Putujući Bosnom, nekada ponosnom: Pruga Šamac – Sarajevo, bosanska suza

Samo dvije godine poslije Drugog svjetskog rata i oslobođenja od fašizma u Bosni i Hercegovini, dolinom rijeke Bosne, od Bosanskog Šamca do Sarajeva, počela je izgradnja pruge duge 242 kilometra. Mladost nove, Titove Jugoslavije dobrovoljno je krenula u nemoguću avanturu: izgraditi prugu, još ovog ljeta, to je naša meta! I bilo je tako: za nepunih osam mjeseci pruga je izgrađena i to će ostati neponovljivo jer za tako kratko vrijeme nije više nikada i nigdje u svijetu izgrađena takva pruga i više od dvadeset željezničkih stanica! U Sarajevu je tada napravljena najljepša i najveća željeznička stanica na Balkanu.

U mom Doboju, tada, 1947. godine, bilo je sjedište Glavnog štaba omladinskih radnih brigada odakle su rukovodilo i upravljalo ovim grandioznim poduhvatom. Prugu je gradila omladina iz cijele Jugoslavije među kojima su bili i moj otac Branko Petrović i moje tetke Cica Arsenić i Joka Ilić, zatim nekoliko internacionalnih brigada u kojima su sudjelovali i sjajni momci Ulof Palme i Pjer Trido koji će s ponosom pokazivati žuljeve na svojim rukama i koji će kasnije postati predsjednici vlada Švedske i Kanade i ostati veliki prijatelji Jugoslavije i Doboja.

Kanadsku ”Brigadu dabrova” u dolinu Bosne doveo je Leon Davičo, tada student Univerziteta u Montrealu, kasnije poznati novinar i funkcioner Ujedinjenih nacija. Njegova ideja da dovede svoje drugove i prijatelje na izgradnju pruge prihvaćena je sa oduševljenjem. Uskoro su se brigadi pridružili i mladi radnici, ribari i farmeri koji su od Kanade do Jugoslavije putovali brodom 45 dana i petog avgusta 1947. stali u stroj graditelja pruge.

Brigada se ponovo okupila poslije nepune četiri decenije sa jednom željom: da nekadašnji graditelji pruge opet dođu u Bosnu i vide svojih ruku djelo i svoje stare prijatelje. U reportaži Nikole Rašića, novinara ”Glasa komuna” u Doboju, povodom posjete kanadskih brigadira Bosni, 1985. godine,  zapisano je da je Sesil Mid, pjesnik, istoričar, pijanista i boem, svjetski putnik i poštovalac Jugoslavije rekao:

– Oduševljen sam mentalitetom naroda Jugoslavije, upornošću i gostoprimstvom. Veoma sam ponosan što sam i ja ovdje boravio kada je bilo najpotrebnije. Sjećam se i neviđenog radnog elana jugoslovenske omladine, ali i ruševina na koje smo nailazili trasom pruge tokom našeg rada…

A ja se danas, ljeta gospodnjeg 2015, vozim atobusom od Doboja do Sarajeva, dolinom Bosne, kraj pruge koja je sada oronula i zapuštena i više liči na ruševine nego na prugu mladosti i ljepotu snova i vjeru u ljepši i pravedniji svijet. Ova pruga postala je velika bosanska suza. Sve je manje vozova koji voze po ovoj pruzi i sve je manje ljudi koji putuju vozom.

U moj Doboj nekada je dolazilo, prolazilo i odlazilo i po 160 vozova dnevno, na željeznici je bilo zaposleno pet hiljada radnika, u ovom drugom po veličini željezničkom čvoru u Jugoslaviji vozovima se upravljalo najsavremenijim telekomandnim uređajima u Evropi… Vozili su i moderni poslovni vozovi od Sarajeva do Beograda i od Sarajeva do Zagreba, udaljenim od glavnog grada BiH nepunih 500 kilometara, preko mog Doboja, i to za  šest sati!

Dakle, pruga od Šamca do Sarajeva uporedo sa rijekom Bosnom, bila je krvotok zemlje Bosne. Prelazila je mnogo puta preko rijeke, prolazila kroz divne predjele jedne zemlje koja živi još samo u snu. U ovoj mojoj Bosni kao da je u to doba, poslije Drugog svjetskog rata, živjelo jedno od božanstava stare Grčke – boginja Gea, što znači zemlja koja rađa. A ta zemlja, ta Bosna rađala je u Titovoj Jugoslaviji nove pruge i puteve, nove fabrike i mnoga preduzeća, mostove i ćuprije, nove škole, domove kulture i u gradovima i u selima, nove džamije i crkve, nove hotele i odmarališta… I nove ljude. Još prije, rodila je Bosna i Ivu Andrića, Branka Ćopića, Mešu Selimovića, Maka Dizdara, Aleksu Šantića, Petra Kočića, Jovana Dučića, Izeta Sarajlića, Skendera Kulenovića, Miroslava Čangalovića, Mladena Oljaču, Hajrudina Krvavca, Miroslava Radojčića, Fadila Hadžića, Mirzu Delibašića, Ivicu Osima i još mnogo plemenitih i mudrih ljudi.

Rađala je Bosna šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka i nešto je što je bilo ravno  podvigu kojim su izgrađene pruge Šamac – Sarajevo, Doboj- Banjaluka, Doboj – Tuzla, Brčko – Banovići, drugi kolosijek pruge Doboj – Zenica. Tadašnji predsjednik Vlade Bosne i Hercegovine, prvoborac Dragutin Kosovac ubijedio je svoje ministre da su škole i putevi za Bosnu isto toliko važni kao i fabrike i pruge. (Do tada je Bosna i Hercegovina imala samo dvadeset kilometara asfaltnih puteva). I upustio se Kosovac u nemoguću avanturu: za samo dvije godine izgrađeno je u Bosni i Hercegovini hiljadu kilometara asfaltnih puteva i hiljadu novih škola! I to je rađala Bosna ponosna.

A evo dok putujem pored pruge koja je nekada bila simbol ljepote jedne države i njenog brzog razvoja, dok sam zagledan u travuljinu i korov na željezničkim stanicama gdje na sporednim kolosijecima stoji mnogo napuštenih i u rđu zaraslih vagona, pitam se šta moja Bosna danas rađa. Nekada su ovuda tutnjali brzi, poslovni, ubrzani, putnički, teretni i denčani vozovi. Sada od Doboja do Sarajeva gotovo da i nema vozova, od Doboja do Banjaluke dnevno idu jedan ili dva voza, sa dva vagona i dvije lokomotive od kojih se jedna često kvari. U Banjaluci ili Čelincu stoje teretni vagoni koji više nikome nisu potrebni. Fabrike ne rade, nema šta da se prevozi po Bosni i dalje u svijet. Iz autobusa vidim zapuštene i oronule seoske škole i domove kulture. Obrazovanje i kultura ovdje odavno ne stanuju…

I nikako da se oslobodim tog pitanja koje me muči: šta danas rađa moja Bosna po kojoj špartaju krvave delije, hosovci i handžarevci, korumpirani političari, nadmeni i osorni;  prebogati popovi, svećenici i hodže? Poslije smrti Tita i ubistva Jugoslavije, u zemlji Bosni počela je da se rađa mržnja među njenim narodima. Rađani su nacionalizam, zločinci, lopovi i kriminalci, ubice i pljačkaši, banditi i generacije izgubljenih ljudi, religijski fanatici spremni da svakog trenutka nasrnu na svakog ko nije iste nacije i religije. Bosna je najviše rađala loše političare koje i dan danas biraju i loši građani. I baš današnji, sve gori političari, prepustili su vremenu i propadanju ono što nisu mogli ukrasti i opljačkati. Niko nije znao da mi kaže zašto je zapuštena pruga Šamac – Sarajevo i zašto po njoj, kako narodna pjesma kaže, zmije iju, a akrepi piju i niko ne zna kuda plovi ovaj brod zvani Bosna, a svako zna da tone sve dublje i dublje. Sada malo šta dobrog rađa moja Bosna ponosna…

Na Drugom zasjedanju AVNOJA u Jajcu, 1943. godine, kada je stvarana nova Jugoslavija, glavešine iz Hrvatske i Srbije ugledale su šansu svog tisućljetneg/hiljadugodišnjeg sna: da između sebe podijele Bosnu. Prvi se tome usprotivio Moša Pijade, tvorac Fočanskih propisa, slikar i vispreni političar upozorivši Tita da u novoj Jugoslaviji mora biti mjesta za republiku Bosnu i Hercegovinu. Obrazložio je to na jednostavan način: jebeš državu koja Bosne nema!

A sjećam se da je negdje krajem osamdesetih godina dvadesetog vijeka tadašnji predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine Hamdija Pozderac pozvao sve novinare  na razgovor, održao je zvanični govor i onda rekao: isključite mikrofone i kamere, odložite notese i olovke i ovo što ću vam govoriti je samo za vašu ličnu upotrebu – u Hrvatskoj i Srbiji sve su izraženije tendencije podjele Bosne i Hercegovine. Svi smo se pomalo našli u čudu: zar je to moguće? Jer, podjela Bosne i Hercegovine značila bi ne samo njenu smrt nego i kraj Jugoslavije. Hamdija je svoj govor završio riječima: jebo majku svoju ko želi da podijeli Bosnu i Hercegovinu! Uslijedio je aplauz ovoj iz srca rečenoj psovci, a mi smo  naivno povjerovali da se zlo ipak neće desiti.

Hamdija Pozderac je bio član Predsjedništva SFR Jugoslavije, zalagao se za opstanak i Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Ubrzo je smijenjen, došli su Miloševići, Tuđmani, Izetbegovići, Kučani, Đukanovići, Gligorovi, Rugove i Vlajkovići i drugi najblaže rečeno zgubidani i jebivjetri da upropaste i sruše sve što je bilo lijepo u Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini. Hamdija Pozderac je podržavao Fikreta Abdića, pobjednika prvih demokratskih (?) izbora u Bosni i Hercegovini, čovjeka koji je od male Zemljoradnčke zadruge u Velikoj Kladuši, zatekavši 26 radnika, napravio Agroindustrijski kombinat ”Agrokomerc” sa 13.000 zaposlenih! Jeste, trinaest hiljada zaposlenih! Oni jebivjetri koje sam pomenuo, prvo su srušili taj kombinat i snove nekada najsiromašnijeg dijela Bosne i zatim ubili Jugoslaviju. Poslije smjene iz Predsjedništva SFRJ, Pozderac je ubrzo umro, ali sam kasnije čuo da su ga ubila dva agenta tajne službe koji su samo nekoliko dana poslije tog čina nastradali u saobraćajnoj nesreći.

I sada, nama, koji smo doživjeli da se Bosna uzdigne do zvjezdanog neba i zatim tresne u nacionalističku kaljugu i religijsko blato, ostaje da se sjećamo riječi Moše Pijade: jebeš državu koja Bosne nema. Možda bi Moša Pijade i danas rekao: jebeš Evropu i svijet koji nemaju Bosne.