Seid Zimić: Čajangradska nevjesta

ČAJANGRADSKA NEVJESTA

Kad ljudi naume, i voda sa brda na brdo poteći može. Pajina voda. Trebala je svratiti u svaku kuću na Velikom Čajnu da u žezli-dane okrijepi i insana i hajvana, žutokljunu pticu i zalutalu pčelu. Ne bijaše tako – voda ostade na koti, bez biljega i znaka, ničija i svačija.

Na vjetrometini bez plahog hlada ljudi skrojiše i uz pristranak zalijepiše korito sa česmom da služi i posluži prolazniku što je naheverio put Smršnice, i dječurliji što naivno utoli i glad i žeđ poslije dugih ljetnih vragolija. Lakokrili leptir i oprezni mrav svrate po svoju nafaku i usput se ogledaju u bistrini vode što neumorno klizi sa jednog na drugo brdo.

Dolaze i prolaze uhode, i ovakve i onakve, a česma kao taze nevjesta dvori s malo stida i više ponosa. U gluho doba razveže pjesmu, ne zbog straha, već doziva zvjerinje da se napoji prije nego što Sunce odapne svoje strijele. Poniznost i skrušenost blistaju na česma-nevjesti kad ljudi abdeste pripremajući se za dženazu u mezarju, tu odmah prekoputa. Ljudi dio njene duše ponesu sa sobom da pričaju o maloj česmi, a velikom hajru poklonjenog ljudima i vremenu.

Seid Zimić