Safet Zec: U BiH je nestao čitav jedan sloj ljudi koji je išao u pozorišta i na koncerte

Tajna uspjeha Safeta Zeca, velikana bh. likovne scene krije se u strasti. Kada se ona kombinira sa nevjerovatnim talentom, dobije se uspješna karijera i galerije koje želi vidjeti cijeli svijet.
Sarajevo će uskoro biti domaćin njegovog ciklusa “Zagrljaji”, koji će biti izložen 25. novembra, na Dan državnosti BiH. Tim povodom nalazimo se sa ovim umjetnikom na glavnoj sarajevskoj ulici.

Priča nam kako ujutro voli popiti kafu i posmatrati prolaznike, ali i kako će rado pričati o nadolazećoj izložbi koja će biti održana u Historijskom muzeju u Sarajevu. Kroz svoju galeriju želi prikazati tragediju, rastanke, bolne i tragične situacije.

Cijela skala “Zagrljaja” jedan je fenomen i jedna metafora. Opus radova bit će dopunjen djelima koja do sad nisu bila u drugim gradovima, a među njima će se naći i tragično preminuli par Admira i Boško, djelo koje je ranije ove godine prikazano u Veneciji.

“Admira i Boško su simbol stotina neiskorištenih, izgubljenih života. Duboko sam pogođen njihovom smrću i cijelom tom pričom, upravo zato sam je prikazao u izložbi. Moji raniji Zagrljaji su depersonalizirani, vidimo da su u pitanju otac i dijete, majka i dijete… Ali ovo je drugačije”, započinje razgovor Zec.

Kriza kulture jasno je vidljiva kroz nedostatak prostora i kvalitetne privrede

Nalazimo se u vremenu krize kulture, mišljenja je naš sagovornik. Upravo ga je to, ističe, inspirisalo i potaknulo da “Zagrljaje” izloži u Historijskom muzeju kojeg smatra veoma značajnim. Taj muzej pokriva već dva rata, vrlo teška i vrlo značajna, dodaje, kazavši da se uz to, tema savršeno uklapa u prostor u kojem će se naći. Priča nam i kako su naši gradonačelnici obilazili njegove izložbe u stranim državama i uvijek postavljali isto pitanje: “Zašto se djela ne izlože i u Sarajevu?”

“Uvijek im objašnjavam, Sarajevo nema adekvatan prostor za izložbe. Mislio sam, možda bi Vijećnica mogla postati takvo nešto, ali ona jednostavno nije dovoljno doprojektovana za to. Ona jeste uređena i uljepšana, ali za neke druge stvari”, objašnjava. Dodaje i kako je ogorčen činjenicom da ne zna šta će uraditi sa svojim djelima koja se sada izlažu u svijetu. Gdje ih pohraniti? U pitanju su stotine radova, svi van granica BiH bi voljeli dio tih djela čuvati, izložiti. Volio bi, kaže, da u Bosni za to ima prostora.

“Kultura živi na dobroj privredi, bez toga za nju nema novca. Mi imamo glumce, muzičare, umjetnike, ali se ne ulaže u njih. Siguran sam da bi oni izlagali djela, glumili i pjevali i na hladnoći, samo da imaju svoj prostor”, priča.

Kao najbolji primjer grešaka koje država pravi navodi Željeznice FBiH. Kada je bio mlađi, pored njegove kuće bi svako sat vremena prošao po jedan voz. Neki vozovi su išli za Ploče, drugi za Zagreb, treći negdje drugo. Sa preko 10 vagona, vozili su svaki dan i zapošljavali hiljade ljudi.

“To je jedna od pet temeljnih baza svake države. A danas… voze dva puta dnevno, imaju tek nekoliko vagona, putuju samo do Čapljine. Mogli smo uložiti, izvući maksimum iz toga. Nismo”, ogorčeno komentariše.

To je ipak, samo jedan od primjera u paleti grešaka koje se razlikuju u sitnim nijansama. Pokazatelj je to potpunog uništenja svega po čemu je Jugoslavija, ali i BiH dostigla Evropske nivoe prije rata, zamišljeno komentariše naš sagovornik. On je odrastao u zemlji za koju ni danas ne zna zašto je razorena, a svjedočio je, kaže, mnogim postignućima koji su hvale vrijedni.

“Aluminij nam je klasičan primjer. Kao i Željeznice FBiH, zapošljavao je hiljade ljudi, a propao je. Nemamo mi ljude koji misle šta će biti sutra. Zbog toga sve dolazi do kraja. Niko da sjedne i kaže ‘Ljudi, voz mora do Ploča, do luke…’, niko o tome ne brine. Ko da vodi računa da vozovi idu kao što su išli? Ako takve stvari propadaju, neminovno je i da je kultura u raljama propasti. Nema se za plate, grijanje, za osnovne stvari…”, konstatuje.

Ekonomija pravi razliku, zbog privrede i ulaganja kaskamo za drugim državama, mišljenja je Zec. Prisjeća se putovanja po Evropskim autoputevima i momenata u kojima je shvatio koliko svi ostali rade i ulažu.

“Nestao je, ekonomski je uništen čitav jedan sloj ljudi koji je išao u pozorišta, na koncerte. To je ogroman gubitak jedne zemlje. Mi smo kreativan narod, živ i izmiješan. Upravo ta supstanca izmiješanosti BiH čini prostorom koji je pun kreativnosti. Imamo resurse, ali smo izgubili ljude koji ih znaju i žele iskoristiti na pravi način”, kaže.

Kada neko uđe u naše muzeje, s ulaza osjeti poteškoće i kako sve više koračate unutra, gubi se neko dostojanstvo usljed materijalnog pritiska, kaže Zec. Ogorčeno i s tužnim izrazom na licu govori kako ga izrazito pogađa činjenica da je sve više očigledno da su ljudi fokusirani na to da nešto kupe, a zatim i preprodaju za više novca.

“Čim nemate prostora, ne možete ugostiti internacionalne izložbe. Ne postoji magična formula koja bi nas izvukla iz začaranog lanca i kruga ekonomije. Mi želimo silom dobiti neke stvari. Uzmite za primjer fudbal. Svi ti mladići žele igrati vani, to im je najveći cilj. Nekad smo mogli napuniti stadione od 30.000 ljudi, ulagali smo u klubove, htjeli su igrati za domaće timove. Danas to nije tako. Sve je do privrede”, ističe.

Pogrešni sistemi, učenja i premala ulaganja na važnim poljima

Iz pozicije nekoga ko je proputovao mnogo zemalja, priča nam kako se u svim tim drugim državama mnogo više radi i ulaže. Gestikulacijom i s osmijehom na licu opisuje i pokušava dočarati veličinu i ljepotu galerija koje je posjetio. Na pitanje da li stiže upratiti mlađe generacije umjetnika u BiH odmahuje glavom. Kroz priču o mlađima, akcenat stavlja na talenat. Čak i bez materijalnih dobara, sa talentom i malo sreće može se uspjeti.

“U školama se ne izučavaju stvari koje su važne. Sto puta sam se zapitao, šta kada završim fakultet? Šta kada u ruci budem imao diplomu? Asistenti i profesori su mi stalno pričali o goloj materiji, nekom gradivu. Niko mi nikad nije rekao ‘Moraš putovati, učiti engleski…’ i tako neke važne stvari”, kaže.

U moru djela koje je kreirao ne može da nađe ono koje bi postavio na prvo mjesto i okitio pojmom “najdraže”, otkriva nam. U svojim dvadesetim, kada je tek započinjao karijeru, bacio je mnoštvo radova jer ih nije želio. Danas još uvijek čuva one neobične, koje je radio na dvije strane papira i za koje još uvijek smišlja kako ih izložiti. Kaže kako će sve ono što ostane za njim biti vrijedno. Ne materijalno, nego onima koji vole umjetnost.

Na spomen Umjetničkog paviljona uzdiše, pa dodaje da je to bilo posebno mjesto, lokacija na kojoj su dodijeljene mnoge nagrade, mnogi slikari su tu imali svoje izložbe. Prema njegovom mišljenju, to mjesto je bilo i ostalo kultno, a starije generacije pamtit će ga kao tačku nalaženja pred izlaske. Na “Gdje se nalazimo?” odgovor je bio “Ispred Paviljona!”.

“Pa i oni koje ne zanimaju kultura i umjetnost, čak i oni su ulazili unutra da provjere šta se to dešava. Više ne znam odakle bi neko krenuo kad bi želio to popraviti. Curi na sve strane. Volio bih da se to nekad u budućnosti riješi. Nedostaje nam prostora za izlaganje umjetnosti, sve se pretvara u prodajna mjesta”, ogorčeno komentariše.

Prelazimo na temu Počitelja, malog grada u koji se zaljubio 1977., kada je prvi put kročio nogom na tamošnje vrele kamene staze. Danas, više od četiri decenije kasnije, ljubav prema Hercegovini još traje, što je vidljivo kroz njegovu priču. Možda ga je tom gradu privukla njegova djelimična napuštenost, otkriva nam, ali je sigurno da ljubav nastala ispod Kule neće nestati dok je živ.

“Borio sam se protiv mosta, protiv nekog novog zla koje je trebalo pokriti Počitelj. Ja sam i tada govorio da magistrala nije trebala prolaziti kroz taj grad, odvojivši ga tako od prirodnog prilaza Neretvi. To je taj pojam nas… sve uništavamo jer želimo da nam je automobil pored kreveta. Takav je naš pojam prosperiteta”, kaže. Dodaje kako su mu opisali kako će izgledati most, kazavši da će na njemu biti proširenje s kojeg se gleda na Počitelj. A niko, kaže umjetnik, ne razmišlja kakav će pogled biti onima kojima će to “proširenje” biti iznad glava.

Grad za koji kaže da je kao školjka, jer je okrenut prema jugu, je daleko ljepši od drugih Hercegovačkih gradova, ali treba znati njegovati ljepotu kojom zrači.

Priču zaključuje istim riječima s kojim je cijeli razgovor i počeo. Polako i tiho govori o strasti. Voljeti nešto što radiš znači biti uspješan u tome. Nije bitan posao kojim se baviš, važno je da mu se u potpunosti predaš, ali ni tada ne samo radi rezultata i uspjeha, već i radi traga koji trebaš ostaviti za sobom. Da više ljudi postupa tako, na koncu govori, bili bismo daleko ispred ovoga gdje smo sada.

Visoko.co.ba/klix.ba