Sjećanje na velikana – Miroslav Krleža

“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.” Miroslav Krleža



29. decembra 1981. godine umro je veliki književnik Miroslav Krleža. Donosimo vam dijelove iz njegovoih rukopisa;
– eseja “Evropa danas”,
– O ljudskoj gluposti,
– Ratovi su kao požari koje još niko nije pogasio, a mogla bi ih pogasiti isključivo ljudska pamet,
– Nacionalizam je opasnija narkoza od religije,
– Crkva je cinička organizacija, moralno prevrtljiva rulja,
– Krleža o stećcima


“Evropa danas ne zna šta znade i pojma nema šta hoće. Evropa je danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao nekakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocijenog besmisla”.

“Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast koja između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stravi pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikad još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča”.

“Tipična je evropska pojava, da u najveće evropske istine izgovorene ispod vješala, na stratištima, po tamnicama i na golgotama, a te raspete i popljuvane istine postaju evropske zastave i viore se vjekovima”.

“Strojevi evropski rade i stvaraju dvadeset i četiri sata na dan, i danas kad je evropska materijalna kultura veća nego ikad prije, kada Evropa znade više nego što je ikad ranije znala, danas se intelektualna elita Evrope dosađuje”.

“Prolaze narodi evropski u defilejima historijskim, kao da je netko po kontinentima rasuo pune kutije dječijih olovnih soldata, i dok na usijanom retortom sebi Faust razbija glavu zbog evropskih dilemma –treba li vjerovati ili htjeti, biti ili ne biti, doživjeti ili znati – dok se u mozgovima evropskim kao u alkemijskim pivnicama kuhaju osnovna neriješena pitanja o odnosima subjekta i objekta, o apsolutnom i relativnom, dotle se evropski narodi igraju svojim olovnim igračkama ratova, i ta djetinjasta halabuka traje u Evropi već sedamdeset hiljada godina”.

“Zvao sam se Giordano Bruno, spalili su me na lomači, kad sam izdahnuo u njihovom smislu pristojno, kao ugledan veleposlanik i gavan Voltaire, triput su me izbacili iz groba. Pojavio sam se u ovoj ludnici kao Bakunjin, pak su me gonili do smrti kao bijesno pseto, a kao Hercen ili Mickiewicz ili Spopin umro sam u izgnanstvu od ovidijevske tuge za rodnim zavičajem. Pregazili su me kao Petöfija, a kao prezreni Jehudija Heine i danas sam još njemačka sramota. Zaklali su me kao Landauera, a moje lordovsko ime Byronovo nepristojno je izustiti glasno u torijevskim krugovima sve do dana današnjega. Predao sam dušu Nečastivom kao paralitik Baudelaire, a kao Verlaine pisao sam himne Bogorodici, ali ni to mi nije pomoglo. Uprkos tome ubajbučili su me i žigosali zbog moga nemoralnog života. Pobjegao sam u tropske groznice kao Rimbaud, među Polinezijce na Tahiti, u ludnicu kao Van Gogh…”

***

O ljudskoj gluposti

Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako?

– Kako “ovako”?

– Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode što ih nauka u posljednje vrijeme zove “prirodnim zakonima”: zašto, na primjer, buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikada obratno? Slučaj? Ne! Zakon. Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, čak – moglo bi se reći – i neobjašnjivi, a ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, ne će biti ni sam baš pretjerano nadaren umom. Ne treba spadati među surove, polupismene “mislioce” koji “misle” da je pojam kiše materijalističkiji od pojma o bogu, pa kad velevažno, čak – moglo bi se reći – patetično izjavljuju da je kiša naprosto kiša, to jest da kiša nije ništa drugo nego to što jest, to jest – “kiša”, to jest da je kiša “prirodna pojava” a nije nikakva božja kiša, onda se od tog slobodoumnog kokodakanja ne može više progovoriti ni jedna mudra riječ, kao da je tim prebacivanjem kiše u red “prirodnih pojava” riješeno posljednje otvoreno pitanje ljudske misli od prve kiše do danas. Izvolite vi ovakvom jednom “slobodnom misliocu” izjaviti da vam pojam deteologizirane kiše nije baš sasvim jasan, i da vi lično baš ne vjerujete da su nebeske vodovodne naprave božanskog podrijetla, ali da vam je šetnja po kiši u svakom slučaju milija od ispraznog nadmudrivanja, taj će vas gospodin inkvizitor zaklati u ime “slobodne misli”, kao što vas je klao jučer u ime bilo kakvog drugog imperativa: ako ste sumnjali u to da je kiša božja, bilo je to smrtonosno upravo tako kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije objašnjen time što smo je svrstali u red “prirodnih pojava”, i tako dalje, otprilike – ni sam ne znam što sam zapravo htio da kažem? Nije ni ovo što ja sada mudrujem, zanesen ovim svojim solilokvijem, bogzna kako inteligentno, ali kada sam se već dao ponijeti ljudskom glupošću i kada sam bio i sam po svojoj prirodi tako glup te nijesam to umio da spriječim, sada mi je zaludu kukati nad glupošću svemira! Ljudske gluposti odgonetati nije tako jednostavan zadatak!

Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti. Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane “kulturne (cilindraške) ustanove”, razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga. poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjega bila je na svome mjestu i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sam fakat što se naši pravopisi, takoreći sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova mojih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik, koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom, koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji.

– Je li to čovjek, takav jedan naš gospodin doktor, svijestan nosilac mnogobrojnih ordena, čovjek koji je uvijek spreman da pogine na “Predziđu kršćanstva”?

Takav prokušani borac za narodne ideale, takav trijarij naše hiljadugodišnje kulture, to je siva maska na našem doktorskom balu, pojava još neraskrinkana, a da je netko raskrinka, što bi od nje ostalo? Tri diplome, sedam naučnih rasprava u kojima je pokušao da dokaže kako se izvjesne pojave mogu množiti ili dijeliti ili razvrstavati, dvadesetidvije karijere kao dvadesetidva životna uspjeha, jedna katedra, tri katedre, jedna ostavinska rasprava, jedna neprekidna i postojana količina dosade od deset do petnaest hiljada dana, u kojoj se naročito ističu nedjeljne dosade (oko dvije hiljade dosadnih, kišovitih nedjelja), sa šetnjama po botaničkom vrtu, sa zlatnim ribicama pod vodoskokom i s cigarom na klupi pod lipom, nekoliko putovanja u sjeverne velegradove (u trećem razredu, po slabim hotelima), bez ikakvih naročitih drugih sklonosti, strasti ili uzbuđenja, dakle u jednu riječ: jedna maska s cipelama broj četrdeset i dva, sa dva ili tri zlatna mosta, s kopanjem nosa u tamnim sobicama gdje klokoće kotlić nad prošupljenom sjedalicom, sivo, dosadno lice među ostalom gomilom dosadnih, sivih lica, primjerak medu masom sličnih primjeraka, čovjek kome se uopće ne može pristupiti na ljudski način, jer nesumnjivo spada u pretpotopno doba ljudske gluposti, kad se takve jadne životinje brane oklopnim, neprodornim pločama svoje nosorožne supstancije, svakom inteligentnijem dokazu uprkos.

Jer što je drugo pamet ljudska danas, ako nije živčani nemir, zapravo neurastenično zanovijetanje u diluvijalnim prilikama stvarnosti? Mi živčano uznemireni pojedinci, okruženi smo glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom građanima i malograđanima, koji nose suknene melone na glavi kad se međusobno pokapaju, i što može čovjek ovakvom jednom svom bližnjem sugrađaninu, ovakvom uzor-rodoljubu i članu središnjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijećnik, tvorničar, dobrotvor i javni radnik, koji pod svojim vlastitim potpisom u svome vlastitom stranačkom glasilu protestira javno protiv toga što se danas “upotrebljavaju teretni automobili kad to ubija našu vlastitu konjsku spregu u prvome redu”, a zatim “kvari i uništava sistem kanalnih cijevi i odvodnih kanala, sagrađen kod nas još na staromodan ciglarski način”. Pod “teretnim automobilima” ovakav naš uglađeni građanin (ironično) podrazumijeva vojničke kamione, a kako on nema građanske smionosti da se buni protiv vojničkih parada, on objavljuje svoje dubokoumne misli u svome stranačkom organu takoreći na simboličan način. On se izražava u alegorijama. Pošto se kugla zapalila na sedamdeseti-sedam strana, pošto je njegova jednokatnica u ulici sušičavog nesposobnjaka i nazovipjesnika Hyperiona Aladara Cyprijana Balentekovića sazidana na dvadeset milijuna prorupljenih, prosviranih i prorešetanih lubanja njegovih evropskih sugrađana, pošto je ostalo razoreno ne znam koliko tuceta evropskih gradova u grmljavini i oluji što je digla Evropu kao staru zgužvanu krpu novinskoga papira, pošto se čitava jedna Azija odvalila u krv, u kugu, u požar, u propast, u katastrofu kao minirani kamenolom, gospodin gradski vijećnik i kućevlasnik iz ulice Cyprijana Hyperiona Balentekovića protestira protiv upotrebe “teretnih automobila”, jer se time “kvare odvodni kanali”, pak se prema tome ugrožava pravilno otjecanje zahodskih cijevi njegove skupocjene i velevažne jednokatnice. U foringaškoj pobuni protiv “teretnih automobila”, prisluškujući kako pucaju stijene njegove vlastite kuće, kako mu se trese krov nad glavom i čaše zvekeću u kredenci blagovaonice, gospodin vijećnik buni se protiv suvremene stvarnosti iz viteške perspektive: on živi u zlatnom okviru jedne staromodne oleografije gdje se okiopljeni vitezovi bore s nemanima na turniru, on zamišlja sebi svoje fijakerske ideale u grimizu i hermelinu, kako ginu za pojam “domovine”, u purpuru požara i vijorenju stjegova, u križarskom zanosu jedne geste, kao što su zanosne kretnje stjegonoša i barjaktara koji ginu u potoku krvi “za Krst časni i Slobodu zlatnu”, gdje “Krst časni” znači njegovu baroknu Svetu Mariju na Božić i na Uskrs, a “Sloboda zlatna” predstavlja zapravo njegovu malograđansku tvornicu Soda-vode ili njegovu mašinu za rezanje Patent-čavla, koje mu dva gologuza režu u pivnici, a gospodin senator prodaje paklić tih patent-čavala pod zaštitnim žigom heraldičkog orla koji u pandžama nosi zlatan križ kao simbol naše – hiljadugodišnje “zlatne slobode”, “zlatne” slobode rezanja Patent-čavala, punjenja Soda-flaša i zaštićivanja odvodnih kanalskih cijevi. Čovjek lebdi iznad stvarnosti nekoliko centimetara. Uđite u jedan takav zlatnouokvireni “slobodarski” pogled na svijet koji tu stoji pred nama kao četvorobojni otisak bilo koje feudalne drame ili bitke ili trijumfalnog krunisanja i objasnite takvom svome gospodinu sugrađaninu da se njegova fijakerska logika kreće na kokošjim nogama, i što će vam odgovoriti? Ili da ste moralno bolestan tip ili tuđinski plaćenik ili, u najboljem slučaju, da u vašoj glavi nije sve u potpunom redu.

Godinama živio sam u našem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povučen u sebe kao puž i pravi puzavac, i godinama sam razmišljao o gluposti ljudskoj, osjećajući mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija čudna, mračna unutrašnja snaga koja ljude smeta kod svake kretnje, koja ljudima nikako ne da da požive potpuno i neposredno, jedna opasna snaga zapravo koja ljude truje i rastvara; ja sam tu svakodnevnu pojavu ljudske gluposti tumačio kao prirodnu stvar: “Osovio se čovjek na stražnje noge, prohodao je kao dvonožac, a glupost se vuče za njim kao sjenka! Glupost je sestra mraka, glupost bi htjela da dvonošca ponovno vrati njegovim četvoronožnim rođacima u prirodi, glupost ne da čovjeku da otputuje na zvijezde, kao što mu ni sila teže ne da da leti!”

Ja sam zapravo volio ljude. Ja sam, zapravo opraštao ljudima, oduševljavao se ljudskim sposobnostima, a kad bi se pojavila glupost ljudska i privukla kakav divan uspon ljudske volje ili zanosa k sebi, u blato, u prljavštinu neopranih riječi, ja sam slom takve plemenite ljudske kretnje tumačio posve prirodno, dobronamjerno i pomirljivo: “l ptice padaju umorne i ne lete vječno, zašto da ljudi neprekidno lebde iznad svog dostojanstva?” Ili: “Pojedinac koji hoće da se uzdigne iznad svojih bližnjih nalik je na kotač na blatnoj cesti; zakotrljao se, ali i zaprljat će se!”

Ljudska je glupost mračna snaga pod nama, to je kaotična sila pratvari pod nama koju ljudi još nisu svladali, ali koju će nadvladati ipak, izvan svake sumnje, a u tome i leži značenje ljudskog napretka: stepen pojedinih civilizacija stoji u obratnom omjeru sa stepe-nom ljudske gluposti.

Do svoje pedeset i druge godine života živio sam najdosadnijim i najjednoličnijim životom prosječnog fijakerskog i cilindraškog građanina: bio sam uredna ništica među masom urednih sivih ništica, dosađivao sam se u takozvanom vršenju svojih ništičavih dužnosti, izvršio sam tri i po hiljade nedjeljnoposlijepodnevnih šetnja do ciglane ili do glorijete u perivoju na kraju grada, živio sam u mirnom i neizrecivo jednoličnom bračnom dodiru sa svojom zakonitom ženom, izrodio sam s njom tri djevojčice (tri glupe guske), imao sam sasvim pristojan građanski dohodak pravnog referenta u jednoj industrijskoj organizaciji, bio sam pravni zastupnik Domaćinskijevih poduzeća i kartela, u jednu riječ: o meni, o mom ličnom, privatnom ili javnom životu ne bi se moglo napisati ni jedne jedine rečenice koja prelazi okvir najnormalnijih propisa sive i bezlične sheme po kojoj žive hiljade i hiljade cilindraških ništica po čitavoj našoj rodoljubivoj domovini i po svim bezbrojnim rodoljubivim civilizacijama čitave zemaljske kugle.

Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih bližnjih, ja sam se od vremena na vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima Domaćinskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg rođaka vrlo lijep vinograd s drvenim ljetnikovcem, živio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje gospođe, kćerke jednog ograničenog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim čajem za probavu iskvario crijeva čitavom jednom pokoljenju i tim istim čajem sagradio tri trokatnice u našem gradu, stanovao sam u lijepom, sunčanom, reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućevlasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom, ne imajući nikakve naročite strasti, slušajući kada su drugi govorili o ratovima, o bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uopće o velikim stvarima i događajima, i tako sam uglavnom živio slušajući, pušeći i spavajući u nedjelju do devet, a u obične dane do sedam i po sati: devet sati minimalno za odmor živaca i za dobru i mirnu probavu.

O slikarstvu slušao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine pohađala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zašto, budući da slikarskog dara nije imala gotovo savršeno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva, posjećivala je slikarske izložbe, kupovala je slike, pak su prema tome i sama gospoda slikarski umjetnici odlikovali moj dom svojim posjetama, te se kod nas mnogo govorilo o slikama, o slikanju, o prodaji slika, a i o slikarstvu – od vremena na vrijeme – kao takvom, l o muzici se je mnogo govorilo, jer su kod moje starije djevojčice Agneze bili otkrili naročito lijep sopran, te ju je moja žena izgurala na konzervatorij, i kako se Agneza spremala za pjevačicu (za veliku karijeru koloraturne pjevačice), to se kod nas mnogo sviralo, pjevalo, govorilo o operi, o koncertima i o umjetnosti, a kako je moja gospođa uopće bila svestrano nadarena i predstavljala u našim malim i zaostalim prilikama jednu kulturnu, visoko odnjegovanu, u najljepšem smislu te riječi, lijepu dušu, a kako sam ja opet došao na svijet od prirode kao naivno gostoljubiv čovjek, to je kroz moju kuću prolazila masa svijeta; ja sam goste, u društvenosti svojoj uživajući, volio, uvijek spreman na uslugu, kao ličnost, kako je meni izgledalo, uglavnom poštovana i svima više-manje draga.

Kod nas, u našem malom gradu, mnogo se ogovara i kleveće na sve strane (kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage), ali o meni, koliko sam ja do svoje pedeset i druge godine mogao da provjerim, nije se nikada čula ni jedna jedina naročito negativna ili naročito zlobna riječ. Bio sam, naime, potpuno bezimen i nevidljiv, toliko diskretan te nitko zapravo nije ni primijetio da živim.

Nikada za mene nije nitko izjavio da bih ja bio nekome nešto ukrao (srebrnu žlicu ili ormar), nitko nije za mene mogao ustvrditi da sam nekome nešto pojeo, da sam se na nečiji račun izgurao na bolje ili unosnije mjesto, i u tom smiješnom kolopletu naše domaće gluposti nitko moje ime nije zaprljao ničim naročitim: da sam bio spolno bolestan u najranijoj mladosti, to se uglavnom nije znalo, a osim te ljage ničeg naročitog nije bilo u mom predživotu, a sve da je ta sramota i bila poznata, to bi za naše prilike bilo nešto doista najnevinije što se moglo lansirati o jednom dragom i više-manje uglednom, cilindraškom, građanskom licu koje ima svoj ugledni položaj, svoju bogatu ženu, nekoliko kuća po glavnim ulicama, svoj ljetnikovac i svoj tekući račun kod solidnih banaka u centru. (Da sam spolno zaraženi razvratnik koji je zarazio svoju vlastitu ženu, to sam doznao tek kasnije, kad je oko mene počeo da zvižduka vjetrić, kada se je sve uznemirilo oko mene preko noći i kad sam pao u centar pažnje našeg javnog mišljenja: da sam rogonja, da mi je žena imala kućnog prijatelja već sedam godina, da sam bludnik po svom vlastitom priznanju, pa čak da ni moja vlastita djeca nisu moja vlastita djeca, to sam dočuo tek u onom dijelu svoje životne plovidbe kad se rasplinula tridesetogodišnja tišina i kad sam se kod sveopćeg čišćenja predrasuda pokazao posve drugim čovjekom nego što sam samome sebi i svojim bližnjima izgledao jednog čitavog života.) Jer čovjek može da dogura do šestog decenija, a da nikada, ni jednog trena, nije poživio svojim vlastitim ličnim životom.

Najprije razne gnjavaže slabo-umnog i rastresenog djetinjstva, poslije romantika, ratovi, pustolovine, žene i pijanstva u poluslijepom zanosu prve mladosti, sve je to bilo, kako da kažem, u galopu: čovjek nije imao vremena ni da se osvrne u onoj ludoj trci događaja i obraza, a kada sam se zaustavio da se konačno sredim i da trijezno spoznam što se to zapravo zbiva sa mnom, pokazalo se da se u ogledalu promatra oronuo starčić, s podočnjacima i s paradentozom, smiješno naduvena mješina sa salovratom šijom i podnadulim podbratkom kopunskog loja, tužna pojava ćelavog, tustog glupana i lijenčine, koja drži u ruci dječačku drvenu sablju, pomalo paranoidno uvjerena kako je ta krhka trijeska rapir čistog moralnog osvjedočenja kojim se može ratovati za čast zastave i poštenja protiv čitave jedne malene, zaostale i smiješne civilizacije. Od one kratkotrajne periode državne službe, kada sam u okviru jedne zbrkane izborne vlade kao šef kabineta jednog slaboumnika dao ostavku i kad sam se primio pravne referade u industrijskim strukama, tvornicama lavora i parnim pilanama pa sve do kraja svoga braka s gospođom Agnezom, svojom suprugom, apotekarskom jedinicom, koju sam uzeo iz čiste mladenačke ljubavi, ja sam čitav svoj život proživio zauzet tuđim pitanjima, razbijajući svoju ne pretjerano nadarenu i organiziranu glavu tuđim brigama. Ustrajno i požrtvovno, upravo samaritanski volio sam sve svoje bližnje oko sebe, i, osvjetljavajući pojedine svoje privatne neuspjehe ili neugodne doživ ljaje s ljudima trajnom simpatijom za stradalnike, tješio sam se i umirivao blagom, gotovo kršćanskom dobronamjernošću. Ako bi me tko bio prevario za potpis na mjenici, nisam se načelno nikada razljutio i nije se dogodilo da takvoj varalici ne bih potpisao mjenice i drugi put: uvijek bih znao da nađem nekakav dobar, upravo hvalevrijedan potez tog pojedinca kao protudokaz da mu se “to s mjenicom dogodilo u slabome momentu”. “Ljudi su takvi”, tako sam govorio pomirujući se u sebi sa svojom osnovnom druželjubivom idejom da ljude treba voljeti, jer su više glupi nego zli, vjerujući negdje duboko intimno u sebi da još nitko, kroz duge i duge vjekove ljudskog iskustva, nije otkrio ljudskoj gluposti lijeka i da će tako kako je danas, to jest poluljudski a poluglupavo, potrajati još prilično dugo u zbrkama oko nas i u nama.

Promatrajući ljude sa prilično svježom znatiželjom, primjećivao sam kako se ljudi uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri, ljudi jesu zapravo dvonoge životinje, ljudi kradu jedni drugima misli i novac (kao opice u prašumama što kradu jedne drugima banane), a kad su se nakrali i kad im se sito podriguje, onda zadovoljno gunđaju valcere, mokreći u podzemnom pisoaru kakvog prljavog noćnog lokala, kamo iz daljine kroz koprenu dima i miris katrana dopire cilik slabe muzike: dobro nam ide, nažderali smo se tuđe muke, nose nas na jastucima, pijani smo, slava bogu.

Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge: u crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoare, u krčme, u kasarne, to toplo meso obučeno po tajanstvenim pravilima raznolikih historijskih kostima, razvrstano u svetotajstvene kaste, podržavljeno ljudsko meso u dresuri đavolskog stroja, to jadno ljudsko meso izgubljeno je potpuno pred beskrajno velikom količinom otvorenih pitanja, ne snalazeći se u zbrkama, odvojeno jedno od drugoga, ono osjeća isključivo sebe kao svoje vlastito meso, zaboravlja mesnatu sličnost svoga mesnatog bližnjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugome grkljan, poživinčeno u stravi i u užasu pred tminom. Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima, kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike. Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici takozvanog socijalnouslovljenog carousela, i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu “uspjeha”. A kad se od vremena na vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne, i kad ti obezglavljeni jadni konjanici neočekivano poispadaju iz kolotečine, bjesomučni jahači svojih karijera ne snalaze se bez drvenih konja, i ja nisam imao prilike upoznati još ni jednog tzv. pametnog i normalnog čovjeka koji bi bio toliko smion da pozivi svoj život sam za sebe, bez svojih poslovnih pisama, bez svojih paragrafa, bez svoga ureda s pljuvačnicom i s pečatom, u jednu riječ: bez predrasuda i bez vjere u drvene bogove. Oficiri poslije izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankiri bez čekovnog kredita, pjevači bez glasa, otpušteni činovnici, odbačeni političari, svi ti sajamski pajaci, kao brodolomci na poplavi, plivaju strujom predrasuda u smeće, zaboravljajući bit svoje ljudske tvari; te su slamnate lutke uvjerene, kako je karneval doista tragično svršio samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se je to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno. Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita. Za sve Ijudsko imao sam oduvijek slabost razumijevanja po starom klasičnom receptu: da su sve slabosti ljudske upravo elementi one ljudske tajne koja od čovjeka stvara sažaljenja dostojnog bijednika.

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu. Ljudi su sebeljubivi jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su, pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovijetajući za svaku sitnicu kao čavke na grani kad se pravdaju (dijalektički, po svoj prilici) na strvini nekog neznanog junaka o tome koja je imala pravo prvenstva da se pogosti ljudskim okom.

Voljeti treba ljude, biti im na usluzi, pri ruci, u gostoljubivome stavu domaćina, s grimasom na obrazu dobroćudno nasmijanom, s grimasom slatkom, marcipanskom, kao novogodišnje prase u poslastičarskom izlogu, to sam propovijedao kao društveni princip i po toj osnovnoj direktivi ja sam se i vladao godinama! Treba uvijek na otvorenim vratima dočekivati ljude raskriljenih ruku, primati ljude objeručke, neposredno, biti duhovit, zabavljati ih ako su neraspoloženi, gostiti ih kupovati ribe, majonezu, divljač, hladetinu, vino, duhan, sirove (mnogo raznovrsnih sirova i južnog voća), treba se veselo vraćati kući s paketima, s buteljama, u tople, naložene, rasvijetljene sobe gdje čekaju bogato prostrti stolovi, tako sam mislio da je dobro, pak sam tako njegovao društvenost i u svojoj kući gostio čitave rulje nitkova i glupana, glupana i nitkova u beskrajnim serijama. Treba čitave noći slušati tuđe gluposti, dati se gnjaviti po crti stranog sebeljublja, diviti se tuđim šalama, slušati blesavu, nenadarenu svirku diletanata – tako sam govorio sam sebi i tako sam po svojim vlastitim autosugestivnim uputama prorajtao zapravo čitav jedan život, pod papučom svoje vlastite gostoljubivosti, na sve usluge spreman, samozatajan, dobroćudan i pomalo priglup slaboumnik, koga su njegovi vlastiti nazoviprijatelji smatrali bezazlenim, prilično dosadnim gnjavatorom, u čijem domu nije pretjerano zabavno, ali se sasvim pristojno kuha, a servira se (gotovo uvijek) relativno dobro vino. U oblacima dima, u bunilu alkohola, od glupe nametljivosti i od slaboodgojenih drskosti, od zlobe tuđih jezičina taložio se u meni godinama mučan talog zasićenja, gađenja i nekog neodređenog zapravo, ali ipak uzrujanog nemira, koji bi spram pojedinaca znao da zauzme oblik usplahirene razdraženosti. Ipak mi je od vremena na vrijeme izgledalo preglupo da čitave noći gubim s brbljavcima koji slaboumno ustrajno iz noći u noć klepeću uvijek jedno te isto: o nekakvim strankama, o stranačkim klevetama i smicalicama, o ustavima, o bitkama, u beskrajnodosadnom kvocanju, kokodakanju i prenemaganju svekoještarija. Nije da nisam već i prije primjećivao među relativno mladim ljudima očite znakove starenja, mrzovoljnu zabrinutost pred crnim danima, svaki nedostatak oduševljenja za plemenite i nesebične osjećaje, plaho sakrivanje svog uvjerenja, neobično razvijen osjećaj samoljublja a naročito vlasništva: ovo je “moj krov”, “moje znanje”, “moja žena”, “moje uvjerenje”, “moje knjige”, “moji dohoci” (uopće: “sve moje”), pa kad već mladi ljudi drže mucave monologe preuveličavajući značenje svakog, pa i najneznatnijeg poremećenja “svoje” probave, što će biti s tom mladom gospodom, nadobudnim našim intelektualcima i lučonošama za decenij-dva, tako sam samoga sebe pitao, pomalo sumnjičav spram te brbljave doktorske djece doktorskih brbljavaca, svojih školskih drugova, koji su već izrodili slijedeću senilnu doktorsku generaciju plesača, slavnih odvjetnika i asistenata po marvinskim klinikama i po ludnicama. Primjećivao sam da su ljudi pod svojom maskom zapravo nesusretljivi, hladni, okrutnoindiferentni spram svega što momentalno ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, da su ograničeni, dosadni, nametljivi, da se ogovaraju zbog nevjerojatne zaslijepljenosti, da ne ispunjavaju obaveze, da ne plaćaju dugove, da se majmunski slijepo, ograničeno, praznovjerno, tašto, slavohlepno guraju za životnim probicima (uglavnom probicima crijeva i tjelesne udobnosti), i u takvim potištenim, zapravo vidovitim, raspoloženjima ja bih se odbio od tog ljudskog žamora, jer mi je u štali s tim preživalcima i dvopapkarima postajalo od vremena na vrijeme suviše zagušljivo. S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno, l Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti.

Iz romana Na rubu pameti, 1938.

***

Ratovi su kao požari koje još niko nije pogasio, a mogla bi ih pogasiti isključivo ljudska pamet

…Uzeo je tako potpuno bezvoljno i duhom odsutno riječ i progovorio o raznim aspektima iz kojih se može promatrati ratna problematika; jedan od tih aspekata o kome se govori ponajmanje, a i onda, kada je o njemu riječ, ne izgovara se obično sve dokraja, jeste humanistički aspekat, koji ratno ludilo smatra preživjelom strahotom iz davnih, još diluvijalnih vremena, i to s pravom, ne samo na  temelju negativnog historijskog iskustva, koje nas nepobitno uči da se nikada ni jedna stvar nije riješila ratom, jer ratovi su kao požari koje još nitko nije pogasio, a mogla bi ih pogasiti isključivo samo ljudska pamet na temelju spoznaje da je rat diluvijalno sredstvo, a da je današnji čovjek, ukoliko je to, naime čovjek, davno već prestao da bude kanibal.

…Gospoda generali  i pukovnici, zabrinuti više oko svoje paradentozne zubobolje, stari linijski jazavci koji su ratovali pod raznim barjacima i vladarima, ratnici sa spljoštenim tabanima, sa protezama, sa šumom u ušima i u glavi što šišti kao stara petrolejka, ovi ishijatičari i šečeraši sa povišenim pritiskom, u svojim zlatno opšivenim, skrletno podstavljenim dolama, vonjaju kao smrdljiva gnjila jaja, rokću, uzdišu i dime se kao stari ispušeni  cigarluci, a spremaju se da pošalju u smrt nekoliko stotina hiljada mladića, od kojih bi svaki mogao poslužiti za model najidealnijeg helenskog muškog akta, a sada im ovdje, kod ovog pogrebnog posla, smeta i zanovijeta jedan politički emigrant, zapravo neka vrsta dezertera, soleći im prepotentno pamet o tome kako zapravo i nije drugo nego neka vrsta proljeva i da neke uzvišenije svrhe nema niti imati može.”

Iz treće knjige romana Banket u Blitvi, Nolit, 1966. Beograd

***

Nacionalizam je opasnija narkoza od religije

Novi bezbožni bogovi već su zavladali svijetom. Jedan od njih zove se Narod. Priznaju novom Božanstvu sve vladarske pridjeve, apostrofiraju Ga kao Veličanstvo, a nikada ni jedan Tiranin nije posjekao toliko nevinih glava.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5

O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade.

Banket u Blitvi

Što ostaje, do vraga, u glavi našeg kavanskog glupana, kad proguta jednu od brbljarija o Božiću ili Uskrsu kao o hrvatskim narodnim blagdanima, kao da smo zaista vjerujuća katolička nacija.

Zastave 1-5 

Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5

(FOTO: filozofskimagazin.wordpress.com)

Uzevši u obzir sve krugove nacionalno zaostale, neuke, neobaviještene i zaboravne palanačke svijesti kod Srba i kod Hrvata (djela panačakih pjesnika, uglavnom, i loših žanr-slika prošloga stoljeća), ova ne pretjerano mudra mješavina pretvorila se u korozivne procese koji kemijski izjedaju samu supstanciju po dubljem, nezdravom zakonu gluposti. Igru tih smiješnih “kozmogonija”, tog lažljivog kraljevskog historiografskog patosa, blesavog “rasog” megalomanskog (zapravo tuđinskog) vjerskog ponosa, te religiozne relikte i preživjele karikature trebalo bi već jedanput izvrgnuti dostojanstvenom intelektualnom ruglu i skinuti ih s dnevnog reda zauvijek.

Teze za jednu diskusiju iz godine 1935 

Ja biih umro od stida prije nego što bih se pozvaona nekoga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stvarate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva… tipično seljački… i ja ne znam kakvo je to prokletstvo, da se ne možete oteti opanku? Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je sastavljen vaš nacionalni mitos: od opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika…

Banket u Blitvi

Bošnjaci, bez obzira na to što su muslimanska, katolička ili pravoslavna raja, bliži su jedni drugima nego Hrvatima iz Krapine i Varaždina, a katolik iz Livna Hrvatu katoliku iz Zlatara još je uvijek čovjek iz inostranstva.

Teze za jednu diksusiju iz godine 1935

Na bizantijski i latinski imperijalizam naši su narodi reagirali afirmacijom svog vlastitog govora i pisma i evanđelja, dakle politikom smanjenja zla, politikom prevladavanja poteškoća, politogenezom čitave jedne serije narodnih političkih sredovječnih suvereniteta i umjetničkim stvaralačkim, intelektualnim otporom spram supremacije tzv. latinskog i grčkog i germanskog duha, koji nije bio nego sublimirana smrtna osuda svega što je u onom davnom slučaju bilo primitivno, dakle “barbarsko”, dakle naše – vlastito.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5

(FOTO: croatia.eu)

Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator “hrvatstva kao takvog” i da biskup i grof Drašković ima monopolč n a svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva “kao takvog”, hrvatstva “an sich”, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti “kao takvog” ili “po sebi” nema,. pa čak ni naše planete “kao takve” – po sebi same. “Po sebi”, dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi ad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska ideja, da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma.

Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće

U toj svojoj zaljubljenosti u aristokratsku prošlost, u galeriju svojih biskupa i grofova, latinsko, takozvano zapadnjačko hrvatstvo reagira histerično povišenim tonom na svaku lijevu kritiku, samozadovoljno prevrčući očima na prazne fraze, kakve se izgovaraju iz lažljive konvencionalnosti.

Da smo “Antemurale Christianitatis”, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i Visli, koje su ginule na krvavoj predstraži evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo na vlas tako, kao što je to opjevao Jan Panonije, biskup Pečujski. Da so krvarili na braniku civilizacije zapadnoevropske, u bitkama za inostrane kraljeve “do posljednje kapi krvi”, o tome se pisalo iz austrijske perspektive sve do sloma Austrije (1527-1918).

O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva 

Hrvatstvo bi trebalo da već prestane biti “ljubavlju rodoljuba”, jer od te dugotrajne “ljubavi”, kao i od one bilblijske, nije hrvatskom narodu granulo sunašce slobode.

Nekoliko riječi o malograđanskom histroizmu uopće

Ne biti mitoman, ne biti opterećen balastom prošlih vijekova, teretom takozvane tradicije i fetišizma, ne popuštati pasivno inerciji konzervativnog javnog mišljenja, opirati se dosljedno svemu što u ovoj zemlji predstavlja takozvane patrijarhalno zaostale “ideale”, to znači poricati sve one elemente koji nacionalnu svijest grade po prošlostoljetnom romantičarskom kalupu, koji politički organizirani predstavljaju nsumnjivo preživjele, da ne kažem reakcionarne snage. S obzirom na to što su upravo ovi elemen ti nacionalne svijesti kod Hrvata i Srba, u našim relacijama, po pravilu grško-latinske religiozne naravi, bilo kakvo prilaženje rješavanju ove pojave koje nije areligiozno, koje trabunja o nekoj crkvenoj predaji, jeste protuprogresivno i dovodi logično do produbljivanja nesporazuma.

Dnevnik 1-5

Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5

Lupiga.Com

***

Crkva je cinička organizacija, moralno prevrtljiva rulja

Na ovom mjestu donosimo vam Krležine zapise o religiji, odnosno o kršćanstvu i Crkvi, koje je priredio Ivan Cvitković.

Kršćanstvo živi u samostanima, u relativno dobrim svratištima sa hladnom i toplom vodom, sa lijepom ženskom poslugom, kršćanstvo tolerira pomalo preljub i divlji brak, odgaja vanbračnu djecu, gosti se po mogućnosti pijuckajući umjereno ali trajno: tu su kokošje juhe, kobasice, kolači, vino, a pomalo i sveti Toma, brevijar pa litanije, već kako to sezona traži, pak će se pokazati da je Bog milostiv. Sagriješiti se može, ali i pokajati, a glavno je da smo skrušeni pred biskupima. Savjesti nam nisu baš čiste ali su mirne, a peru se na ispovijedima kao i noge, svake subote. Kršćanstvo, u jednu riječ, od mnogobrojnih vjeroispovijesti jedna je od svakako najudobnijih, a svojim psihoanalitičkim trikovima u obliku ispovijedi ono je i najokorjelijem zločincu ostavilo sve dobre izglede na nebeski uspjeh njegove kriminalne karijere.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 – 5, str. 493

Kad smo se rodili, posolili su na rimskom solju i polili rimskom vodom i pomazali rimskim uljem. Cijeli nam život pjevaju napjeve rimokatoličke, od rođenja do smrti, i cijeli svoj život slušamo zvona katolička, oh, i sve to, u čemu živimo, sve je to obijeno rimskim rešetkama. Toga nema, to je jasno, da svega toga nema! Sve je to glupa, stara, deformirana simbolična nemoć, da se život kao takav shvati u svojoj dubljini.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5, str. 527 

(FOTO: pixabay.com)

Čovjek je izmislio Boga, a sada kleči pred njim stoljećima. Čovjek je iščeprkao iz blata zlato, a sada ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, mjesto da je obratno.

Panorama pogleda, pojava i pojmova, str. 573

U kakvim se mi to prilikama nalazimo? Velik dio čovječanstva moli se i klanja porculanskim lurdskim bebama kao stvarno postojećim božicama. Drveni sanduci i polubogovi na konju sa sabljom i ostrugama, čitava jedna kavalerija bogova.

Dnevnik 155, str. 75

Evo, što je za mene značila i što danas znači Kristova pojava! Krist znači: da bi se golo i gladno meso robova moglo okupati, da uđe u patricijske ljetnikovce na ravnoj nozi, da se kreće u bijelim aristokratskim tunikama i da poživi slobodno na ovome svijetu kao ptice u Svetome pismu. Krist je socijalna formula koja se, na žalost, pretvorila u pojam pun transa, u fantastičnu riječ. Kralj nad Kraljevima. Onoga trenutka, kada je Krist sjeo u grimizu na prijestolje, sve je otišlo do vraga.

Dnevnik 1-5, str. 296

Tko je umro, taj je otputovao. U nepovrat. Čovjek može koliko hoće klečati, moliti, kajati se, ispovijedati se, brbljati čitave noći, slušati zvona, putovati u Rim, biti predbilježen na blagoslov Svetoga Oca, čovjek se može bolećivo rasterećivati samopljuvanjem, može osjećati olakšanje najpomnijom analizom svojih vlastitih gluposti, mjesto pod topovima, policijama ili vojskama, on može klečati pred žrtvenicima koliko ga je volja, on može biti vegetarijanac, ako ga raduje, on može da živi po strogim pravilima bračne ljubavi, poštenja, dobrote, on može spavati snom filistarskog pravednika i bitisati čitavog svog života po načelima najstrožije dijete, njega će svejedno odnijeti vrag u nepovrat i on će, usprkos tome što je uzor-građanin, izdahnuti pred neumoljivim nožem smrti.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 – 5, str. 667
Usprkos legendarnom preuveličavanju uloge pojedinih proroka, historija bilo koje vjere ipak je samo historija praznovjerja, pak rekli mi Vjera ili Praznovjerje, nismo rekli mnogo; vjere i praznovjerja traju, a pogane bezbožne misli lepršaju oko tih aveti kao komarci.

Zastave 1 – 5, str. 370

(FOTO: pixabay.com)

Kakva je to perfidna agitacija? Hiljade godina već se tako agitira sa sviju tornjeva kugle zemaljske jedna prazna fraza i njome se pune mozgovi kretena! Zvona zvone ujutro, zvona zvone o podne i zvone navečer i kad smrt ide preko Kaptola i kad sunce gori nad meridijanom i svaku nedjelju i svaki blagdan i svaki dan sedam puta, uvijek ta prokleta zvona zvone jednu praznu frazu i ne govore ništa! Što zapravo misle ta zvona?

Zastave 1 – 5, str. 491

Sama crkva je cinička organizacija, koja javno trguje simonijom i robljem, podmitljiva, moralno prevrtljiva rulja, koja se bavi kupoprodajnim ugovorima više nego vrhunaravnim pitanjima. Crkva je po svojim protektorima zaštićena mnogobrojnim privilegijama, i dok plemstvo imitira bizantinsku aristokraciju u nošnji i u društvenim običajima, svećenstvo još uvijek barbarski bestidno poganski čara, baveći se egzorcizmima za dobre pare.

Eseji V., str. 482

Neizrecivo je glupo ovo gaženje socijalne mizerije čovječanstva kao takvog u ime nekakvih moralnih propisa. Crkva je svome kmetu grof kao što mu je grof samo grof i ništa više. Samo ga grof ne gnjavi moralom. Grofa interesira samo desetina, a biskupa osim desetine i lukna i ta glupa moralistička gnjavaža, kojom obrazlaže svoju desetinu i lukno, da bi mogao da bude kmetu grof  i da mu diže desetinu i lukno.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 – 5, str. 510

Pristupite li danas regrutskom mesu, da biste mu objasnili, kako su topovi kriminalne protuljudske tepsije i kako se ta krokodilska ždrijela hrane isključivo našim vlastitim, tj. Ljudskim glavama, ili kako u crkvama ne stanuje nitko, spalit će vas na lomači samo zato, jer te “lijeve teorije” smatra opasnošću za svoje drage fantome, pred kojima maše repom pasji, kao pred generalima ili pred biskupima.

Panorama pogleda pojava i pojmova 1 – 5, str. 511

Lupiga.com

***

Krleža o stećcima

Bosanski nadgrobni spomenici prate tok naše likovne civilizacije od IX stoljeća pa do pada Bosne, zemlje patarenske, godine 1463. Bosna je bila manihejska i bogumilska vjekovima, i ona je to ostala sve do svoje političke katastrofe pod papom Piom II, humanističkim laureatom i tršćanskim biskupom Enejom Silvijem Piccolominijem. Bosna je bila „refugium haereticorum“ zapadnoevropskog manihejskog svijeta, sjedište manihejskog Antipape i moralno-intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse. Ovi bosanski nadgrobni spomenici, koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima.

Prvi, koji je tim nadgrobnim spomenicima u XIX stoljeću posvetio ozbiljnu pažnju, bio je Knez Aleksander Sapieha, proputovavši naše krajeve i posjetivši Dubrovačku Republiku godine 1802-1803. U Wrocłavu (godine 1811) Knez Sapieha objavio je svoj putopis: Podróže po krajach słoviańskich s opširnim opisom nekropola u Cisti, Lovreču i Radimlji. Aleksandru Sapiehi pao je u oči i bizaran oblik ovih bosanskih spomenika, koji podsjećaju na „krov posmrtne kuće“, i on je dao opis ovih skulptura koje nam simbolično predstavljaju vječnost životnog ritma, svakoj zaglupljujućoj misli o smrti – uprkos. Sapieha osjetio je poetsku inspiraciju koja nam s ovih spomenika govori o ljepoti ptica sličnih Ibisu, o sablasnim priviđenjima fantastičnih životinja, o rijekama koje teku obasjane svjetlošću zvijezda, mjeseca i nebeskih sunaca, o oklopima viteškim, o turnirima, o kacigama, o konjima i o oružju, o trci gazela, medvjeda, pasa i kurjaka kroz beskrajnu množinu šuma, pejzaža i daljina, uokvirenih dekorativnim konopom slavenskih mrtvačkih sanduka.

Aleksander Sapieha opisao je nekropole oko Stolca i Radimlje utvrdivši najosnovnije elemente ove problematike. On je uznastojao objasniti simbolički smisao tih likova, opisao je heraldičko značenje pojedinih detalja, usporedio te neobične oblike sa elementima sjevernjačke plastike na obalama Baltika, pronašavši neke sličnosti s egipatskim i partskim dekorativnim pogrebnim motivima.

Poslije Katalinića, zatim bečkog liječnika Francuza Amija Bouéa (1794-1881): La Turquie d’Europe i Recueil d’itinéraires dans la Turquie d’Europe (1854), zatim Francesca Cusanija: La Dalmazia, le isole Ionie e la Grecia, visitate nell’ anno 1840, detaljniji opis nekropola dao je čuveni egiptolog Sir John Gardner Wilkinson godine 1844. Sa perspektivom učena arheologa, koji vlada bogatom materijom u prostoru između Helade i Nila, Wilkinson je opisao nekropole kod crkve sv. Spasa na vrelu Cetine, kod Vrlike, kod Doljana, Čapljine, Poljica i Imotskog, i prvi je odredio da ti slavenski spomenici spadaju u doba ranog Srednjeg vijeka, svakako prije provale Turaka u ove krajeve u XV stoljeću. Od vrela Cetine do Hercegovine Wilkinson je opisao oblik, veličinu, ornamentiku i dekorativne motive od nekoliko stotina sarkofaga, pa kao i njegovi prethodnici Benedikt Kuprešić, fra Vinjalić i A. Fortis, i on je utvrdio, da je lokalna narodna predaja oko pojedinih nadgrobnih motiva još uvijek živa. (Priče o svatovskom groblju, o smrti pojedinih junaka, o sukobu prosaca, o smrti mlade nevjeste itd.)

Od Wilkinsona do Jirečeka literatura o stećcima narasla je kvantitativno. Komparativnim proučavanjem proširio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odražavaju elementi one drvene praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu.

Artističkom vrijednošću ovih reljefa nije se sistematski pozabavio još nitko. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, često grubi, tako da već svojom surovošću djeluju monumentalno kao ploče kojima je zadatak da traju stoljećima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog. Jedan dio tih sarkofaga, i to u omjeru od 30 posto, izrađen je dekorativno, u bogatoj reljefnoj ornamentici, usred koje se javljaju figuralne kompozicije često nejasnog značenja. Jedan od glavnih motiva te zagonetne instrumentacije je ljudska ruka.

Ljudska ruka javlja se od dordonjskih spilja do Helade (kao što je poznato) kao važan rekvizit nadgrobnih spomenika. Mirno, tomistički sklopljena na sredovječnim sarkofazima, ljudska ruka živi od gotike do suvremene pariske škole kao glavno pomoćno sredstvo, da nam se ljudski lik protumači i približi upravo pomoću ovog, za portret pojedinca često mnogo važnijeg detalja od ostalih dijelova naše ovozemaljske pojave. Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se opraštaju od nas na odlasku za Aheront – u ritualu rimskoga pozdrava – uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobraćajaca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice, što nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava – tko bi to znao i mogao da kaže? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispružile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoće da posvjedoče pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vijekovima.

Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klečala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću, i nema ni jedne u proskinezi pred veličanstvom bizantinskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika. Ove ruke na oklopima i na grbovima, ruke s mačevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita govore nam simboličnim značenjem viteških sredovječnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svima moralnim autoritetima svoga vremena. ne priznavajući nikakve moralne hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wiclifa ili Husa ili Luthera dvjesta i trista godina ranije. Ornamentika i natpisi (naročlto izvanredan osjećaj za harmoničan raspored grafičke mase tekstova u ćirilici), heraldika ili arhitektonika slijepih kolonada, sve su to neispitani problemi, koji očekuju svoju analizu.

Od ovih bosanskih skulptora poznato nam je oko stotinjak imena. Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u harmonične nizove, koji nam se danas usred bosanskih šuma i planina u svojoj gordoj samoći javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili pečat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog.

Za stećke oko Trebinja, Popova polja i Bileće mislili su Hoernes i Asbóth da su nastali pod uplivom romanike, koja je mogla da se pojavi i kao moda vremena kakva je vladala između Zadra i Dubrovnika na istočnoj morskoj obali, ali ti „tumbani obelisci“ sa slijepim romanskim lukovima, već samim tim faktom, što su naglavce postavljeni i kao takvi jednistveni, dokazuju nam samo to, da su ti artisti imali i smionosti da je manifestiraju na svoj individualni i originalni način.

Miroslav Krleža, ‘Bogumilski mramorovi’, Eseji V, Zora, Zagreb, 1966.