Sead Alić: Opsjednutost političara osjećajem moći

Politički vladari državica nastalih raspadom Jugoslavije manje-više su opsjednuti. Sivu im je tvar preuzeo uvid da mogu biti moćni i da imaju na raspolaganju sve što im je potrebno. Sufinanciraju medije, izdvajaju dovoljno novca za vojske i policije, uhljebljuju podobne članove svojih hijerarhija, kupuju glasove na parlamentarnim tržnicama i pretvaraju svoje države u prćije vlastitih ego-tripova.

Razumu koji je preživio sve tranzicije možda je najteže živjeti uz opsjednutost tih novih feudalaca njihovim vlastitim stavovima i potrebom da svaku svoju slutnju, svaku ljutnju, bijes, nerazumijevanje, svaku ojađenost ili doživljaj umanjivanja vlastite veličine – komuniciraju sa svojim narodima i nacionalnim manjinama unutar tih naroda.
Jugoistočna je Europa tako postala tijelo puno mentalnih metastaza egotripova tipova koji ne shvaćaju da su servis i da trebaju služiti građanima tako da ih se što manje vidi, čuje i osjeti. Umjesto toga oni su sveprisutni i kontaminiraju svakodnevicu svojim strahovima, svojim bijesom, svojim negativnim emocijama, svojim ‘brigama za narod’, svojom ulogom u povijesti i sl.

Enver Hodža je bio mala beba prema današnjim ‘hodžama’.
Nije dakle problem u nekoj državi što možda neće biti dovočljno plina za grijanje građana preko zime. Puno veći je problem što ovaj ili onaj feudalac osjeća duboku zabrinutost što možda neće biti dovoljno nafte ili plina. Slično je i sa svim ostalim problemima u svakom od novouspostavljenih feuda. Feudalci novog kova postavljaju nam se kao nositelji naših tegoba, kao suvereni koji preuzimaju naše strahove, tegobe, bolesti, neimaštinu – pa sa zajedno s njima slikaju pred kamerama.

Političari su opsjednuti jer im šutnja građanstva i pokupovani mediji daju osjećaj beskrtajne moći. Zaslijepljeni šutnjom svojih naroda oni ne vide dalje od kamera i mikrofona. Žive u svijetu svojih izjava. Smatraju sebe prometejima koje narod čeka da im donesu svijest o tome kako im je teško i to u situaciji kada im je ‘jako dobro’.
Moć ne podnosi ništa drugo i nikoga drugoga doli svog domaćina. Ona je samorazarajuća i samonarastajuća bolest psihe koja se od feudalaca posredstvom medija prelijeva na kmetove osamostaljenih usamljenih gomila.

Da bi se danas preživjelo potrebno je držati medijsku dijetu. Predsjednicima ‘ovoga’ ili ‘onoga’ treba zavrnuti medijsku pipu. Život se ionako događa negdje gdje nema politike.
Svakom predsjedniku ove ili one državice treba njegovim dolaskom na vlast pokloniti televizijski kanal i dežurne ekipe novinara. Predsjednici bi tako bili sretni gledajući svoje izjave, a građani bi biti sretni jer bi mogli zaobilaziti te kanale. Sveprisutni i svezabrinuti predsjednici tako bi, gledajući sami sebe, možda mogli doći do svijesti o svom parazitskom odnosu prema narodu kojemu su se popeli na čelo.

Opsjednutost je posebno vidljiva u vremenu postizbornih oblikovanja vlasti. Nespremni preuzeti ulogu servisera potreba građana, stari i novi feudalci već se vide u oblacima vlastitih fotografija, izjava, u magli slave i sveprisutnosti. Od silnog osjećaja nadiruće moći ne vide ni sami sebe. Uostalom oni su samo tijelo za bolest moći koja naročito uspijeva u dolinama šutnje koje su naslijedile dolinu suza.

Opsjednuti slikama i osjećajem vlastite moći političari podižu zidove između ljudi. Oni grade utvrde unutar kojih će vrijediti njihova riječ kao zakon. Oni grade tvrđave na pijesku svojih nepismenih rečenica, nezrelih stavova i promašenih orijentacija. Političari su postali komedijaši s izrazitim tendencijama stvaranja novih tragedija. Riječ političar postala je maska za trgovca interesima, glasovima, utjecajima, ljudima, strankama, fondovima, radnim mjestima… Političar je kontaminirana riječ koju bi trebalo spustiti na zemlju. Riječ je o serviserima interesa manjih i li većih zajednica. Vrijeme za političare na području jugoistočne Europe još nije došlo.