U Visokom sam se obreo u zadnjoj dekadi travnja/aprila 1949. kao učenik trećeg razreda gimnazije. Naredne školske godine sam završio četvrti razred Državne realne gimnazije, koju smo mi njeni polaznici i naši roditelji u svakodnevnici zvali ”nižom gimnazijom”.
Prepuni ambicija i želja krenuli smo u ”višu gimnaziju”. U prvoj generaciji visočkih gimnazijalaca, nakon položenih osam razreda i velike mature, dobili smo svjedočanstva, na ćiriličnom formularu, popunjenom takodje ćirilicom, školske 1954/55.
Rogobatno je bila naslovljenom sa: SVJEDOČANSTVO O POLOŽENOM VIŠEM TEČAJU. Ta naša zaista briljantna generacija, nakon završetka studija, iznjedrila je na ponos Visokog, BiH i ex YU četiri doktora nauka: Boris Ćorić, rodom iz Kreševa, Bogdan Dabić, iz okoline Moštra, Božidar Matić i Zijo Pašić, obojica iz Visokog.
U toj i takvoj, po dekretu osnovanoj realki, na startu više gimnazije, upoznao sam se, zbližio sa Božom Bonić(em). Bili smo po mnogo čemu slični, ali na štošta smo gledali i različito. Ludovali smo, primjerice, obojica za šlagerima i muziciranjem. Na omladinskoj radnoj akciji Jelina kod Zenice u ljeto 1952. nije bilo dozvoljeno da pjevamo te novotarije „trulog zapada“. Zato demonstrativno nismo ni učestvovali na večernjim priredbama. I ostajali, iako smo bili među najboljim radišama, bez dnevnih pohvala i udarničkih znački.
Božo je bio vokal i ritam gitarista, koji je u svakoj sredini bio iznad ostalih. I to ne samo po originalnom, specificnom tenoru i briljantnim interpretacijama. Svojevremeno je Dragan Stojnić, vodeci YU šansonijer, priznao na BN TV da je Božo bio bolji vokal od njega, dok su zajedno pjevali u KUD „Miljenko Cvitković“ u Sarajevu.
Većina profesora je bila ubijedjenja, zbog visokog kvocijenta inteligencije, da će Božo u našoj generaciji medju prvima se okititi diplomom i to pravnog fakulteta, ali…..
Kad god se govori o Boži i meni, neodvojivo je i ime visočkog gimnazijalca Elija Vulića, koji je bio nezamjenjivi gitarista za vrijeme studija u „Slobodanu Principu Selji“. Iako sam bio vokal, poznat i van gimnazije, naredne godine, pridružio sam se Eliju i Boži i sa trubom. Bilo je to, pet, šest mjeseci, nakon gledanja filma „Bal na vodi“, u kome je svirao Harry James, godinama najbolji trubač na svijetu. Kad se u bioskopima pojavio film „Mladić s trubom“, počeo sam svakodnevno vježbati po 2,5 sata i brzo napredovao, usavršavao se, jer sam čitao, kao bivši klavirista sa šestogodišnjim iskustvom u muzičkoj školi, s lista sve notne zapise, stoprocentno tačno.
Ali kad god nismo uspjeli angažovati harmonikaše, Hamdicu Mevića, zvanog Mali i Naneta Salema Oruča, onda je muziciranje, na gimnazijskim igrankama, bez ozvučenja i uz lupanje, udaranje ritma po stolovima, bilo za uho tanko. Ali zaljubljeni su i to više voljeli, nego da im prođe veče bez šansi da se međusobno zagrle i zanjišu u ritmu muzike za ples.
Autor crno bijele fotografije je Muhamed Konjičanin iz Visokog, 1957. (majstor portreta), a kolor fotografije, Zdenko Antović, šezdest godina poslije.
Visoko.co.ba/FB page Zdenko Antović
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.