Seid Zimić: Eksplozija ljudske gluposti

EKSPLOZIJA LJUDSKE GLUPOSTI

Ne, ne ponavlja se historija – ponavlja se ljudska glupost! Roman toka svijesti sa milijardama sporednih likova, a glavne „face“ pišu eseje epohalnih lakrdija s naznakom; nastaviće se. Sada, tamo i ovdje, napokon, čitamo sadržaje svojih uloga napisanih između redova nemuštim jezikom. Osjećam da će sezonski analitičari i vrli teoretičari književnosti zadnje poglavlje romana imenovati kao eksplozija ljudske gluposti. I neće pogriješiti, među koricama će ostati ništa.

Prije stotinu i jednu godinu, davno preminuli naš suvremenik, Dobriša Cesarić, postavi “Na posljednje tračnice“ u krošnjolike vagone svoj i tuđe živote i otište ih kroz vrijeme prugom bez putokaza. Putopis savršen, imalo se šta naučiti, ali nedovoljno – izdade ga bezdušnost saputnika i sistem bez sistema. Nemoć logike odjekuje memljivim tamnicama:

O sve posljednje tračnice i sve skretnice na vama! O svi vi svirepi skretničari i lažni upravljači života! O svi odrovi i svi mrtvački sanduci! O svi grobari živih … još uvijek je život skakanje kroz obruče i posljednji skok je skok u novu zamku!“

Didaktičko-metodičke i pedagoško-psihološke realije preobraziše se i preko noći utopiše u elektromagnetne mreže dječurliju da pokušaju privesti kraju nezavršenu fudbalsku utakmicu i dodati zadnje boje crtežu što je ilustracija „Plavog čuperka“. Vrijeme je usporilo, gotovo stalo. Desocijalizacija likuje svojom kvalitetom isto kao neobuzdani virus na sjecištima merdijana  i, još uvijek, paralelnih paralela. Nelogično postade logično. Humanizam izgubio upotrebnu vrijednost, dokle li-kako li?

Seid Zimić