Salkić: Teatar treba biti utočište pitanja današnjeg svijeta, prostor potlačenih i marginaliziranih

Sarajevski ratni teatar SARTR je pozorište koje ima izuzetne temelje, nastalo kao simbol otpora i urbanog duha najtežeg vremena u novijoj historiji. Sve što se godinama radilo u našem pozorištu odlična je baza da nastavimo još bolje i više – kazala je u razgovoru za Fenu direktorica SARTR-a Maja Salkić.

Salkić navodi da ju je iznenadila odluka o imenovanju na mjesto direktorice SARTR-a, te da je to za nju iz temelja potpuni preokret u radu.

– Ne mogu reći da se ne snalazim, sigurno za dosta administrativnih stvari mi treba malo više vremena i znanja. U posljednje vrijeme čitam drugačiju literaturu kako bih savladala neophodne vještine. Imam izuzetnu podršku i svo znanje crpim iz sjajnih ljudi, ali i iz dosadašnjeg iskustva rada u pozorištu – ocijenila je.

Ona ističe da teatar kao forma postoji hiljadama godina i ništa ga nije moglo uništiti te da se možda najveće promjene dešavaju zadnjih pola stoljeća, intelektualnim i tehnološkim napretkom svijeta.

– Međutim, ne možemo svjedočiti da se svijest ljudi i njihova plemenitost kreću progresivno. Poražavajuće je kako se ljudi uz sav naučni i tehnološki poticaj i dalje trude ostati prizemni i neobučeni za novi svijet. Iz tih razloga smatram da teatar treba biti utočište svih pitanja današnjeg svijeta, prostor potlačenih i marginaliziranih. Glumci i glumice, umjetnice i umjetnici pored svojih zadataka uvijek moraju znati zašto su tog trenutka na sceni i šta su njihove umjetničke namjere. Želja mi je pored svega navedenog da govorimo o ženama, ne iz pozicije žrtve, već o dekadenciji koja opisuje stanje opadanja kulture a koja podrazumijeva postojanje objektivno boljega ili poželjnijeg stanja u društvu ili kulturi. Kulturno stanje koje karakteriše propadanje, truljenje, iza koga najčešće slijedi rađanje nove društveno-ekonomske formacije -kazala je Salkić.

Ona ističe da bi voljela vidjeti pozorište dubokih promišljanja. Otvaranje šireg pogleda na svijet, odnosno otvaranje novom načinu razmišljanja, prevazilaženje učmalih, zatvorenih krugova i kreiranje novih otvorenijih okolnosti. Pozorište se mora načiniti naprednijim mjestom za život, prevazilazeći svaki oblik predrasude.

– Pozorište danas živi sa svojom publikom. Svaki teatarski čin mora biti realizovan iz vizure publike. Imati sjajnu publiku nije lako, publika se odgaja ne samo repertoarnom politikom teatra nego i svim društvenim okolnostima u kojima živi i raste. U Bosni i Hercegovini to nije jednostavno. Na nama je velika odgovornost da razgovaramo, animiramo i dođemo do svakog čovjeka. U tome nam itekako mogu pomoći mediji koji bi trebali graditi medijski prostor koji potiče obrazovanje, umjetnost, sport, dobre i ohrabrujuće priče koje mogu biti podrška i primjer posebno mladim ljudima – mišljenja je direktorica SARTR-a Maja Salkić.

Kad je riječ o repertoaru koji će SARTR ponuditi u narednom periodu, Salkić navodi da je trenutno u pripremi predstava “Call me God” (Gian Maria Cervo, Marius von Mayenburg, Albert Ostermaier i Rafael Spregelburd) u režiji Gianluce Iumiento, reditelja izvrsnog iskustva na svim značajnim scenama Evrope i Amerike. Premijera je planirana za 29. april.

– U maju i junu nastupit će mladi glumci i glumice koji su uloge dobili nakon audicije za predstavu “Istina ili Izazov”, koju je napisala mlada dramaturginja Zoe Ibrahimović, a u režiji mladog bh. reditelja Alena Šimića u koprodukciji Kontakt udruženja. Postavljamo predstavu koja će sigurno biti osvježenje i mamac za publiku najosjetljivije dobi, tinejdžere i mlade osobe. U junu počinju probe za jedan veliki projekat u koprodukciji sa Ulysses kazalištem sa Brijuna, po prvi put u SARTR-u radimo Šekspira. Naš zajednički izbor je “Otelo” kojeg će postaviti Oksana Dmitrieva, ukrajinska redateljica sa timom ukrajinskih umjetnika. Ponosna sam na izbor Ulyssesa i SARTR-a da budu podrška i utočište ukrajinskim umjetnicima. Naša je dužnost, a i humana obaveza da teatar posmatramo kao život. Neki projekti prevazilaze pozorišne okvire. Premijera je planirana za 21. juli, a na sceni SARTR-a na jesen – istakla je.

Sakić također navodi da će na kraju sezone početi probe za predstavu “Alice In Bed” Susan Sontag, u režiji mađarskog reditelja Zoltana Balaša u koprodukciji sa Festivalom MESS.

– Znajući šta je Susan Sontag 90-tih učinila za Sarajevo i uopšte kulturni prostor grada, misleći na njene pozive intelektualcima da stanu u zaštitu našeg dostojanstva, najmanje što možemo uraditi kao znak zahvalnosti i sjećanja jeste predstava na njen tekst. Premijera je planirana u okviru Festivala MESS 1. oktobra – podvukla je.

Na repertoaru SARTR-a, navodi Salkić, i dalje će biti dugogodišnje predstave koje publika traži i rado dolazi gledati kao i nove predstave. Između ostalih to je “Moj sin samo malo sporije hoda” u režiji Ivana Plazibata, sa kojom će učestvovati na Marulićevim danima u Splitu, Festivalu malih scena u Rijeci, Danima Satire u Zagrebu, a nada se i učešću na Festu u Banja Luci.

Na repertoaru SARTR-a je i nedavno producirana predstava “Totovi” Andraša Urbana.

Maja Salkić, jedna je od rijetkih žena na rukovodećem mjestu u bh. teatrima, ujedno je i najmlađi rukovodilac ali sa zavidnim iskustvom u tetaru. Za nju je, kako ističe, rad na ovoj poziciji izazov.

Direktorica Sarajevskog ratnog teatra, između ostalog, ističe da se treba pozitivno postavljati prema problemima i ne gledati ih kao nerješive. Jer samo tako može se napredovati i ostvariti zacrtano.

– Sve poteškoće želim pretvoriti u izazov, “prepreke” posmatram s pozitivne strane. Teatar da bi funkcionisao, a to umjetnici kao i publika najčešće ne vide, mora biti izuzetno administrativno posložen. To su trenutno možda naši najveći izazovi. Kada se na tom planu besprijekorno poredamo, biću sretna. Potrebno je znanje, rad i upornost, vjerujem u tim SARTR-a, kao i neke nove mlade ljude za koje se nadam da će nam se pridružiti kako bismo krenuli brže i bolje naprijed – podvukla je u razgovoru za Fenu direktorica Sarajevskog ratnog teatra Maja Salkić.

Maja Salkić rođena je u Sarajevu 1979. godine. Osnovnu i muzičku školu pohađala je u Bagdadu, Iraku i Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Drugu gimnaziju završila je u Sarajevu. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek gluma 2001. godine u klasi profesora Admira Glamočaka.

Ostvarila je mnogobrojne uloge u toku studiranja na Akademiji scenskih umjetnosti, te po završetku studija i u većini pozorišta u Bosni i Hercegovini.

Prvu ulogu u Sarajevskom ratnom teatru SARTR odigrala je 2003. godine u predstavi “Kraljice” režiserke Kaće Dorić, a potom je primljena u stalni angažman 2004. godine.

Zadnjih sedam godina u organizaciju “Hope and Home for children” radi na projektima promicanja hraniteljstva u Bosni i Hercegovini kroz teatarski prikaz priča hraniteljki iz svih slojeva društva.

Radila je na projektima edukacije mladih o temi Nenasilnog rješavanja problema kroz dramsku igru. Više od deset godina kao volonterka čita audio knjige u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica Bosne i Hercegovine. Radila je kao koordinatorica na projektu Edukativnih scena o temi rodno zasnovanog nasilja i žena žrtava rata (scenarij, režija, gluma), u okviru projekta UNFPA (UN populacijski fond BiH).

Visoko.co.ba/federalna.ba/Fena