojne logike, po kojoj se po bitki najprije pobrinu za teško ranjene, iako su šanse za njihovo preživljavanje minimalne. ( Pa , ako se malo udubimo, to nas ne bi smjelo iznenaditi: bolnice jednako postupaju sa bolesnima od raka.) Da bi izbjegli nesporazum, podvlačim, da sam što se toga tiče kranje realističan – morali bi planirati i upotrebu lijekova i tako omogućiti bezbolnu smrt bolesnika, koji nemaju više nade u ozdravljenje, i tako ih sačuvati bespotrebne patnje. Usprkos tome, naša prva misao ne bi smjela biti ekonomičnost, nego naša bezuslovna pomoć bez obzira na troškove onim, kojima treba pomagati i tako im omogućiti preživljavanje.


Zato se sa svim poštovanjem ne slažem sa Giorgiem Agambenom, koji u trenutnoj krizi vidi znak , da “ naše društvo ne vjeruje više u ništa osim u goli život. Očito se Italijani naginju tome, da bi žrtvovali takoreći sve- normalne uslove života, društvene odnose, posao, čak i prijateljstvo, naklonost kao i vjerska i politička ubjeđenja – zbog moguće bolesti. Goli život – i mogućnost da bi ga izgubili – nije nešto, što ljude povezuje, već nešto što ljude zasljepljuje i razdvaja.” Stvari nisu baš tako jasno zacrtane. To JESTE nešto, što povezuje – čuvanje tjelesnog rastojanja je izražavanje poštovanja prema drugim, jer mogu biti prenosilac virusa. Sinovi me sada izbjegavaju, jer se boje da me ne okuže, (ono šta bi bila za njih kraća bolest, mene bi moglo pokopati )

Ovih dana iznova i iznova slušamo, da je svako od nas lično odgovoran i da moramo poštovati nova pravila. Mediji su puni priča o ljudima koji se nisu ponašali primjereno i tako ugrozili sebe i druge ( tip je ušao u prodavnicu i počeo kašljati i tako dalje )- to je isti problem kao i kod ekologije, kada mediji iznova naglašavaju našu ličnu odgovornost ( da li ste stari papir bacili u ispravnu kantu za đubre i tako dalje ). Takav naglasak na ličnoj odgovornosti je inače nužan, ali u trenutku, kada je namijenjen zamagljivanju velikog pitanja, kako promijeniti naš cjelokupan privredni i društveni sistem, djeluje kao ideologija. U borbi protiv koronavirusa moguće je pobijediti jedino skupa s borbom protiv ideoloških mistifikacija, uz to mora biti dio opšte ekološke borbe . Kate Jones kaže , da je prijenos bolesti sa divljih životinja na čovjeka “ skriveni trošak ekonomskog razvoja čovjeka.

Jednostavno nas je sve više i više u svim okolinama. Odlazimo u skoro netaknuta područja i sve više smo izpostavljeni.

Stvaramo životna okruženja, u kojim se virusi lakše prenose, a onda se iznenadimo, kada se pojave novi. “
Znači, nije dovoljno organizirati neko globalno zdravstvo za ljude, već bi trebalo u to uključiti i prirodu- virusi napadaju i biljke, koje su naš glavni izvor hrane, na primjer pšenicu, krompir i masline. Uvijek moramo u mislima imati globalnu sliku svijeta u kojem živimo, sa svim svojim supronostima, koje ona donosi. Dobro je naprimjer znati, da je izolacija Kine zbog koronavirusa spasila više života nego što ih je ovaj virus uništio ( ako vjerujemo zvaničnoj statistici ljudskih žrtava ) : » Ekonomist za resurse životne sredine Marshall Burke kaže, da postoji dokazana veza između slabog zraka i preuranjenom smrću zbog udisanja takvoga zraka.” Imajući ovo u vidu postavlja se logično- a istovremeno i neobično- pitanje, da li je broj života, koji će biti spašeni zbog umanjenog zagađenja poslije ekonomskog zastoja, koji je uzrokovao COVID19, premašuje danak u smrti radi virusa samog,” rekao je. “ Čak i po vrlo suzdržanim procjenama mislim, da je odgovor nedvoumno potvrdan.” Poslije samo dva mjeseca umanjenog zagađenja, kaže, da je samo u Kini spašen život 4000 djece, mlađih od pet godina, i 73 000, starijih od 70 godina.«


Uhvaćeni smo u trojnoj krizi : zdravstvenoj ( zbog same epidemije ), privrednoj ( koja će nas tvrdo udariti bez obzira na izhod epidemije) i krizi mentalnog zdravlja ( koga ne treba podcjenjivati ) – temeljne koordinate životnog svijeta miliona ljudi se ukrivljuju i promjene će uticati na sve, od letova za godišnji odmor do svakodnevnih tjelesnih dodira. Moraćemo se naučiti razmišljati izvan koordinata burze i profita te jednostavno pronaći drugi način za proizvodnju i raspoređivanje nužnih resursa. Kada na primjer vlast sazna, da preduzeće posjeduje milione maski i čeka na pravi trenutak, da ih proda, ne bi smjelo biti pregovaranja, nego bi maske jednostavno morali zaplijeniti.


Mediji su prenijeli, da je Trump ponudio milijardu dolara biofarmaceutskoj kompaniji Curevac iz Tübingena, jer je vakcinu želio obezbijediti “samo za Sjedinjene Američke Države “. Njemački ministar zdravlja Jens Spahn je komentarisao, da ne postoji niti najmanja mogućnost za američko preuzimanje Curevaca: taj će vakcinu razvijati isključivo za cijeli svijet, ne za pojedinačne države. To je primjer kako se bore barbarizam i civilizacija. Taj isti Trump se poziva na stari zakon o odbranbenoj industriji, po kojem će vlada moći obezbijediti, da privatni sektor poveća proizvodnju nužnih medicinskih zaliha: »Trump je predstavio prijedlog za preuzimanje privatnog sektora. Američki predsjednik je izjavio, da će na podlozi saveznog zakona zbog pandemije određivati poslovanje privatnog sektora, prenosi Associated Press. Tramp je rekao, da će podpisati zakon, sa kojim će dobiti nadležnost nad usmjeravanjem domaće industrijske proizvodnje, ” ako bude potrebno”«.


Kada sam prije nekojiko sedmica upotrijebio izraz komunizam, smijali su mi se, a sada Trump predstavlja prijedlog za preuzimanje privatnog sektora- da li bi si mogli uopšte predstaviti ovakav naslov, prije sedmicu ili dvije? I to je samo početak, uslijediće puno više ovakvih i sličnih mjera, osim toga biće potrebna nužna samoorganizacija opština, ako državni medicinski sistem bude preopterećen. Nisu dovoljni samo izolacija i preživljavanje- neki od nas to možemo samo uz djelovanje temeljnih javnih usluga: nabava struje, dostupnost hrane i ljekova… ( Uskoro ćemo trebati spisak onih koji su ozdravili i koji su neko vrijeme imuni, da bi ih mogli mobilizirati za nužne javne poslove. ) Ovo nije utopistična komunistička vizija, uvedena zaradi osovnih uslova za golo preživljavanje. Nažalost to je verzija onoga, što su u Sovjetskom savezu 1918. godine nazvali »vojni komunizem«.


Kao što izreka kaže, svi smo u krizi socijalisti – čak i Trump razmišlja o obliku univerzalne osnovne plate, čeka u visini hiljadu dolara za svakog odraslog državljanina. Bilione će potrošiti za kršenje svih tržišnih zakona – ali kako, gdje, za koga? Hoće li taj ozakonjeni socijalizam biti rezervisan samo za bogate ( sjetite se samo spašavanja banaka 2008. godine, kad su milioni ljudi izgubili svoju skromnu štednju) ? Hoće li epidemija biti ograničena samo na jedno poglavlje u dugoj, žalosnoj priči o tom, šta je Naomi Klein nazvala kapitalizam katastrofe, ili će se iz toga poroditi novi ( možda skromniji, a istovremeno bolje uravnoteženi ) svjetski poredak?


Slavoj Žižek za Mladinu

Preveo Davor Janjić 

Buka