Sistemska diskriminacija stvara začarani krug nejednakosti!

Piše: Eldar Abaz

Osobe s invaliditetom, naročito djeca se susreću sa velikim problemima u Bosni i Hercegovini, počevši od onih kao što su isključenost iz društva i zajednice, pa do onih obrazovnih i egzistencijalnih. Iako su prava osoba s invaliditetom zaštićena UN Konvencijom o ljudskim pravima u većini slučajeva se odstupa od onoga što naležu dokumenti i konevncije.

U Federaciji BiH, Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom, 24 vrste oštećenja i invaliditeta kod djece (i odraslih) su razvrstane kako slijedi: slijepa i slabovidna djeca, gluha i nagluha djeca, djeca sa poremećajima u glasu, govoru i jeziku, djeca s tjelesnim oštećenjima i trajnim smetnjama u fizičkom razvoju, djeca sa smetnjama u psihičkom/mentalnom razvoju (lakog, umjerenog, težeg i teškog stepena), te djeca sa kombiniranim smetnjama (višestruko ometena u razvoju).

“Tačan broj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini nije poznat. Osobe s invaliditetom su marginalizirane širom Bosne i Hercegovine, te je tri puta veća vjerovatnoća da će živjeti ispod linije siromaštva u odnosu na opću populaciju. Kao rezultat nedostataka u pružanju i kvaliteti usluga, te nepristupačnih okruženja u obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, na radnom mjestu i drugim okruženjima, osobe s invaliditetom su uglavnom isključene iz društva i razvojnih aktivnosti”, navedeno je u situacionoj analizi o položaju djece sa poteškoćama u BiH, Unicef.

“Prikupljanje podataka o djeci s invaliditetom u Bosni i Hercegovini je kao i u mnogim drugim zemljama regiona vrlo slabo, iako je učinjen napor u sklopu popisa stanovništva 2013. godine da se invaliditet definira po socijalnom modelu (tj. podaci vezani za ograničenja funkcionisanja, a ne za oštećenja) i da se obuhvati kompletno popisano stanovništvo Bosne i Hercegovine. Prema rezultatima popisa u Bosni i Hercegovini živi približno 294.000 osoba s invaliditetom. Međutim, ovaj broj treba uzeti s rezervom, jer se ne odnosi na “invaliditet” u tradicionalnom smislu medicinskog modela, već više na mjerenje osoba sa ograničenim funkcionisanjem. Stoga poređenja između ovog broja i postojećih statističkih podataka o invaliditetu koji su prikupljeni ranije (i prema drugom modelu) može dovesti do pogrešnih zaključaka.”

“I pored toga, broj osoba koje žive s invaliditetom u Bosni i Hercegovini je još uvijek nemoguće tačno utvrditi. Agencija za statistiku BiH procijenjuje, na osnovu podataka dobivenih od službi za socijalni rad i fondovima za penzijsko i invalidsko osiguranje u oba entiteta, da više od 270.000 građana ima status invalida. Prema domaćim zakonima, taj status mogu ostvariti one osobe koje su rođene sa urođenim ili stečenim oštećenjem sluha i/ili vida, fizičkim invaliditetom, intelektualnim poteškoćama, autizmom, te mentalnim i duševnim oštećenjima. UN konvencija o pravima osoba s invaliditetom uključuje i osobe sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima”, navedeno je na portalu Diskriminacija.

“Bosna i Hercegovina je Konvenciju ratificirala u martu 2010. godine, za čije je provođenje zaduženo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice  (koordinirajuću ulogu ima Ministarstvo civilnih poslova). Nadgledanje njihovog rada je na Vijeću za osobe s invaliditetom, koje je osnovalo Vijeće ministara BiH, a sastavljeno je od predstavnika/ca različitih nivoa vlasti i nevladinih organizacija. Nažalost, i pored svih konvencija i zakona, svakodnevnica osoba s invaliditetom je ispunjena preprekama – preprekama u kretanju, preprekama u komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugi i ne razmišljaju. Životne odluke – obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštiva zakone i postavi rampu na ulaz u zgradu i lift, uključi lične asistente u nastavu, shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu i moraju razviti i iskoristiti.”

Ono što je važno i zanimljivo jeste da je Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke za poboljšanje inkluzivnog obrazovanja u školskoj 2012. godini izdvojilo više od 200.000,00 KM za različite projekte namijenjene djeci i mladima s posebnim potrebama. I pored toga, nekoliko prioritetnih problema u implementaciji inkluzije ostaje netaknuto: manjak asistenata i nedovoljna educiranost postojećeg kadra za rad sa učenicima s invaliditetom i/ili posebnim potrebama, i na kraju, neadekvatno riješen prilaz obrazovnim ustanovama i korištenje unutrašnjih prostorija.

“Pravni i zakonodavni okvir BiH usklađen je s Konvencijom, te kroz 65 zakona na svim nivoima vlasti, navodi da je inkluzivno obrazovanje pravo sve djece i mladih s invaliditetom. Međutim, ovi zakoni ne obavezuju vlasti da u svojim budžetima alociraju resurse za provođenje obrazovne legislative, a izuzetak predstavljaju sredstava za monitoring i koordinaciju ovih aktivnosti. Tek sporadično se odvajaju sredstva za asistente u nastavi, koji predstavljaju međunarodno priznat mehanizam podrške inkluziji, ali čak i tada isključivo kroz rad nevladinih organizacija. Pravni okvir je djelimično harmoniziran s Konvencijom, iako ima prostora za unapređenje i specijalizaciju. Terminologija je u potpunosti nekonzistentna kada su u pitanju izrazi koji se odnose na djecu s invaliditetom jer umjesto da se primjenjuje terminologija iz Konvencije “djeca/osobe/odrasli s invaliditetom”, u bosansko-hrecegovačkom zakonodavstvu koriste se sljedeći izrazi: djeca s posebnim potrebama, djeca s posebnim obrazovnim potrebama, djeca s psihofizičkim poteškoćama, djeca ometena u razvoju, itd. stoji u istraživanju Djeca s invaliditetom u Bosni i Hercegovini: Ja ne mislim da sam drugačija, autorice Lejle Somun Krupalija.

“Djeca s invaliditetom isključena su iz društva zbog nedostatka informacija o invaliditetu, zbog predrasuda i strahova koji vladaju u društvu, a ovo istraživanje je samo potvrdilo postojeće argumente da ne postoji ohrabrujuće okruženje za djecu s invaliditetom u kojem bi se osjećali uključenim u društvo.”

Borba roditelja za bolji položaj njihove djece je neminovna

U većini slučajeva roditelji su prepušteni sami sebi, te pomoć države iako dođe bude mizerna i nedovoljna. Svjedoci smo da odgoj dijeteta zahtjeva, ne samo vrijeme, već i novac i potpunu pažnju. Tu se nameće i to da ako roditelj treba da se posveti svom dijetetu u potpunosti, ne može to učiniti zbog poslovnih obaveza, a ne može ni dati otkaz, jer novac je potreban.

Majka šesnaestogodišnjeg Malika, Dženana Sarajlić ističe da je njoj najvažnije da svog sina odgoji na način da bude pošten i dobar čovjek. Da u njega usadi ljubav prema svima, te da nikoga ne gleda kroz bilo koju prizmu.

“Kao i u većini slučajeva u Bosni i Hercegovini, pomoć države je izostala, te sve što smo ostvarili za Malika, bilo je zahvaljujući našoj upornosti i snazi, konstantnoj borbi i izdržljivosti”, kaže Sarajlić.

Kako je istakla gospođa Sarajlić, dolazila je u situaciju da sama mora da plaća fizikalne terapije za Malika, pogotovo u proteklih nekoliko godina, jer njegov invaliditet nije 100 postotni. Ovim primjerom je evidentno da sistem jasno vrši podjele, čak i kada je riječ u spektru i stepenu invaliditeta.

Važno je da i mi kao društvo pomognemo u proklamaciji inkluzije i prava osoba s invaliditetom, odnosno da osvjestimo naše stavove i ponašanje. Ne smijemo sebi dozovoliti da isključujemo nekoga iz zajednice zbog njegovo invaliditeta, pogotovo ako je riječ o djeci.

U većini slučajeva djeca s invalidietom strahuju da izađu na ulicu, odu u školu, baš zbog toga što nailaze na raznorazne poglede, komentare, dobacivanje i ismijavanja. Moramo biti svjesni toga da riječi imaju težinu, te da niko ne smije da se osjeća isključeno zbog toga što je drugačiji.

Visoko.co.ba/Global Analitika