Prvobitna akumulacija kapitala u BiH: izazovi globalne i unutrašnje nejednakosti

O globalnim ekonomskim procesima i ekonomskoj nejednakosti: državljanstvo, tj. mjesto rođenja, postalo je najvažniji faktor ljudskog života

Globalni ekonomski procesi utječu na živote svih građana BiH, iako u njihovoj svijesti nisu u prvom planu, što je posve razumljivo, ako uzmemo u obzir da je taj odnos po svim zakonima ekonomske, vojne i političke moći jednostran. No, primjer Islanda, male zemlje i ekonomije, sadrži jednu vrlo važnu pouku. Prije finansijske krize iz 2008. godine, četiri islandske banke su bile u velikoj internacionalnoj ekspanziji. Ulagale su sredstva deset puta veća nego što je bila cjelokupna islandska ekonomija, u nadi da će vrijednost uloženog porasti. Njihov bankrot je prijetio da će za sobom povući u propast cjelokupnu ekonomiju zemlje. Nakon što su redom ostajali bez posla, islandski bankari su bili primorani bolje promisliti vlastita ulaganja. Shvatili su da visokotehnološka industrija redom, od kompjuterskih igara do kriptovaluta, zahtijeva mnogo računarske snage. Centre za računarsku snagu je potrebno ohladiti, što za Island, kako mu ime sugeriše (zemlja leda), nije bio veliki problem. Pošto ova zemlja ima državne institucije koje su bile spremne dopustiti bankrot banaka, ali i pomoći nezaposlenim, te potražiti moguće rješenje problema, do 2016. njihova ekonomija se u potpunosti oporavila. Island pokazuje da je za državu moguće stvoriti vlastiti pristup globalnom problemu.[1]

Značaj sličnih globalnih procesa za BiH moguće je pokazati analizirajući dva primjera: tranziciju država iz socijalističkog društvenog sistema u sistem neoliberalnog kapitalizma i migraciju prouzrokovanu globalnom ekonomskom nejednakošću.

Prvi zahtijeva promišljanje Vašingtonskog konsenzusa [2]. Stručnjaci su tada, krajem 80-tih i početkom 90-tih, tvrdili da će privatizacija državnih firmi, deregulacija tržišta, snižavanje poreza, liberalizacija inozemnih investicija, smanjivanje ili ukidanje carina na uvoz i zaštita vlasničkih prava dovesti do uvjeta potrebnih za stvaranje održivog ekonomskog rasta koji će neminovno riješiti sve ostale probleme. Pošto je formula Vašingtonskog konsenzusa zakazala u državama Latinske Amerike, koje su ga rigorozno sprovodile, mnogo više nego u Kini i Indiji gdje je odbijen, finansijske institucije su se, u strahu od političke nestabilnosti, okrenule ispitivanju društvenih problema poput siromaštva i nezaposlenosti. Milanović i Kapstein[3] tvrde da smanjenje siromaštva nije bio cilj socijalnih politika u tim državama, čak nužno ni internacionalnih finansijskih institucija koje su ih snabdjevale važnim pozajmicama i savjetima. Ustvari, glavni cilj programa tzv. socijalne sigurnosne mreže bio je da olakša obrasce potrošnje radnika u formalnom sektoru i primiri njihove strahove da će ekonomska liberalizacija smanjiti njihove prihode i izglede za pronalaženje posla. Time su pomenuti autori dokazali da kreiranje i provođenje politika najčešće zavisi od visine prihoda. Pošto siromašni u siromašnim zemljama nemaju političkog uticaja, a njihove države nedovoljno sredstava na raspolaganju, socijalna politika pogoduje onima koji su politički bolje organizovani, a to su radnici u javnom sektoru ili važnijim granama industrije.[4] Za potvrdu njihove hipoteze u slučaju BiH dovoljan je dokaz odluka Sindikata BH Telecoma o isplati dnevne novčane pomoći učesnicima štrajka u iznosu od 100 KM, bez obzira da li su članovi Sindikata.[5] Kako je proveden proces privatizacije u BiH najbolje govori izvješaj o radu Agencije za privatizaciju FBiH za 2016. godinu,[6] gdje stoji da je Federacija BiH u procesu privatizacije od 1999. do 2016. godine prodala državni kapital ukupne vrijednosti od 9,1 milijardi maraka, ali je od toga samo 671 milion KM, ili nešto više od 7%, plaćeno u novcu, dok je ostalih 8,5 milijardi plaćeno u certifikatima, za koje se zna da su se otkupljivali za 2 do 3% nominalne vrijednosti. Takav model privatizacije omogućio je stvaranje nove klase krupnih kapitalista, usko povezanih sa političkim centrima moći iz kojih se upravljalo privatizacijskim procesima. Novoj vladajućoj klasi na taj način je omogućeno legalno prisvajanje državne imovine u razmjerama koje bi u svakom drugom vremenskom kontekstu bile kriminalne. Novonastalo demokratsko političko uređenje je, barem u teoriji, trebalo zauzdati moć nove elite, međutim, vladavina nacionalističkih narativa omogućila im je određenu vrstu političkog imuniteta.

Nabrajajući brojeve lako je zaboraviti njihove nerijetko krvave posljedice. Uzmimo za primjer slučaj Memić. On je razotkrio BiH kao mafijašku državu u kojoj su sve državne poluge moći (policija, tužilaštvo, sud, pa čak i zdravstvo) koncentrisane oko jedne jedine stranke koja ih dalje, po potrebi, može iskoristiti u svrhe kriminalnog organizovanja. Upravo simbioza političke i ekonomske, etički suspektne, elite je jedna od najvažnijih karakteristika mafijaške države. U televizijskom suočenju, u emisiji Face to Face 13. 2. 2021, Alije Budnje, vlasnika kompleksa hotela na Ilidži, sa ocem ubijenog Dženana Memića – velikom dijelu javnosti će zasmetati i jedna, na prvi pogled, nebitna Budnjina izjava: “Ja sam iz rata ‘96 izašao sa 20 KM.” Može se pretpostaviti (a i shvatiti zašto, znajući prirodu spomenutih procesa tranzicije u BiH) da većina gledaoca tog momenta u svojim glavama nije Budnju izjednačila sa uspješnim poduzetnikom – simbolom sposobnog upravljanja finansijskim sredstvima, već sa vrlo opasnim kriminalcem.

Drugi navedeni primjer, analize migracije za BiH je od višestrukog značaja. Državu već potresaju dvije migrantske krize: eksponencijalna migracijavlastitih državljana i kriza stranih migranata koji preko BiH žele stići do zemalja Evropske unije. Prva je počela ulaziti u svijest bh. javnosti negdje oko 2011. godine [7], a druga još 2016. godine, kada je Neven Crvenković upozorio na posljedice zatvaranja “balkanske rute”[8]. Ove dvije, na prvi pogled različite, krize posljedica su ekonomskih migracija koje dijele isti korijen: globalnu ekonomsku nejednakost.

Ekonomska nejednakost je jedan od onih vječnih društvenih fenomena iz kojeg izviru ideološke osnove svih, dosad viđenih, ekonomskih makrosistema. S druge strane, pitanje globalne ekonomske nejednakosti je vremenski ograničeno pojavom globalizacije, čiji je “prvi val” nastupio 1870. godine.[9] Postoji mnoštvo načina na koje se može mjeriti ekonomska nejednakost (Džinijev koeficijent, Atkinskonov koeficijent, Lorencova kriva, Teilov koeficijent, itd.) i svaki se može primijeniti na dva različita parametra: nejednakost prema prihodima i nejednakost prema bogatstvu. Najčešće se koristi Džinijev koeficijent, nazvan po Italijanskom statističaru i sociologu Koradu Džiniju. Taj koeficijent kreće se u rasponu između dvije teoretske vrijednosti 0 i 100, gdje nula znači da sve individue imaju jednake prihode, a 100 znači da jedna osoba ima prihode cijele zajednice. Uobičajeni raspon Džinijevog koeficijenta, zavisno od prihoda, u praksi je između 25 (npr. skandinavske zemlje) i 60 (npr. Brazil, Južna Afrika ili Bocvana). SAD je rubni slučaj bogate države sa visokim Džinijevim koeficijentom, nešto iznad 40, vrlo blizu Ruskom.[10] Tri različite primjene mjerenja nejednakosti daju različite rezultate. Prvi je koncept poređenja GDP-a. Zamislimo 200 predstavnika različitih zemalja, gdje svaki predstavlja GDP svoje zemlje i poredajmo ih od najsiromašnijeg do najbogatijeg. Ako izmjerimo Džinijev koeficijent između njih, ne mjerimo nejednakost između građana svijeta već između personificiranog prosjeka svake države. Dovoljno je reći da je prosječno bogastvo mene i Džefa Bezosa oko 93 milijarde po glavi, da bi se primijetile opasnosti ovakvog pristupa. Drugi koncept uključuje i broj ljudi u državi. Ako zamislimo da svaka od 200 država ima broj predstavnika proporcionalan broju ljudi, i dalje će svaki od njih predstavljati prosjek svoje države. Iako bolji, drugi koncept nam ne govori stvarnu nejednakost između građana svijeta. Treći koncept, koji zagovara Milanović [11] je onaj zasnovan na anketama domaćinstava. Uprkos mnogim manjkavostima, upravo ovaj koncept mjerenja ponajbolje oslikava stvarnu sliku globalne ekonomske nejednakosti. Tako je 1989. godine po prvom konceptu Džinijev koeficijent između pedeset država unutar SAD-a 9.8, po drugom konceptu 8.3, a po trećem 40.1.[12] Upadljiv podatak je da se Džinijev koeficijent za “građane svijeta” kreće oko 65, što znači da je ekonomska nejednakost između “građana svijeta” veća nego nejednakost između građana nekih od najmanje jednakih država u svijetu.[13]

Drugi teoretski problem je vrijednost valute. Kada neko putuje van države, srest će se sa drugačijim cijenama. Iako hotel u Indiji košta npr. 20 dolara po noći, u Londonu će za noćenje morati potrošiti 100 dolara, što je vrlo moguće mjesečna plaća jednog Indijca. Situacija je sasvim suprotna kada neko iz Londona putuje u Indiju. Međutim, većina ljudi se susreće sa cijenama države u kojoj žive. Da bi izjednačio kupovnu moć, Milanović koristi PPP$ (dollars of equal purchasing parity). Ugrubo, osnovna formula, za one koje želi da saznaju gdje se trenutno nalaze na skali globalne distribucije po prihodima, je zbir godišnjih neto prihoda domaćinstva u kojem živite, plus godišnje uplate za penziono i zdravstveno, plus godišnje zarade od rente, kamate od bankovnih računa, profita sa berze ili preduzeća koje posjedujete, podijeljeno sa brojem ukućana (i punoljetnih i maloljetnih). Dobijeni broj je potrebno podesiti zavisno od države u kojoj živite. Ako je mjesto stanovanja SAD, množite sa 1, ako je Zapadna Evropa, Australija, Novi Zeland, Kanada, smanjite za 10 do 20%, Južna Evropa poput Turske, Grčke ili Portugala povećajte za 10 do 20%, Istočna Evropa, Rusija ili Latinska Amerija množite sa 2, Kina, Afrika ili Indonezija množite sa 2.5, Indija množite sa 3, Egipat, Bolivija ili Etiopija množite sa 4. Ako je dobijeni broj veći od 1.225 $PPP godišnje, pripadate gornjoj polovici svjetske distribucije po prihodima, za gornjih 40% vam je potrebno više od 1.770 $PPP, za 30% 2.720 $PPP, za 20% 5.000 $PPP, za 10% 12.000 $PPP, za 5% 18.500 $PPP, za 1% 34.000 $PPP.[14]

U knjizi “Odvajanje svjetova: mjerenje međunarodne i globalne nejednakosti”[15] Milanović primjećuje da su se zemlje Zapada, uz par izuzetaka, počele bogatstvom odvajati od ostatka svijeta. Nakon što je države podijelio na četiri grupe: bogate, one koje teže da postanu bogate, zemlje trećeg svijeta i zemlje četvrtog svijeta, bogate je definisao kao one koje su iznad GDP-a po glavi stanovnika najsiromašnije WENAO države, (akronim za West Europe, North America, Oceania countries, u prijevodu Zapadna Evropa, Sjeverna Amerika, Okeanija), a to je 1960. i 1976. godine bio Portugal sa GDP-om po glavi stanovnika 3.205 $PPP i 7.993 $PPP, te Grčka 2000. godine sa 13.821 $PPP. Sve države sa GDP-om iznad dvije trećine GDP-a najsiromašnije WENAO države spadaju u drugu grupu, zemlje trećeg svijeta su one sa GDP-om između jedne i dvije trećine, a temlje četvrtog svijeta ispod jedne trećine. Ako pogledamo odnose Zapada i ostatka svijeta 1960, 1978. i 2000. godine dobićemo podatak da je 1960. godine bogatih država bilo 41, od čega samo 22 su bile WENAO (Zapadne države), do 1978. godine, osam ih je sletilo u grupu ispod, a tri u zemlje treće grupe. Do 2000. godine još je pet država (Argentina, Barbados, Saudijska Arabija, Trinidad i Tobago, Venecuela) sletilo u drugu i treću grupu. Od 19 država koje su pripadale bogatim 1960. samo su četiri ostale (Bahami, Japan, Mauricius i Slovenija), i dodate su još nove četiri nezapadne države (Singapur, Hong Kong, Tajvan i Južna Koreja). Od originalne 22 države koje su težile ući u krug bogatih, samo su dvije uspjele, dok je ostalih 20 završilo u trećoj i četvrtoj kategoriji. Kada se pogleda posljednja kategorija, samo su se dvije države kroz četrdeset godina uspjele izvući iz četvrte grupe (Bocvana i Egipat), a sama četvrta kategorija je narasla od broja 25 u 1960. do 71 u 2000. godini. Biti država u Africi skoro pa garantira četvrtu grupu (šanse 4 od 5). Kina i Indija su u svakom presjeku bile u četvrtoj grupi, jer je riječ o GDP-u po glavi stanovnika. Ako posmatramo GDP po glavi stanovnika 2000. godine, tj. ako isključimo kao faktor nejednakosti unutar samih država, može se primjetiti da 70% svjetske populacije pripada državama sa GDP-om manjim od 5.000 $PPP po glavi stanovnika. 200 miliona ljudi pripada državama ispod 1.000 $PPP, između 1.000 $PPP i 2.000 $PPP pripadaju mnogonaseljene Indija, Bangladeš, Nigerija i Vijetnam. Između 2.000 $PPP i4.000 $PPP pripadaju Indonezija, Pakistan, Filipini i Ukrajina, a imeđu 4.000 $PPP i 5.000 $PPP Kina i Rusija. 12% ljudi žive u državama između 5.000 $PPP i 8.000 $PPP, između 8.000 $PPP i 20.000 $PPP 4%. Ostalih 14% živi u bogatim zemljama ($PPP iznad 20.000). U ovim analizama, primijetno je odsustvo srednje klase. Ako definišemo srednju klasu onu kojoj prihodi padaju između 75% i 125% srednje vrijednosti (u slučaju svjetskih srednjih vrijednosti iz 1998. godine je 1.328 $PPP, što dalje znači između 1.000 $PPP i 1.660 $PPP) samo 17,4% svjetske populacije pripada srednjoj klasi, kojoj dalje pripada 6,5% svjetskog prihoda iz 1998. godine. U poređenju sa zemljama Zapada gdje na srednju klasu otpada u prosjeku oko 80% prihoda [16], vidimo da je svjetska srednja klasa mnogo manja od onih u državama zasebno.[17]

Sve ovo ukazuje da je državljanstvo, tj. mjesto rođenja, postalo najvažniji faktor ljudskog života. U knjizi “Oni koji imaju i oni koji nemaju”[18] Milanović dokazuje da mjesto rođenja objašnjava 60% varijabilnosti čovjekovog mjesta na globalnoj skali prihoda. Drugi faktor, indergeneracijska mobilnost vrijedi dodatnih 20% varijabilnosti, što dalje znači da je 80% prihoda savremenog čovjeka moguće objasniti sa dvije informacije: gdje je rođen i koliki su mu prihodi roditelja. Ostalih 20% pripada faktorima koji se dijele na one koje je nemoguće kontrolisati (rod, godine, rasa, sreća) i one koje je moguće kontrolisati (trud i mukotrpan rad). Pošto osoba ne može kontrolisati mjesto rođenja, a sav rad i trud vrijedi manje od 20%, postaje jasno zašto je između 1990. i 2000. godine broj migranata u odnosu na svjetsku populaciju bio u prosjeku 1,2% godišnje, da bi taj broj od 2000. do 2013. godine porastao na 2,2%, što je duplo više nego procenat priraštaja svjetske populacije.[19]

Pod ranim kapitalizmom devetnaestog stoljeća nejednakost u prihodima se ogledala u jasno odvojenim društvenim klasama:

– radnici, siromašni koji prodaju svoj rad za platu kapitalistima;

– kapitalisti, bogati koji su vlasnici kapitala i koji su ubirali profit;

– bogati zemljoposjednici, koji su vlasnici zemlje od koje ubiru najam;

– seljaci, siromašni koji plaćaju pomenuti najam.

Kapitalizam dvadesetprvog stoljeća je, po mnogo čemu, njemu sličan. Treća industrijska revolucija, kako je definira Klaus Švab,[20] i razvoj informacionih tehnologija omogućile su povratak najma (telekomunikacijski, farmaceutski i finansijski sektor) i dalje stvaranje monopola. Istovremeno, radna snaga masovno prelazi iz sektora proizvodnje u sektor servisa, slično kako je ranije prelazila sa sektora poljoprivrede na sektor proizvodnje. Nivo sindikaliziranja u bogatim zemljama opada iz godine u godinu, pogotovo u privatnom sektoru,[21] kao rezultat neoliberalnih politika, koje su započeli Margaret Tačer, Ronald Regan, Alan Grinspen, kreiranih prema ekonomskim teorijama Fridriha Hajeka, Miltona Fridmana, Džejmsa Bjukenana. Naučnost njihovih ekonomskih modela potrebno je uslovno shvatati, jer znanja kojima ekonomija raspolaže nisu samo endogena, već i kauzalna. Drugim riječima, ako ljudi vjeruju u istinitost nekog ekonomskog modela, napravit će određene odluke o daljoj raspodjeli sredstava koje djeluju na sam svijet. Zbog toga ekonomske teorije nalikuju motoru mnogo više nego kameri, kao što je primijetio Makenzi.[22] Ekonomija nije “čista nauka,” jer nauke poput fizike ili hemije svoje znanje o svijetu temelje na konstantama, dok ekonomska nauka pokušava napraviti modele izrazito kompleksnih, entropičnih društvenih sistema sa nelinearnom dinamikom i u njima istovremeno pokušava predvidjeti ravnotežu.

Slabljenje pozicije radnika u vječnoj borbi za moć između radnika i kapitala rezultat je i još nekoliko faktora. Nakon što je kapitalizam po prvi put u historiji [23] postao jedini globalni društveno-ekonomski sistem, nestala je i opasnost od konkurentnih ekonomskih modela, što znači da radnike više nije bilo potrebno potkupljivati kvalitetnim socijalnim politikama. U svijetu globalnih lanaca vrijednosti i snabdijevanja, nemogućnost organizovanja slična je onoj klase seljaka koju analizira Marks. Klase više nisu globalno izjednačene kao što su bile u devetnaestom stoljeću. Pojava bogatih radnika koji su istovremeno kapitalisti, kao i razlike između radnika zavisno od države u kojoj rade, znači da je potrebno nanovo promisliti termin klase. Istovremeno, jačanje pozicije kapitala je uzrokovano sve manjom mogućnošću da ga se oporezuje. Nije slučajno da ruski i kineski milijarderi sve češće pokušavaju pobjeći od političke moći na Zapad (zajedno sa novcem), gdje ekonomska moć sve više uzima primat nad političkom moći. Sve ovo ukazuje na fundamentalnu asimetričnost u osnovnom društveno-ekonomskoj logici kapitala: kapital je postao globalno mobilan, dok radna snaga to nije.

Nemoguće je davati sigurne društveno-ekonomske prognoze, čemu svjedoči činjenica da skoro niko nije svojevremeno predviđao raspad SSSR-a ili dosad neviđen ekonomski rast Kine. Međutim sve dosad ukazuje na to da će globalna ekomska nejednakost nastaviti rasti. Posljedice asimetričnosti u mogućnostima migracije radnika i kapitala stvorit će pritisak na društva čiji će rezultat biti stvaranje globalne plutokratije i rast populističkog nativizma. Za nauku o ekonomiji to će značiti vraćanje ekonomske filozofije.

Sjetimo se na trenutak primjera Islanda iz kojeg možemo zaključiti da pred političkim elitama Bosne i Hercegovine stoji raskrsnica. Ako nastave s dosadašnjim praksama stvaranja politika na osnovu inercije ili afiniteta prema svjetskim političkim centrima, a to je dosad najčešće rezultiralo pasivnošću kakva se na primjer mogla vidjeti u određivanju prihvatljive vakcine u pandemiji i procesima njenog nabavljanja, to će značiti odlazak radno sposobnog stanovništva kojim će porasti ekonomski pritisak na ionako slabu ekonomiju. Na udaru ekonomsko-političkih elita prvo će se naći svi neprofitabilni društveni programi: penzioni fond, zdravstveno osiguranje, fondovi za obrazovanje, kulturu i umjetnost. Drugim riječima, može se očekivati da sve veći broj penzionera kopa po kontejnerima, očeva bolesnih djevojčica da potežu pištolje na doktore i sve slabije rangiranje BiH na PISA testovima. Pošto će ekonomija sve više zavisiti od novca dijaspore, moguće je predvidjeti dijasporu kao sve važniji politički faktor. Spasonosni ulazak u Evropsku uniju sve više izgleda kao neostvarivo političko rješenje, zbog nemogućnosti BiH da ispuni njene uslove, ali i zbog sve primjetnije promjene politike EU o primanju novih članica. Problem migranata će vršiti sve veći pritisak na BiH, ponajviše na njene lokalne sredine u blizini granice sa EU. Za drugačiju budućnost, potrebno je napustiti postojeći politički limb. Iz tog razloga nenacionalističke političke partije moraju odbaciti militantnu logiku patriotizma, kojom se nacionalističke partije održavaju na vlasti i insistirati na novoj, socijalno osjetljivijoj, politici koja će uključivati prijedloge rješenje za ove dvije, već spomenute, migrantske krize.


Kenan Muminagić, Prometej.ba


[1] Primjer preuzet iz: Lonergan, Eric; Blyth, Mark (2020). Angrynomics. New York: Columbia University Press.

[2] Radi se o deset neoliberalnih ekonomskih smjernica, koje su podržale istaknute finansijske institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke i Ministarstva finansija SAD-a

[3] Vidjeti: Milanović, Branko; Kapstein, Ethan (2003). Income and Influence: Social Policy in Emerging Market Economies. Upjohn Institute.

[4] Vidi, isto

[5] Vidjeti na: https://www.klix.ba/biznis/sindikat-bh-telecoma-d…

[6] Vidjeti na: http://www.apf.com.ba/doc/Izvjestaj_za_2016.pdf

[7] Vidjeti na: https://www.dw.com/hr/politi%C4%8Dki-neaktivni-ml…

[8] Vidjeti na: https://www.frontslobode.ba/vijesti/intervju/7961…

[9] Tvrdnja da je prvi val globalizacije nastupio Kolumbovim otkrićem Amerike je odbačen, jer je svjetska trgovina od 1500. do 1800. porasla za 1%; vidjeti u: Piketty, Thomas (2015). Kapital u dvadeset prvom vijeku. Sarajevo: Buybook.

[10] Podaci preuzeti iz: Milanović, Branko (2005). Worlds Apart: Measuring International and Global Inequality. Princeton/Oxford: Princeton University Press.

[11] Isto

[12] Isto

[13] Isto

[14] Podaci preuzeti iz: Milanović, Branko (2010). The Haves and the Have-Nots: A Brief and Idiosyncratic History of Global Inequality. New York: Basic Books.

[15] Milanović, Branko (2005). Worlds Apart: Measuring International and Global Inequality. Princeton/Oxford: Princeton University Press.

[16] Podaci preuzeti iz: Milanović, Branko (2005). Worlds Apart: Measuring International and Global Inequality. Princeton/Oxford: Princeton University Press.

[17] U knjizi Capitalism, Alone: The Future of the System That Rules the World Branko Milanović će rješenje tenzije potražiti u predlaganju politika davanja djelimičnih prava migranatima i oštrom porezu na nasljedstvo. Dok se Marks obraćao siromašnim sa porukom ujedinjenja i time pokušavao razbiti začarani krug siromaštva i odsustva moći, Milanović se obraća bogatim i moćnim tražeći od njih da se opamete, zaborave za unutarnju logiku kapitalizma i naprave rasističke kompromise, kojima bi spasili sebe i društveni sistem kojim upravljaju.

[18] Milanović, Branko (2010). The Haves and the Have-Nots: A Brief and Idiosyncratic History of Global Inequality. New York: Basic Books.

[19] Podaci preuzeti iz: Milanović, Branko (2016). Global inequality: A New Approach for the Age of Globalization. Harvard University Press.

[20] Vidjeti na: https://www.weforum.org/agenda/2016/01/the-fourth…

[21] Milanović, Branko (2016). Global inequality: A New Approach for the Age of Globalization. Harvard University Press.

[22] MacKenzie, Donald (2006). An Engine, Not a Camera: How Financial Models Shape Markets. Cambridge, Massachusetts: MIT Press.

[23] Vidjeti u: Milanović, Branko (2019) Capitalism, Alone: The Future of the System That Rules the World. Harvard University Press.