Sad se mi rugamo, a poslije će oni

Već 20 i kusur godina gledamo predizborne plakate onih kojima nije mrsko da se ofiraju i onih kojima nije nikakav problem da se negdje provale.

Mi koji smo odrastali u Sarajevu, imali smo nekoliko strahova. Ti strahovi su, čini mi se, nekada bili veći i od zemljotresa, i od poplava, i od bilo kakvih elementarnih nepogoda.

Jedan od tih strahova je uvijek bio – kako ću se uklopiti u raju. Završiš osnovnu školu, ili preseliš na drugu lokaciju stanovanja i automatski je strah od prihvatanja nove sredine u gimnaziji ili u drugom kraju grada. Jer, ako nisi raja sa rajom onda te nema na mapi. Jedan od strahova je bio i hoće li me onaj mangup prepoznati.

Kao kad bi mi, dok sam sa ostalim klincima sjedio na drvenim tribinama FIS-a i gledao starije kako igraju lopte, prišao Jupe (koji je ušao u legendu jer je navodno prebio jednog od braće Todora i ta se vijest i bez interneta i društvenih mreža brzinom munje proširila po Sarajevu) ili neko od starijih igrača i baš mene poslao da mu kupim kutiju Marlbora.

Strahovi

To Jupetovo povjerenje baš u mene je imalo višestruko značenje:

1. Naučiš baratati tuđim novcem (na dao ti Bog da potrošiš pare ili ne doneseš brzo cigare).
2. Znači da u mene ima povjerenje i da me zna.
3. To što me zna je značilo da će mi svaki put kada me vidi na ulici prići i pitati: ‘Dira li te ko? Samo meni reci ako ima kakvih problema’.
4. To pitanje: ‘Dira li te ko?’ značilo je da se osjećaš u svom kvartu zaštićen kao polarni medvjed.
5. To je značilo da, kada si sa rajom i naletiš na Jupeta i pozdraviš se s njim, svi te pitaju: ‘Jel’ ono Jupe? Otkud ti njega znaš? Vidi pozdravi se s tobom?’.
6. I još bi Jupe sve njih poprijeko pogledao da im svima da do znanja da sam mu ja „jaran“, a ne oni.
7. A ja bih se još i dodatno folirao jer je Jupe bio moj komšija iz zgrade.

Ipak, jedan od najvećih sarajevskih strahova je bio onaj da se negdje ili nešto ne provalimo. Da nešto pogrešno ne izgovorimo, da nešto pogrešno ne uradimo jer bi bili svjesni da će nam narednih mjeseci stajati nadimak zbog provale i da nas duži vremenski period niko neće zvati po imenu nego po „provaljivanju“.

Čini mi se da je to bio jedan od kompleksa zbog kojih smo se uvijek sklanjali. Puštali nekako druge „da se provaljuju“ jer nama je sve bilo nekako „ofirno“ što bi sada rekla moja djeca. Sjećam se kada je jedan prilično nekulturan i bahat novokomponovani pjevač došao u turističku  agenciju u kojoj sam radio prije rata, da kupi avionsku kartu i komentara mog kuma i mene:

– A vidi papka, Tito dragi.

A onda smo gledali kako „taj papak“ prolazi pored moje stare “bube“ i Trginog novog „golfa“ i sjeda u najnoviji tip “mercedesa” u koji nas dvojica nikada u životu nećemo ni zakoračiti.

Nakon toga su uslijedile riječi mog kuma:

– E nek’ smo se nas dvojica njemu narugali. A vidi šta, levat, vozi.

Čuđenje

I otprilike sve nam je tako. Već 20 i kusur godina gledamo predizborne plakate onih kojima nije mrsko da se ofiraju i onih kojima nije nikakav problem da se negdje provale. Dok se mi i dalje njima rugamo, oni uporno pobjeđuju i vladaju. Pa, tako evo i početkom ove najnovije kampanje. Nikad kao do sada nisu bile uključene društvene mreže. Svako malo iskoči neki kandidat živopisnog izgleda i još živopisnijeg slogana, mi se i dalje rugamo i dijelimo slike ili provale „levata“ a dobrom dijelu njih zapravo pravimo besplatnu reklamu.

Ovih dana je Facebook preplavljen govorom jednog nezavisnog kandidata iz Teslića. Dok smo se mi smijali, momak je postao poznat. Dok smo se mi rugali „Čovjeku vedra čela što napravi čaršiju od sela“ i sloganima tipa  „Vala baš – Radeljaš je naš“ i raznim facama, imenima, pogledima i nadimcima, oni su pobjeđivali.

A kada se opet pojavi neko od raje koga znamo iz grada, vrlo često ćemo umjesto podrške ugledati i komentar tipa: “Žiku njega. Zar i ti jarane?”, “Znam ga ja kad je ‘v'lišni bio”, “Ma, nikad nije ni bio neki čo'jek”, ” A vidi, i ovaj levat se kandidov'o da se uhljebi”…

Njihove slike čak ni ne dijelimo. Jer oni se nisu provalili. Njima nema potrebe da se rugamo. Njih ćemo samo otračati.

I onda se poslije čudimo svemu. Kako opet pobijediše isti?

Ma, šta fali, mi ćemo se i dalje rugati njima i smijati im se. Naredne četiri godine će se oni, bezbeli, rugati svima nama. Ne moraju ni naglas. Dovoljna je pomisao da će „onaj levat“ sa postera i sa onim smiješnim sloganom, sada primati nekoliko hiljada maraka plate.

A opet…bitno je samo da se mi ne provalimo.

Ili ofiramo.