Prošla je 31 godina od smrti Zuke Džumhura: Cijeli svijet mu je bio domovina

Na današnji dan, prije 31. godine, umro je bosanskohercegovački putopisac, slikar, karikaturista, velikan, čovjek, prijatelj – Zulfikar Zuko Džumhur.

Rođen je 24. septembra 1921. godine u Konjicu. Potiče iz ugledne stare ulemanske porodice.

Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu (gdje mu je otac radio kao imam), a višu gimnaziju završava u Sarajevu 1939. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića.

Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947., a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Politici, Oslobođenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura.

“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Džumhur, kojem je cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica.

Napisao je scenarij za više kratkih i tri igrana filma. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina života radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

Hodoljubio je Zuko svijetom, zapisivao i pričao, spajao ljude i rušio granice. Govorio je lagano, svima razumljivim, narodnim, pitkim jezikom objašnjavao i najsloženije pojmove iz svijeta umjetnosti, prirode, geografije, historije, društva i politike, zbog čega je bio blizak i cijenjen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim.

Zuko Džumhur je bio izuzetan čovjek. Sâm predsjednik SFRJ Josip Broz Tito se vrlo rado družio sa Zukom koji važi i za jednog od najvećih boema svoga vremena.

Za Zukino najpoznatije djelo Nekrolog jednoj čaršiji predgovor je napisao njegov veliki prijatelj, nobelovac Ivo Andrić.

Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu 29. novembra 1989. godine.

Dugo će se još prepričavati Zukine misli i anegdote poput:

“Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću i ljepotom žena u poznim godinama, nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka”.

“Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora i mehkosera”.

Jednom je jedan trčao, i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga, smijući se, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a jedan mu odgovori: “Pa, zdravo je.”, a Zuko mu uzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakome propisao broj koraka, pa ti požuri da potrošiš svoje.”

Visoko.co.ba/radiosarajevo.ba