Put oko svijeta, upoznavanje novih i egzotičnih zemalja, naroda i kultura, san je mnogih ljudi. U našoj zemlji rijetki su oni koji ga uspiju ostvariti, a to je pošlo za rukom Sarajliji Seadu Bešireviću. Ne jednom, čak više puta je obišao cijeli svijet zahvaljujući radu na prekookeanskom brodu. Ovo iskustvo mu je odredilo i životni put, jer je tada upoznao i svoju suprugu i ubrzo zasnovao porodicu. Danas živi i radi u Sarajevu.
Ovaj četrdesetšestogodišnjak se pune 32 godine na različite načine bavi ugostiteljstvom.
– Sa četrnaest i po godina sam počeo da radim u jednom od rijetkih lokala koji je radio u ratu. U pitanju je „Bakara“ na Breci koji su držali rahmetli Edo Mulahalilović i njegov brat Adi, naši poznati muzičari. Pred kraj rata, u oktobru 1994. sam otišao u Italiju, gdje sam nastavio rad u ugostiteljstvu. U Milanu sam bio do 2005., kada sam se odlučio na veliki korak koji je odredio moj dalji životni put. Počeo sam da radim na prekookeanskom brodu za kompaniju MSC (Mediterranean Shipping Company) s ciljem da nešto naučim, ali i iz radoznalosti. Možda je bilo i kasno za taj korak sa 28 godina, ali bih to preporučio svakom momku, s obzirom da više nemamo vojni rok, a ovaj posao je poput prave vojske. Iako se čini bezazleno, tu sam gledao mladiće koji nakon jednog ugovora od šest ili devet mjeseci postaju izgrađeni ljudi – kaže Sead Beširević.
Rad na brodu podrazumijevao je strogu disciplinu i za njega je, kaže, bio svojevrsno buđenje.
– Tu morate da vodite brigu o sebi, od pospremanja kreveta, pranja odjeće, brijanja dva puta dnevno, čišćenja cipela. Jedete kada niste gladni, a spavate kada vam se ne spava. Bio sam šef restorana i morao sam da budem primjer svojim radnicima. U međuvremenu sam angažiran da budem dio ekipe koja je pravila nove temelje hotela Bristol i radio sam kao direktor hrane i pića nekih godinu i devet mjeseci. Radio sam preopening sa vrhunskom ekipom u kojoj su, između ostalih, bili Moreno Debartoli, glumac i slastičar, chef Nermin Hodžić i Feđa Avdić, moj tada asistent koji sa porodicom danas živi u Holandiji. Bilo je dinamično i ponosan sam na svoj doprinos jednom od ugostiteljskih simbola grada Sarajeva – govori Beširević.
Na brodu je među svojim podređenim dobio nadimak „Hitler“, a pojasnio je i zašto to omraženo ime.
– Volio sam da sve sto posto bude pod konac. Greške u poslu nisam tolerisao. Ipak, sa svim kolegama, konobarima sam imao prijateljski odnos i nikome nisam naškodio. Zapravo, samo sam im pomogao u poslu – kaže on.
U to vrijeme je bio sam bez porodice, tako da mu je bilo u interesu da obiđe svijet. Uvijek je birao daleke i egzotične destinacije, jer je i plata bila veća, a iskustvo neprocjenjivo.
– Bio sam na svim kontinentima. Obišao sam oko 90 zemalja i 150 gradova, a najviše mi se svidio Portugal. O nacijama i kakvi su njihovi nijeti sam dosta naučio na brodu, gdje je bilo oko 57 nacija. Svakog ponedjeljka se ukrcaju putnici koji pripadaju jednoj od 52 do 57 nacija. Kroz moj posao sam naučio njihove prohtjeve, način života, šta jedu za svaki obrok, kada se služi toplo, kada hladno. To je veliko iskustvo. U hodu sam učio o nacijama i njihovim nenapisanim životnim pravilima. Portugalci su topli, imaju veliko srce i daju se bez rezerve. Afrika mi je bila najneugodnije iskustvo. Kejptaun je zanimljiv za turiste, ali bih definitivno zaobišao Južnu Afriku i Brazil – ističe Sead.
Zapravo, iz Brazila potiče njegova supruga Juscilene Fernandes De Jesus Lima, uz koju je naučio da govori portugalski jezik, ali, kako kaže, portugalski iz Brazila. Savršeno govori i italijanski, španski i engleski.
– Samo njemački nisam dobro naučio, a zanimljivo je da je to jedini jezik koji sam učio dok sam se školovao. Živeći i radeći u Italiji sam naučio italijanski, španski se nekako prirodno nadovezao kao blizak, a portugalski sam naučio iz ljubavi prema supruzi i našoj kćerkici Noli sa kojom inače pričamo na ovom jeziku. Engleski sam, naravno, morao znati jer se na njemu razgovara na brodovima – dalje pojašnjava.
Nakon mnogo godina rada za druge, stečenog znanja i iskustva, 2018. godine otvorio je vlastiti restoran u Sarajevu, koji je specifičan po tome jer nudi isključivo ribu i morske specijalitete.
– Na samom početku nije bilo zgodno boriti se zbog našeg, pa i mojeg, načina ishrane. Svi smo odrasli na pitama i toj domaćoj bosanskoj kuhinji. Naš restoran „Mornar“ je jedini u Sarajevu i Bosni i Hercegovini koji ima samo ribu i morske specijalitete. Među gostima imamo dosta stranaca, ljudi iz javnog života i diplomatskog kora, a među njima su glumac Branko Đurić Đuro i Johann Sattler. Najveće interesovanje za našu riblju kuhinju je bilo u jeku pandemije koronavirusa, kada su doktori preporučivali zdravu ishranu i veći unos omega masnih kiselina. Svi znamo koliko je riba zdrava i da se preporučuje da se konzumira barem dva ili tri puta sedmično. U „Mornaru“ ribu pripremamo na zdrav način na roštilju, a ne u fritezama. Iako je često potcijenjena, moja najdraža riba koju često jedem je skuša. Ljudi griješe jer je kod kuće pripremaju u rerni, pa osim što usmrde kuću, isuše ribu koja je inače suha sama po sebi. U našem restoranu je pripremamo na zanimljiv i drugačiji način i uvijek se svidi našim gostima – kaže Beširević.
Dalje razbija mit da se uz ribu pije isključivo bijelo vino.
– Svi imamo različite poglede na život, pa i na namirnice, a svaki organizam drugačije funkcioniše – zaključuje na kraju.
