Sarajevski derbi koji odavno nije za raju i za gol više

Ipak, prosječnog ljubitelja fudbala koji se pita zašto je naša liga među najslabijim u Evropi, uvijek i iznova iznenadi loš kvalitet fudbala i primitivno ponašanje određenog dijela huligana na tribinama, pa vrlo brzo shvate da je to retoričko pitanje.

Sama utakmica je bila baš onakva kakvu smo i očekivali. Bez ljepote u igri, nepovezana, sa malo kvalitetnih poteza, borbena i na momente gruba. Tako je to već nekih 15-ak godina kada je kvalitet derbija naglo počeo da pada, postavši utakmica u kojoj je mnogo važnije ne izgubiti nego pobijediti rivala. O tome najbolje svjedoče silni remiji, pogotovo oni najnepopularnijim rezultatom, tako da su navijači obje ekipe rijetko imali priliku da se raduju i u tom periodu gotovo da nema derbija koji je ostao vrijedan pažnje i koji će se prepričavati.

U prvim poslijeratnim godinama igralo se drugačije, za pobjedu i gol više, ali tada su ekipe bile uglavnom sačinjene od igrača “starog kova” koji su svoje prve fudbalske korake napravili još u bivšoj državi, u jakoj ligi i sa kvalitetnim stručnjacima, razvijenim sistemom i fudbalskom filozofijom u kojoj se ta divna igra shvatala onako i kako treba “za raju i gol više”. Za sarajevsku raju koja je razumjela i na pravi način doživljavala sve čari derbija, među kojom je stasao i veliki broj igrača oba tima koji su od malih nogu znali šta znači ta utakmica.

Dolaskom generacija novih fudbalera, to je polako nestajalo, jer ratom poharana zemlja i grad više nisu mogli pružiti pravi fudbalski razvoj mladim igračima i nastaviti tamo gdje su stali njihovi prethodnici, a i slika društva je izmijenjena. Nadali smo se da će se to vremenom promijeniti, ali jasno je da ćemo se još dugo oporavljati od svega što nas je zadesilo, kako u fudbalskom tako i u nekom drugom smislu i prvenstveno u tome treba tražiti stvarne razloge lošeg kvaliteta fudbala u BiH. Jednostavno, svepriustna fudbalska evolucija u BiH je spora i teška, optimalni uslovi za rad i kvaliteteni stručnjaci skoro da ne postoje kao glavni preduslov za napredak i razvoj, te je i sam kvalitet fudbala na vrlo niskom nivou, ne samo u sarajevskom derbiju nego generalno.

Sarajevski derbi ipak je ostao posebna priča, ma koliko (ne)kvaliteta nudio u odnosu na neke ranije godine. To je jedina utakmica koja može napuniti stadion, izazvati euforiju, podijeliti grad na bordo i plavi dio, ali i ta podjela već neko vrijeme ide u pogrešnom smjeru među navijačima. Tužno je sinoć bilo vidjeti pokidane stolice na sjevernoj tribini “osvježene” Grbavice, tužno je bilo i mnogo puta ranije gledati iste scene i na Koševu i na Grbavici, a najtužnije od svega čitati o međusobnim sukobima navijačkih grupa.

Rivallitet je uvijek postojao među pristalicama dva kluba, ali bilo je to u fer i sportskom duhu. Ovo danas što gledamo jednostavno nije dio toga i nema nikakvog opravdanja. Mentalitet navijača se promijenio i malo je tu sportskog rivalstva, malo je tu navijača koji na stadione dolaze zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu, malo je tu pozitivnog naboja, a najmanje je raje.

Bez pojedinačnih prozivki i imenovanja stvari koje su očigledne i jasne svakom od nas, jasno je i da kao pojedinci i cijelina moramo raditi na promjeni svijesti, počevši od društevnih normi, a zatim sportske i fudbalske kulture, jer bez toga još dugo ćemo gledati derbi koji nije za raju i za gol više…