Rejhana Numanović: Govor mržnje – bolest ili zabluda?

Živimo u vremenu ubrzanog razvoja digitalne tehnologije, u vremenu u kojem broj ljudi sa mogućnošću pristupa internetu drastično raste dosežući broj koji premašuje 4 miliona (prema izvještaju 2018 Global Digital), vremenu u kojem savremeno društvo pokušava pronaći odgovor na pitanje: „Kako zaštiti cyber prostor od govora mržnje, a pri tome ne ugroziti pravo na slobodu izražavanja (jedno od osnovnih ljudskih prava)?“

Da li je naše pravo na slobodu govora neograničeno? Da li može biti zloupotrijebljeno? M. Gandhi je rekao: „Ganges čovjekovih prava izvire u Himalaji čovjekovih odgovornosti.“ Malo je mjesta na kojima bi se prava i odgovornosti morali tako, kao jednojajčani blizanci, neodvojivo shvatati kao u javnom prostoru: društvenom, političkom, medijskom. Medijskom ponajviše jer je on najrasprostranjeniji, najutjecajniji, najdiskurzivniji.

A šta su to mediji i sta znamo o njima? Najjednostavniji odgovor je da su mediji sredstva javnog priopćavanja, sredstva komunikacije, sredstva prenošenja informacija, sredstva oblikovanja javnog mnijenja. Sada se postavlja pitanje: „Šta je to javno mnijenje?“. Javno mnijenje je prostor kreiranja stavova, općeg mišljenja. Shodno tome, na javno mijenje bi trebala uticati medijska osviještenost. Koliko smo mi sami medijski osviješteni? Slušamo li svijet oko nas, brzo će nam se ukazati nizak stepen medijske osviještenosti, kritičke recepcije medija i sposobnost vlastitog suđenja o svome vremenu i prostoru.

Medij bi trebao biti posrednik informacija, no, je li? Medijski postor je odavno lukavo intoksiniran podvaljenim stavovima pod informacije. Stav maskiran kao informacija, medijsko žutilo, rijaliti emisije, crne hronike, najčitaniji su i najtraženiji dijelovi u medijskom prostoru. (Dez)informacije su roba na tržištu, a i tržište se profilira, tržištem se manipulira, te pokušava prikriti istina.

Historijski posmatrano mediji su namjerno i planski, upravljani političkim režimima, djelovali u svrhu mijenjanja i kontrole stavova da bi se stvorile predispozicije za određeni način ponašanja: mržnja, laž, klevetanje, ponižavanje, vrijeđanje, poticanje na djelovanje protiv drugog, drugačijeg, širenjem straha, pridobivanjem organizovanjem masa na najjeftinijim matricama vjere i nacije. Sve se može i sve je dopušteno ako proizvodi efekat i štiti najvulgarniji interes.

Svejdoci smo da, osim što mediji u velikom broju koriste govor mržnje, pogotovo putem internet portala, komentari ispod istih oslikavaju još gore stanje društva. Prema studiji Regionalnog centra za manjine iz Beograda, govor mržnje na internetu veoma je prisutan u zemljama Zapadnog Balkana, čemu su posebno doprinijeli ratovi iz devedesetih. Mete tih govora, prije svega, pripadnici su drugih etničkih i vjerskih grupa, a sada sve češće i pripadnici LGBT populacije, žene i imigranti.

Razmatrajući ovu tematiku, posebno je osjetljiv prostor, odnosno granica gdje prestaje sloboda govora, a počinje govor mržnje. Prema definiciji koju je usvojilo Vijeće Europe pojam govor mržnje uključuje „sve oblike iskaza koji šire, promiču, opravdavaju ili navode na rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i ostale oblike mržnje zasnovanena netoleranciji, uključujući: netoleranciju iskazanu kroz agresivni nacionalizam i etnocentrizam, diskriminaciju i netrpeljivost prema manjinama, useljenicima ili osobama imigrantskog porijekla.“ Internet čini najpogodniju platformu za širenje govora mržnje. Na internetu se često igrnoriraju standardi i vrijednosti koje poznajemo i poštujemo u svakodnevnom životu. Tobožnja anonimnost društvenih medija izgleda da ljudima olakšava objavljivanje komentara koji vrijeđaju i pisanje poruka mržnje.

Svjesni opasnosti koju sa sobom nosi govor mržnje, društvene mreže, kao što su Facebook, Twitter, YouTube, Microsoft, predstavili su Kodeks postupanja za borbu protiv nezakonitog govora mržnje na internetu. Navedeni razmatraju pritužbe na govor mržnje, te izjave koje ocijene kao takve brišu sa svojih platformi.

Govor mržnje uvijek je i diskriminatorni govor. Njegov cilj nije samo uvrijediti ili poniziti određenu društvenu skupinu i njene pripadnike zbog njihovog biološki, historijski ili društveno uvjetovanog grupnog identiteta, nego ih i ušutkati, zastrašiti, segregirati od drugih članova šire društvene zajednice, negirati im pravo na jednakost i ravnopravnost. Ukratko, stvoriti društveno okruženje pogodno za različite oblike i prakse njihove diskriminacije, pa čak i nasilje.

Naglašeno je da prava sa sobom nose i odgovornosti. Ne možemo dozvoliti uživanje prava slobode govora, a s druge strane nekome uskratiti njegovo pravo, npr na bezbijednost. Onoga trenutka kada sloboda govora preraste u govor mržnje, vrijeme je da taj postupak bude sankcionisan. I ne, to nije uskraćivanje prava slobode govora, nego odgovornost za korištenje slobode govora. Naše društvo je bolesno, a mi ne prihvatajući bolest mu ne pomažemo na putu ka ozdravljenju. Metastaziralo je na sve dijelove društva. Na početku latentno, ne dajući nikakve znakove da može prerasti u kancerogeno.

Zapostavljanje prvih znakova pomoglo je da se bolest širi, prodire u sve pore, te na kraju nas dovede u naizgled bezizlaznu situaciju u kojoj ne znamo šta činiti. Postalo je normalno aplaudirati onima koji pripadnike drugih narod vrijeđaju, pozivajući se na patriotizam. NE! To ne može biti patriotizam. Pozivanje na mržnju nikako ne može, niti smije, biti odlika patriotizma. Poražavajuće je što se više ne smatra pogrešnim kada u javnom prostoru biva pozivano na nasilje, mržnju, linč. Bolest se toliko duboko ukorijenila da ove poremećaje doživljavamo normalnim i ne potresaju nas.

U korist tvrdnje govore i rezultati kampanje koju je pokrenulo Vijeće za štampu “STOP! Govor mržnje 2018”. Praćeni su komentari na 7 najposjećenijih portala u BiH. Ovo nije bio prvi put da se provodi kampanja. 2014. godine, također, je provođena ista. Upoređujući rezultate prve kampanje u kojoj su praćeni komentari na 42 internet portala, već u ovoj početnoj fazi ovogodišnje kampanje na samo sedam portala uočeno je da su broj i brutalnost govora mržnje dramatično porasli.

Tako izgleda normalizacija mržnje. I ne smijemo dopustiti da se ovaj trend nastavi. Ne možemo govor mržnje opravdavati slobodom govora. Granica postoji! Razlika postoji! Moramo zabraniti širenje mržnje! Nikome nije moguće zabraniti da nešto misli, ali je moguće i mora se ograničiti ono što se govori u javnom prostoru. Bolest se enormno proširila i mora biti napadnuta sa svih strana. Jedino tako ćemo oporaviti društvo.

Da ne bismo i dalje postavljali pitanje oko granice gdje prestaje sloboda govora, a počinje govor mržnje: sloboda govora potiče rasprave, argumentirano iznošenje stajališta, razmjene mišljenja, a govor mržnje potiče nasilje.