Proizvođači od svoga rada nemaju ništa, potrošači kupuju na grame

Prije otprilike jednog mjeseca poskupjeli su pekarski proizvodi. Pekari su poskupljenje pravdali rastom cijena energenata. U to vrijeme, u cijeloj regiji zabilježen je i rast cijene hljebnog žita. U međuvremenu, nafta je pojeftinila, a zabilježen je i pad cijena kukuruza i pšenice. No, znači li to i pojeftinjenje hljeba i pekarskih proizvoda? Proizvođači, koji tvrde da nije bilo razloga za poskupljenje, najavljuju radikalne mjere.

Otkupljena tokom žetve po minimalnoj cijeni, samo mjesec kasnije vrijednost pšenice je na berzama naglo skočila i uzrokovala niz poskupljenja, kako brašna tako i pekarskih proizvoda.

“Imali smo taj jedan talas gdje je došlo do poskupljenja pšenice i brašna. Zatim smo morali korigovati cijene pekarskih proizvoda za 20%, a znamo da je brašno poskupjelo 40%. Cijena nafta je sada u nekom blagom padu. Koliko će se to zadržati – vidjećemo”, kaže Radenko Pelemiš, predsjednik Udruženja pekara regije Bijeljina

Izazvalo je to niz problema, ali i dovelo u pitanje daljnju proizvodnju hljebnog žita u bh. žitnici.

“Upozoravali smo i u prethodnom periodu da će to najviše biti udar na potrošače, ali i samoj proizvodnji u budućnosti, jer, vidite, imali smo veoma lošu godinu za poljoprivredu – evo, u Semberiji je došlo do jedne katastrofalne situacije da ljudi jednostavno ne mogu da se upuste u proizvodnju jer to nema ekonomsku računicu”, tvrdi Savo Bakajlić, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača Semberije i Majevice.

Zato su ove jeseni pšenicu zasijali na znatno manjim površinama. A već sada, kažu, znaju, da će – i zbog smanjenja sjetvenih površina i zbog nemogućnosti primjene neophodnih agrotehničkih mjera – prinos biti minimalan.

“Samo poskupljenje repromaterijala od nekih 500% dovelo je da narod nije ‘bacio’ što je trebalo po agrotehničkim mjerama i tu će automatski doći do smanjenja prinosa. Nije normalno da repromaterijal kao što je KAN sa 53 skoči na 150 maraka. Ne vidim šta je razlog tome kad imamo fabriku i ovdje u BiH”, dodaje Bakajlić.

Boško Radić je proizvođač. Predlaže rješenje: “Najbolje bi bilo u momentu žetve da se zabrani uvoz pšenice ili oni koji melju pšenicu – da mora biti u svakoj vrećici 20% domaće”.

Ipak, smanjen prinos domaće proizvodnje neće se, kažu, osjetiti – BiH se ionako oslanja na uvoz iz starih robnih rezervi susjednih zemalja. I dok mi robne rezerve i nemamo – Srbija, iz koje BiH uvozi najveće količine pšenice, prošle je godine u žetvu ušla sa 300.000 tona pšenice viška na zalihama.

“Mi u suštini nemamo robne rezerve, to se sve svede na par mjeseci. Oni u jednom momentu nisu htjeli da izvoze jer se očekivao rast cijene. Međutim, sad je ima i u ponudi dovoljno i cijena je njena trenutno stabilna”, ističe Pelemiš.

I dok cijene proizvoda divljaju, a industrija ‘kupi kajmak’, na gubitku su samo proizvođači i krajnji potrošači. I pored prirodnih potencijala i resursa, prvi od svoga rada nemaju ništa, a drugi kupuju na grame. Prosječna potrošačka korpa iznosi 2000 maraka, prosječna plata 1000, a penzija tek 500 maraka. Prema podacima Organizacije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu, u maju ove godine cijena je dostigla najviši nivo u posljednjih deset godina, a konačne cijene proizvoda su za trećinu veće na godišnjem nivou.

Visoko.co.ba/federalna.ba