Red Hot Chili Peppers otišli iz zlatnih dana

Deset godina je prošlo od njihovog magnum opusa “Stadium Arcadium“, sedam godina od odlaska ludog dijamanta Johna Frusciantea iz sastava, pet godina od “I'm With You” i to su tri stvari koje slušatelj mora imati na umu želi li se upustiti u avanturu preslušavanja novog uratka Red Hot Chili Peppersa.

Stari suradnik Rick Rubin je također otišao, a Danger Mouse je došao na njegovo mjesto. Nekad su radili s Georgeom Clintonom iz grupa Parliament i Funkadelic, a danas im gostuje Elton John, kojeg potpisuju kao koautora “Sick Love” (uočena sličnost sa starim njegovim komadom “Bennie and The Jets”).

Pjevač Anthony Kiedis, bubnjar Chad Smith i basist Flea imaju preko 50, i njihovi funk-korijeni sve manje dolaze do izražaja. Peppersima je možda najbolje zaboraviti na to što su bili i kako se zovu, snimiti ploču baš onako kako vole, neopterećeni ičim. Naravno, ako uopće imaju snage kao autorska, umjetnička jedinica biti produktivni u studiju.

A to je neugodno, ali važno pitanje. Kad Kiedis krene sa svojim vokalnim manirizmima “eyo-eyo-eyo-eyo“, tada zvuči poput ocvalog švalera iz lokalne primorske birtije koji pokušava zavesti neku lijepu dvadesetogodišnju strankinju. Ostatak grupe tek je mrvicu bolji, s naglaskom na mrvicu. Peppersi naime, zvuče kao da pjevaju tuđe pjesme kako bi skupili pare za studio da snime svoje i kao da jedva čekaju da ovaj album zaborave.

Osim toga, producent je koautor dijela pjesama – situacija koja se do sada događala vrlo rijetko, ovdje je postala normalna opcija. Danger Mouse je, uz pomoć ne manje slavnog Nigela Godricha svoj dio posla obavio jako dobro, “The Getaway” je bogata zvukovima koji izazivaju orijentacijski refleks, no to ne znači da su pjesme dobre, jer uglavnom nisu.

Nekoliko je, uvjetno rečeno, uspješnih trenutaka na ovoj napaćenoj ploči. “The Longest Wave” se nameće kao fina pop-balada koja je dobra za mainstream-pop izvođače, ali ne i kao pjesma koju RHCP osjećaju i koju vole pjevati. Zaključna “Dreams of Samurai” ima sve elemente da ostavi impresivan dojam, a on se nažalost ne pojavljuje.

Dobar utisak će ostaviti i udarni singl “Dark Necessities“, no to je premalo za sastav koji se kroz tri dekade popularne glazbe znao nametnuti kao totalno drukčiji od drugih. Za sada s albumom “The Getaway” izgleda nikad sličnije ne samo drugima, nego i prosjeku, a to je ono čega su se RHCP uvijek ježili – biti sličan drugima i prosjeku je nešto što je zadnje na listama njihovih prioriteta, a upravo im se to dogodilo.

S druge strane, bend koji je preživio smrti, odlaske, razočaranja, umjetnička razmimoilaženja, kilometre kritika, i iz svega toga izlazio jači – ne može se otpisati nakon jednog ili čak dva loša albuma. Ma neka budu i tri ili četiri loša, krivudava karijera Peppersa je puno puta pokazala da se kod njih nikad ne isplati prognozirati na temelju onog što se događa drugima i što vrijedi za druge.

Komentari

komentara

Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.