Seid Zimić: Pustolovine Ramize Pandžić

PUSTOLOVINE RAMIZE PANDŽIĆ

Davne, a još i ratne 1942. godine Ramiza je u Kaknju prvi put ugledala Sunce. Gotovo osamdeset godina je natrpala u svoju životnu vreću i još više iskušenja koja su je pratila, krhko žensko čeljade, od Kaknja preko Kiseljaka do visočkog Malog Čajna. Životni mozaik satkan od pustolovina uokvirila jednim sjetnim uzdahom – moglo je i bolje, ali dobro je.

Svojim vizijama je dodala i nekoliko razreda škole i poznanstva sa ljudima na sve četiri strane svijeta što joj olakša misiju da svoje devetero djece odgoji i izvede na otvorene životne pute koji će biti popločani i usponima i padovima. Nije bilo izdaje – to je Ramiza svojim rukama oblikovala i neumornim majčinskim okom budno pratila.

Često, vidno sjetna, svojim mislima zaluta u prošlost, u kovačnicu Zihni-bega, vragolana koji nije htio da ostari, i pregleda najdraže slike umotane u kovački dim, a poprskane iskricama koje skaču naokolo poslije svakog dodira čekića i vješto usijanog gvožđa. Nije bila rijetkost da u ritmu čekića, onako u duetu, zaleprša i pjesma koja, bježeći od dima, prolazncima izmami osmijeh i davno spoznatu istinu – Zihnijina posla.

Nije život prokockala. Kad bi imala priliku, malo toga bi mijenjala. Želje i mogućnosti su u nekoj, samo njoj znanoj, ravnoteži. Poodavno se uklopila u gračaničke marifetluke … pričat će se priče … Bila jednom jedna Ramiza.

Seid Zimić