Samir Beharić u Buka intervjuu: Kako su djeca iz Jajca pobijedila nacionalizam u BiH

Ovih je dana cijeli region pisao o podvigu mladih Jajčana koji su uspjeli da makar na godinu dana odgode osnivanje nove škole prema bosanskom planu i programu.  Svi su odmah stali uz njih, javnost je nepatvoreno navijala za njih osim nacionalista sa svih strana. Ti si dugo u ovoj priči, pratio si ih? Šta se trenutno dešava u Jajcu?

Kao osnovac koji je pohađao „dvije škole pod jednim krovom“ u Jajcu, ali i kao gimnazijalac u Srednjoj školi „Nikola Šop“, za koju je novim prijedlogom nacionalističkih stranaka bila određena etnička podjela, osjećao sam moralnu obavezu da direktno i na terenu podržim svoje mlade sugrađane i sugrađanke. Borba koju oni vode nije samo njihova borba. To je borba svih onih koji će kratkoročno ili dugoročno biti pogođeni posljedicama segregacije u obrazovanju. Drugim riječima, to je borba svih nas, ali jajački srednjoškolci su bili najhrabriji da stanu na bastione i vizionarski brane budućnost Jajca od nasrtaja nacionalističkih kohorti.

Inicijativa o podijeli škola smrdi na nacionalistički vonj od samog početka: od fantomske peticije koju je potpisalo 300 nepoznatih roditelja, preko prećutnog odobravanja podjele škola od strane Općinskog vijeća Jajce do trenutnog političkog uzmicanja od osnivanja nove, etnički homogene škole. Nisu samo roditelji srednjoškolaca oni koji trebaju odlučivati o podjeli škola. Njihovo mišljenje je bitno, ali ni u kom slučaju ne smije biti presudno! Bitno je i mišljenje svih onih koje će sutra, nakon podjele škole neko presresti i pretući u gradu jer im ime zvuči bošnjački ili hrvatski. Ovo ne govorim iz sopstvenog hira, nego iz iskustva. Već rekoh da sam pohađao „dvije škole pod jednim krovom“, što je ranih 2000-ih podrazumijevalo svakodnevne verbalne i fizičke obračune između bošnjačkih i hrvatskih učenika. Oni se nisu tukli jer su znali mnogo jedni o drugima, već baš suprotno. Njihova mržnja je direktan proizvod neznanja i predrasuda o svome komšiji, pogrešnog odgoja, te nacionalističkih narativa kojima su učenici tih škola svakodnevno bili izloženi. Uključujući i mene!

Kako bismo razumjeli šta se dešava u Jajcu, bitno je znati da su SDA i HDZ sve do prije nekoliko mjeseci u Općinskom vijeću bili u koaliciji koja je pukla u predizbornoj godini. SDA se nikada do sad nije bunila protiv hrvatskog plana i programa i grba sa šahovnicom, pa čak ni prije dvije godine kada je gimnazijalka Halima Hodžić napravila žalbu protiv grba sa šahovnicom. Jajačka SDA je tada ostala gluha i nijema. Danas, dvije godine kasnije i nekoliko mjeseci pred izbore, to je postao iznenadan problem. Kao i pred svake izbore, jajački političari djeluju po principu „zavadi, pa vladaj“, šireći nacionalističku mržnju i blateći dojučerašnje koalicione partnere.

Ipak, nova generacija mladih Jajčana i Jajčanki odrasta operisana od nacionalnih okova, te se nakon osnovnoškolskog obrazovanja u segregacijskom okruženju (napominjem da su osnovne škole i dalje podijeljene) sastaju u srednjoj školi, gdje zajedno uče, druže se i zaljubljuju. Mržnja se gasi već u prvom razredu, jer mladi ljudi u Jajcu postaju svjesni neučinkovitosti, ili još bolje reći štetnosti nacionalizma koji je njihove roditelje, stariju braću i sestre odveo iz Jajca. U Jajcu trenutno vlada strah naroda od političara i političara od mladih ljudi. Od samog početka plan je bio da nova srednja škola počne s radom ove godine, te je očito da su srednjoškolci pomutili račune lokalnim šerifima koji su zbog ogromnog pritiska javnosti shvatili da bi im guranje priče o razdvojenim školama donijelo više negativnih, nego pozitivnih poena na predstojećim izborima. Ovakav razvoj situacije predstavlja veliku pobjedu srednjoškolaca koji još nemaju ni pravo glasa, a koji su svojim roditeljima i profesorima koji sramno šute na najbolji mogući način pokazali kako se kroz aktivizam i javno zagovaranje mijenjaju političke odluke. Odluka o osnivanju nove škole je prolongirana, što nam daje dodatn godinu dana za lobiranje da se odluka sasvim poništi, a posojeće podijeljene škole ujedine!

Suština problema nije ni grb sa šahovnicom, ni hrvatski plan i program, što su nesuglsice koje što prije treba riješiti. Status quo nije rješenje. Suština problema je da nova škola neće podići kvalitet obrazovanja u Jajcu, neće zadržati mlade ljude, a doprinijet će podizanju nacionalističkih tenzija u gradu koji može poslužiti kao primjer suživota u centralnoj Bosni, jednom od rijetkih preostalih multietničkih džepova Bosne i Hercegovine.

Problem dvije škole pod jednim krovom stvar je koja razdvaja djecu, koja ih od početka dijeli. Je li BiH spremna da se konačno obračuna sa ovim problemom?

BiH na rješenje ovog problema čeka već predugo i svaka naredna godina sa podijeljenim školama nas vraća godinu unazad, te tako predstavlja svojevrsnu civilizacijsku regresiju koja izaziva i etničku fragmentaciju društva. U samom gradu Jajcu, učenici osnovnih škola pohađaju „dvije škole pod jednim krovom“, dok su srednjoškolci zajedno u školskim klupama, bez obzira na etničku pripadnost, tako da su grad i društvo spremni na oboje. U drugim bh. gradova imamo varijacije na temu, ali ključni element je da ovo zapravo nije problem uzrokovan društvenim prohtjevima, već društvenom šutnjom, kombinovanom sa  političkim avanturizmom i fašizmom koji propisuje da „kruške i jabuke ne možemo miješati“.

BiH i njeno društvo se kroz demokratske procese – izborima ili na primjeru dobre prakse jajačkih srednjoškolaca – protestom, može i mora izboriti protiv segregacije i odabrati zajedništvo i inkluziju. Ovdje ne smije biti neutralnih. Ko je neutralan, taj je za segregaciju, a to je civilizacijska tekovina koja će u historijskim analima ostati upisana crnim slovima.

Istovremeno, sve etničke grupe trebaju imati pravo na samoopredjeljenje i izučavanje nacionalne grupe predmeta. Prisilno izučavanje nacionalno orjentisane historije, geografije ili književnosti nije prihvatljivo, te se od političara treba zahtijevati politički kompromis i odbiti svaki pokušaj odlaska u ekstrem. Između etnički podjeljenih škola i dominacije jednog nastavnog plana i programa se nalazi lepeza rješenja. Za njihovo iznalaženje je potrebno dosta vremena, spremnosti na kompromis i političke volje, a upravo to je ono što našim političarima nedostaje ne samo pri rješavanju ovoga, već i mnogih drugih problema.

Ti si nebrojeno puta javno iskazao svoje mišljenje, čest si gost u medijima, koliko treba imati snage i volje da se baviš aktivizmom u zemlji gdje većina “šuti i trpi”?
Jednostavno to shvatam svojom društvenom obavezom, te ne mislim da me je neko tome naučio. Barem ne u školi! Na aktivizam gledam kao na alternativni način promjene trenutnog stanja u društvu. Kao mlade osobe, nemamo mnogo vremena za kalkulisanje. Ako želimo prosperitetno društvo, moramo se organizovati mnogo bolje od onih koji rade na njegovoj razgradnji, a takvih je mnogo i veoma su dobro organizovani. Nekada razmišljam i govorim sebi da ako ne djelujem, jednog dana ću se pogledati u ogledalo i kuditi se što nisam barem pokušao nešto promijeniti. Često su to momenti kada se pokrenem, te mislim da je to „probijanje leda“ i najteži dio procesa za sve one mlade ljude koji su uljuljkani generalnim trendom u kojem ih roditelji ne uče da se bore za svoja prava, profesori i profesorice na fakultetima ih ne uče kritičkom mišljenju, već memorisanju i ponavljanju činjenica, a društvo ih uči da za uspjeh i zaposlenje trud nije nužno potreban. Tada veze i novac postaju bitniji, te sistem vrijednosti doživljava svoj sunovrat, a odgoj u takvom sistemu ne može ni izroditi većinu koja ne pribjegava filozofiji „šuti i trpi“.

Šta je sa starijom generacijom, šta je sa našim roditeljima?

Problem su i oni, koji su odrasli u sistemu gdje se glas protiv vlasti nije dizao, gdje kritičko mišljenje nije bilo vrlina i gdje je sloboda govora predstavljala ekstreman oblik avanturizma. Da bismo se borili protiv nacionalizma u društvu, najprije trebamo pobijediti nacionalizam u svojoj porodici i savladati pritiske i uticaje koji dolaze od roditelja i rodbine. Kada preskočimo taj zid, dolazimo u sredinu gdje ćemo naći određen broj istomišljenika koji su prošli isti proces i bez kojih ni ja ne bih imao motivaciju da radim to što radim. Velika većina njih nije u medijima, rade tiho, ali efikasno i krče put novim aktivistima poput društveno odgovornih jajačkih srednjoškolaca i generacija koje dolaze. Problem vidim u trendu što baš oni koje je bh. društvo prepoznavalo kao društveno aktivne u posljednjih nekoliko godina odlaze jer njihov kvalitet BiH ne prepoznaje dugi niz godina, već to rade zemlje Zapadne Europe.

Posebno mi smeta što društvo, nekada i intelektualci kritikuju mlade koji odlaze. Odlazak mladih je samo logična i neminovna posljedica nebrige zemlje za mladima visokog kalibra koji bi za 10, 15 ili 20 godina predstavljali dorske stubove bh. društva. Ovako će se oni mladi koji su napustili zemlju u BiH vraćati samo kao turisti, osim ako odnos prema njima drastično ne promijenimo.

Dosta si u kontaktu sa mladim ljudima, kako oni trenutno razmišljaju o ovoj zemlji?
Mladi ljudi razmišljaju o ovoj zemlji bolje nego što ona, odnosno njeni političari razmišljaju o njima. Život u BiH za mlade ljude nije lopta šarena, kao što će to neki od naših političara reći, već borba protiv sistema koji preferira podobne ispred sposobnih i one s vezom ispred kvalifikovanih i edukovanih. Uprkos visokoj stopi nezaposlenosti, veliki broj mladih ljudi ostaje u BiH. Neko ostaje zbog vjere u pronalazak posla, drugi zbog poteškoća napuštanja komfor zone, treći zbog partriotizma, ali ništa od navedenog ne puni stomak. Odlazak iz BiH nije nešto na šta je lahko odlučiti se. Za takav potez je potrebna volja, hrabrost i u konačnici novac.
Preduga pauza od završetna visokog obrazovanja do prvog zaposlenja slabi samopouzdanje kod mladih ljudi i stvara gubitak povjerenja u samu državu. Imajmo u vidu da u BiH više od 50% radno sposobnih mladih nije zaposleno, te se mladi ljudi na sve načine trude zaraditi novac: kroz seminare i konferencije, stipendijske programe ili plaćena stažiranja, ali ništa od takvih ponuda ne može nadomjestiti ulogu države u pružanju zaposlenja mladim ljudima. Upravo su to neki od glavnih razloga zbog kojeg, po podacima UNDP-a, preko 62% mladih želi napustiti BiH. Patriotizam je trik političara koji pomaže u zaustavljanju odlaska određenih omladinskih grupacija, ali nije ga moguće koristiti beskonačno mnogo puta. Toga su i političari svjesni, ali u posljednjih nekoliko godina institucionalnih pomaka u poboljšanju prilika koje se nude mladim ljudima u BiH nema u onoj mjeri u kojima je to mladim generacijama prijeko potrebno.

Ti si obišao dosta zemalja, u kontaktu si sa mnogim mladim ljudima, kako o svojoj zemlji razmišljaju tvoji vršnjaci u Njemačkoj, Austriji…?

Iako nisam posjetio sve zemlje Europe, zahvaljujući studijskim razmjenama i neformalnom obrazovanju i putovanjima, upoznao sam mlade ljude iz cijele Europe i sa njima razgovarao o načinu života u njihovim zemljama. Tamo gdje je mladim ljudima dobro, oni i ne razmišljaju mnogo o politici, državi i njenim zakonima. Njihovo stanje me asocira na onaj citat Rambo Amadeusa, u kojem on kaže da je nacionalizam tema do 300 eura prihoda mjesečno, a kad plata pređe 500 eura, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima, kad pređe 1.000, onda je top tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja…

Mladi u EU putuju neuporedivo više od mladih ljudi u BiH. Europski studenti su otvoreniji za studij u inostranstvu, iako slične opcije imaju i studenti u BiH. Mladi iz Zapadne Europe imaju mnogo više prilika za zaposlenje, njihove države im nude olakšice za pokretanje biznisa i stručno usavršavanje. Ne zanemarujući probleme koje i moji prijatelji iz EU imaju, naši vršnjaci iz prosječne zapadno-europske države osjećaju komotnije u svojoj koži od mladih ljudi koji žive u BiH.

Frapantni su podaci o odlasku mladih ljudi, godišnje ovu zemlju napusti jedan grad ljudi…Kakvo je tvoje mišljenje? Kako zaustaviti trend?

Institut za razvoj mladih KULT navodi da je od rata iz BiH odselilo preko 150.000 mladih ljudi. Međutim, kod nas se ne radi samo o „odlivu mozgova“, već i o odlasku radne snage. Prema već dobro poznatom istraživanju Unije za održivi povratak i integracije, u protekle dvije godine iz BiH je odselilo 80.000 osoba, što je u prosjeku 110 osoba dnevno ili 4,6 osoba za jedan sat. Da nije žalosno, možda bismo se i smijali toj tragikomičnoj formulaciji da se odlivamo brzinom od 4,6 osobe na sat.
Razlozi odlaska mladih su prije svega vezani za nezaposlenost, besparicu, gubitak iluzije o zaposlenju i manjak podrške države mladim ljudima. Moj stav potvrđuju i trenutni statistički podaci Svjetske banke, koji ukazuju da činjenicu da je BiH u samom svjetskom vrhu kada je u pitanju nezaposlenost mladih koja iznosi 64%. Mladi nemaju vremena da čekaju na bolje sutra, čije jutro ne sviće već 20 godina. Sposobni i kvalifikovani mladi iz BiH su frustrirani činjenicom da posao dobivaju podobni, a ne najbolji. Šansu za zaposlenjem nemaju ni oni koji su se edukovali izvan BiH, te se u domovinu vrate s nadom i željom da doprinesu lokalnoj zajednici. Njihov optimizam često biva kratkog vijeka, te se nerijetko i vraćaju u zemlje u kojima su završili studij ili druge zemlje Europe i svijeta. Svaki put kada mlada osoba odluči na odlazak iz BiH, političari trljaju ruke jer to je jedno manje na birou za zapošljavanje i jedno manje koje može predstavljati kvalitetnu konkurenciju onima koji su zaslužni za ovakvo stanje u BiH.