Opet nam je došao dobro poznati Prvi maj, to je dan kada cijela Bosna i Hercegovina kolektivno slavi rad, a većina zapravo ne zna gdje mu je ugovor o radu. Tradicionalno je to postao dan kada se potpaljuju roštilji i zaboravljaju sve one druge stvari poput recimo minimalne plate, nepostojećih sindikata i činjenice da su najtraženija zanimanja u našoj zemlji možda vozač autobusa za Njemačku, medicinska sestra za Austriju i roštiljdžija za jedan dan.

Dok ova zemlja lagano tone u institucionalnu paralizu, ekonomsku stagnaciju i egzodus mladih brzinom svjetlosti, mi uzimamo dan odmora, međutim od čega tačno to još uvijek ni sami ne znamo, jer većina radi ili na crno ili na određeno ili uopšte ne radi. Ali bitno je da se roštiljaju ćevapi, piće hladi i da niko ne spominje činjenicu da se rad u BiH sveo na borbu za preživljavanje, a ne dostojanstven život.

U idealnom scenariju, Prvi maj bi bio dan kada radnici izlaze na ulice da traže svoja prava i podsjete vlast da nije baš u opisu posla da ih ignoriše 364 dana u godini.

U našoj verziji, to je dan kada se ide u prirodu, pali vatra i filozofira uz plastificirane stolice “Ma nek’ je zdravlja, a para će bit.” Spoiler alert: neće.

A ako se neko i sjeti spomenuti riječ “protesti”, čeka ga brzi odgovor: “Ma hajde, šta ćeš postići, bolje mi dodaj još malo sudžuke.”

Sve se to dešava dok političari koji su da se ne lažemo, odavno na stalnom godišnjem objavljuju svečane poruke na društvenim mrežama poput one “Radnik je temelj našeg društva.” Naravno to govore ili pišu iz klimatiziranih kancelarija, dok radnici u realnom sektoru računaju da li će im plata trajati do desetog u mjesecu, ako je uopšte dobiju.

Najveća ironija je to što Prvi maj u BiH nije samo praznik rada, to je metafora naše kolektivne amnezije. Na dan kada bismo trebali pričati o borbi za radnička prava mi pričamo o marinadi za piletinu. Na dan kada bismo trebali gledati prema budućnosti, mi se takmičimo ko ima bolji roštilj.

Ali nema veze. Bitno je da dim ide, da se meso ne presuši i da ne razmišljamo previše, jer ako bi narod počeo razmišljati o tome ko mu kroji sudbinu, možda bi se desilo nešto opasno poput promjena.

Do tada, živio nam Prvi maj! Praznik u zemlji gdje se rad ne cijeni, ali se praznik rada itekako proslavlja.