Sead Burić: Nova priča o starom vaktu – Visočki gimnazijalci na ljetovanju u Srebrenom

Ferijalni savez nas je okupljao i povezivao, zbližavao i omogučavao da mladi za sitnu lovu uživaju u bajkovitom plavom Jadranu.

Jeste li ikad bili u Kraljevici? Gradu na Kvarnerskoj rivijeri. Između Rijeke i Crikvenice. Iz koje se vidi otok Krk. U njoj sam u svojoj 12-oj doživio bajkovitost plavog Jadrana. Sa vršnjacima, uživao gledajući tunolovce kako trljaju ruke, jer su ugledali jato tuna, koje će biti zarobljene u njihovoj mreži. Bilo je i izleta, pamtim i sad obilazak Postojanske špilje. Ali za nas mališane bilo je prenaporno, pa smo jedva dočekali da legnemo u krevete starodrevne zgrade sa novim imenom i namjenom Dom “Tavčar Jeve” u Kraljevici. Taj mjesec juli 1947. bio je veoma značajan u našoj dječijoj socijalizaciji. Dok se komunikacija sa roditeljima svela samo na četiri razglednice! Nasmijani,visoki, stasiti i lijepi omladinac Mirko Planinc, starao se o nama, podučavao nas kako se pliva kraul, ledjno, prsno….Nagovorio nas da svakodnevno gimnasticiramo, a ne samo da igramo fudbal, ako želimo da budemo razvijeni i snažni. Rastajali smo se tugujući što ga možda više nikada nećemo susreti. Ali, sudbina ga, kao i mene, dovela u Visoko.

U 1954.-oj, koja je označila definitivno odrastanje moje generacije, kao visočki gimnazijalac, na maturskoj ekskurziji, nismo iz mora izlazili u Opatiji, Puli, Splitu…pa ni iz Plitvičkih jezera, sve dok nas nastavnik Danko Malić nije podsjetio da ne izgubimo vrijeme i eksurzijsku maršrutu. Iste godine, u Cavtatu, u vrijeme Svjetskog fudbalskog prvenstva u Švajcarskoj, u dva šatora strpalo se nas desetak – Ahmet Bojić, Dolan Hazim, Tido Markotić, Kreho Šaban…..

Doručak smo redovno preskakali, ručali u jednom jedinom restoranu, koji je imao radio marke Tesla, ali nije bilo majstora da ga popravi! Slijedilo je kupanje, pa pred veče neizostavno igranje lopte. Pred večeru smo se opet okupali. Pa onda, svi “marš na ples” na platou gdje se najbolje čula muzika koja je dopirala iz Mlina. A najdraža nam bila Djambolaja, koja se svirala i pjevala pet,šest puta. Iz večeri u večer. U plesnom ambijentu našeg društva, zanimljivo je, bila je svaku veče i jedna djevojčica, visoka, lijepa, znatiželjna, neumorna u priči, strpljiva kad sluša. Zvala se Jasminka Alić iz Sarajeva. Besim Avdagić, moj direktor u sarajevskom “Zadrugaru”ispriča mi da je postala sjajna poetesa, što ja kao intelektualac, na sramotu, nisam znao. Nakon dvije nezaboravne hefte u Cavtatu, vratili smo se u Visoko. I zabezeknuti, u nevjerici, slušali da je finalni meč na Svjetskom prvenstvu u fudbalu u Bernu protiv Madjarske dobila Njemačka sa 3:2. Neprikosnoveni favorit bila je reprezentacija na čelu sa Ferencom Puškašem. Koja je predhodno pobijedila dvije južnoameričke reprezentacije. Najprije Brazil, zatim i Urugvaj. Madjare je krasio napadački stil igre i logika, da nije najbitnije primiti manje golova,već je presudno zabiti protivniku više golova. I to je de fakto bila preteča strategije i taktike u današnjem nogometu širom svijeta.

Ljetovanje u Srebrenom pamtim zbog brojnih povoda. Bilo je to ljeta 1955. Ferijalni savez nas je okupio i povezao, zbližavao i omogučavao da za sitnu lovu uživamo u čarima plavog Jadrana. Uz nas su bili i negimnazijalci, ali na osnovu drugačijeg aražmana. Na ovoj izuzetno mi dragoj slici, s lijeva na desno su Zrinko Protudjer, moja malenkost, Zijo Pašić, koji je postao prof. i doktor nauka i još uvijek je sekretar Akademije nauka i umjetnosti BiH, kao i prof. Eli Ilija Vulić. Zrinko je u ovom kvartetu mladji od nas trojice dvije godine, po rodnom listu i gimnazijskom razredu. Nas dvojicu povezivao je stoni tenis. Ne tako daleko od kampa bila je mini stens sala u kojoj se svakodnevno mjerkao rejting učesnika. Pamtim i sad imena Duško Doder i njegov najbolji prijatelj i ljuti stonoteniski suparnik Grubor. Danon(a) niko od nas nije uspio pobijediti. Igrao je sa šperpločom od koje je ručno napravio veliki četverougaoni reket. Šenk je bio strastveni ronioc i podvodni ribolovac, što ga je hendikepiralo da zaigra onako kako zna i umije. Agtarac se stalno nešto ljutio i brundo, posebno što sam ga redovno pobjedjivao. U toj i takvoj konkurenciji Zrinkov napad nije probijao protivničke odbrane. Bilo ga je milina gledati. Ali, nizao je svakodnevne poraze.
Uzroka se nesjećam, ali sam jedno predvečerje dobio zimogrizicu i povraćao sam. Plemenita mama Zije Pašića pronadje doktora, koji me pregleda i dade mi neke lijekove. Svi se naveče “razbježaše”. Uz mene ostade Helena iz Breze. Ista ona Helena o kojoj Ćola na koncertima i dan danas pjeva u svom hitu o vozovima koji prolaze….. Od tada će naše prijateljstvo potrajati decenijama. I postati još čvršće kad smo osnovali svoje porodice. Iako nikome ništa nisam zamjerio, jedino mi se sutradan izvinula Sabiha Nuhić, koja se baš tog ljeta vjerila za Sašu Zvizdića, lutajućeg reportera zagrebačkog Vjesnika u srijedu. Mada su mi sva lica na fotografiji manje više poznata, jedino imenom prepoznajem Nerminu, koja je u visočku realnu gimnaziju došla iz Kaknja.

Ako je rezon da nešto zaključim, onda ću ponoviti da je život poput zvijezde repatice, i da mi je to ljetovanje u Srebrenom ostalo zaista nezaboravno.