Skunk Anansie: Sramežljivi impuls za nastavak putovanja

U ‘90-ima su iznenadili scenu gnjevnom crnkinjom koja vrišti protiv politike i Crkve, i trajali su tri albuma.

Bez velikog smisla Skin je krenula u solo vode, a onda se dogodila 2010. i Skunk Anansie su se odnekud vratili. Dva povratnička albuma još jednom su zatitrala srca fanova, a čini se da će i ovu fazu obilježiti ta cjelina koju često volimo zvati trilogijom.

Prošli put svi albumi bili su bomba, a ovoga puta, iako smo znali što nas čeka i bili upoznati s njihovim talentom, “Wonderlustre” i “Black Traffic” milovali su naše duše baladama i rasplesali onim čvršćima. No, “Anarchytecture” je ipak pokazao neke limite. U najmanju ruku…

Naravno, uvodna i odlična “Love Someone Else” izazvat će skakanje na koncertima, ali i postaviti pitanje zašto i studijska verzija ne zvuči tako moćno. Činjenica da je taj electro rock stavio gitaru u drugi plan posebno dolazi do izražaja na “Victim” i “Beauty Is Your Curse“. Kao da se još nisu zalaufali…

I onda opet iskače Skin i ono što razvaljuju – mega baladica “Death To The Lovers” koja mirne duše može stati uz bok svim dosadašnjim laganim evergreenovima. I to je taj predložak – malo fuzz distorzije koja me uvijek razočarava, malo tanke produkcije koja je tu iz tko-zna-kojeg razloga… I onda opet od nekuda iskoči RATM riff i prepoznatljivi hard rock. Ali, “Suckers” ostaje samo – instrumental od minutu i pol.

“Anarchytecture” je samo pristojan album, jer Skunk Anansie moraju biti svjesni da ih uspoređujemo s njima samima. A to je i privilegija i kletva! Ovaj put novim izdanjem ne mogu očekivati da će promijeniti svijet ili stisnuti šamarčinu sceni. A s druge strane, sumnjam da će ovdje biti previše slomljenih srca brojnih fanova.

Ovo je nekoliko novih pjesama za set-listu i održavanje potrebnog pulsa života ovog benda, za koji mi je jako drago što i dalje ide gore-dolje.