Proizvodimo li prošlost ili stvaramo budućnost?



AUTOR: Dr. Jadranka Brnčić

U svijetu paradoksa živimo otkad je ljudske povijesti. Tek, u ovo naše stoljeće osjećamo to intenzivnije jer se promjene događaju brže, a binarne su podjele – na prirodu i kulturu, politiku i ekonomiju, čovjeka i kapital, pa posljedično na bogate i siromašne te na tehniku i tehnologiju – očitije.

Znanost i religija imali su višestoljetnu povijest tijesne sprege. Posebice u Europi, gdje je Crkva zapravo sve do u dvadeseto stoljeće bila glavnom učiteljicom. Stoljećima su svećenici i redovnici bili posvećeni obrazovnom i odgojnom poslu, znanje se tijekom srednjega vijeka čuvalo i njegovalo u samostanima te prenosilo dalje zahvaljujući religijskoj tradiciji.

Pod utjecajem dvostruke želje: vlastite da vlada u ime Božje i ljudske da po njoj uživa Božju zaštitu, Crkva je u prošlosti mogla učvrstiti svoj autoritet u mnogim područjima udaljenima od njezine vlastite kompetencije, odnosno njezina vlastita poziva i znanja. Njezino miješanje u najrazličitija područja ljudskih aktivnosti bilo je dugo vremena ne samo općeprihvaćeno, nego i poželjno.

No, s vremenom svijet je, kako je sam zadobivao vlastita znanja i kompetencije, postupno počeo odbijati intervencije Crkve, a naposljetku i samu nebesku intervenciju u zemaljsko te, dakako, uskraćivati religiji i Crkvi ono mjesto koje su imale ranije.

Laicitet se, dakle, razvijao kao traženje autonomnosti u odnosu na moć sakralnoga koja je stoljećima punila prazninu stvorenu zbog neznanja. A Crkva je dugo odbijala zahtjev svijeta za autonomijom od njezina globalnog autoriteta, suprotstavila mu se čak i u područjima u kojima je on legitiman te osudila napredak.

Svijet je svoju nadu stavljao u ovaj napredak koji je postao laičkom religijom. No, ova nova ”vjera” nije odolijevala revolucijama, genocidima, slomovima ideologija, naftnoj krizi, efektu staklenika, sidi, pandemijama te se ne pokazuje zamjenom za religijom.

Čini se da su se i Crkva i svijet na neki način prevarili: Crkva negiranjem autonomije misli, a svijet vjerovanjem da napredak može odgovoriti na potrebu vjerovanja u smislenost našega svijeta upisanu u ljudsko biće.

Suvremena Europa počiva na tom prijeporu. Poslije dugog razdoblja zajedničkoga života što ga zovemo kršćanskom kulturom još uvijek živimo u vremenu traume odvajanja religije i znanosti te smo tek na početku pronalaženja novih načina njihove interakcije.

Od prirodnog preko kulturalnog i legalistčkog postajemo umjetnim bićem, bićem kakvo se udaljuje od svojega prirodnoga ishodišta te uz pomoć tehnologije biva nanovo konstruirano. Preispitujemo strukture društvenih institucija, odvajamo fizičke od pravnih osoba, granice među prirodnim i proizvoljnim bićima činimo poroznima.

Nije teško zamisliti ne tako daleku budućnost u kakvoj će, zahvaljujući biotehnologiji, nanotehnologiji, robotici i umjetnoj inteligenciji, biti moguće biološki i digitalno produžiti ljudski vijek, mijenjanjem DNA izliječiti neizlječive bolesti, preseliti se na drugi planet, komunicirati mislima, strojevima ugraditi biološke čipove za osjete, osjećaje i imaginaciju. Riječju: budućnost u kakvoj ćemo postati algoritmima ili informacijskim matricama.

Od budućnosti, ni od nas samih, neće nas, kao što nas nisu ni u prošlosti, sačuvati ni jedan identitet, svjetonazor ili religija. Evoluirat ćemo onako kako mislimo jer je mišljenje čin kojim stvaramo kako svoje stvarnosti tako i nova obzorja uvida.

Pojedini ljudi ili skupine teže za boljom prošlošću, nastojeći ju rekreirati, brane vlastite identitete, rasne, rodne, nacionalne, vjerske, ali time proizvode nove podjele i prigode za sukobe. Koliko god se opirali, promjena je nepovratna. Vjerojatno ju može zaustaviti tek globalno zatopljenje, atomska bomba, kemijsko oružje ili kakva druga katastrofa.

Pretenzija racionalizma da sve može objasniti negira epistemološki legitimitet religija. No, postupno ga gubi i samo kršćanstvo jer Crkva sve manje ulaže u svestrano i ozbiljno obrazovanje svojih kadrova kadrih pratiti što se događa u suvremenoj znanosti i misli te društvu.

Ni država i Crkva se ne bave ponajprije kvalitetom obrazovanja, nego se bakču s očitovanjima religijskih uvjerenja: Crkva nastojeći zadirati u sadržaje moralnih uvjerenja mladih, a država nastojeći imati nadzor nad tim očitovanjima. Bavi li se itko dostojanstvom osobe?

Pravi prijepor nije između znanosti i religije, ljudi koji teže za boljom prošlošću i onih koji prežu prema boljoj budućnosti. Lom se događa između ljudi koji se fanatično drže svojih vrijednosti i onih koji su pripravni na promjene.

Katastrofa, pak, prijeti iz prijepora između onih koji imaju moć i onih koji ju nemaju, prijepora koji se hrani sukobom fanatika nepostojeće prošlosti i suradnika u izgradnji odgovorne budućnosti.

Moć će, ako nešto ne učinimo, i dalje biti na raspolaganju najbogatijima, onima koji kontroliraju resurse i proizvodnju kapitala što ga brani ponajjači kapital – oružje. Svi drugi možemo biti tek kolateralne žrtve, kao i dosad, istodobno pristajući na ulogu žrtve, nadolijevajući vlastito ulje na vatru podijeljenosti i ratove shvaćajući kao nužnu nuspojavu povijesti.

Obje ove tendencije – prepuštanje tehnološkom napretku nad kojim nemamo kontrolu ili opiranje globalizacijskim društvenim promjenama – čini mi se, nisu zapravo suprotstavljene, nego proizlaze iz iste logičke strukture.

Obje tendencije, naime, pokazuju da su moralne norme, bilo da ih se ignorira, bilo da ih se nastoji nametnuti svima, naposljetku arbitrarne, relativne.

Međutim, i manipulacijom granica i utvrdama pamćenja dovodimo u opasnost etiku u korijenu svakoga morala kakva se temelji na pitanju: tko smo zapravo?

Čini mi se da se ne bojimo toliko gubitka vrijednosti koje su nas oblikovale, drugih i drugačijih, neizvjesne budućnosti, gubitaka različitih identiteta, koliko se bojimo preuzeti odgovornost za to da smo ljudi i da nam je Zemlja, sa svim ljudskim i neljudskim bićima, povjerena na brigu.

Situaciju u kojoj se ljudski svijet nalazi nije razlog za strah, nego prigoda da napokon, ne bez rizika, preuzmemo punu odgovornost.

Dok smo takvi kakvi jesmo, neodgovorni, boriti se s iluzornim nemanima budućnosti posve je beskorisno. Prije ma kakva razgovora o ekonomskim, političkim i društvenim dogovorima, valjalo bi, vjerujem, radikalno promijeniti način na koji mislimo, odnosno na koji prepoznajemo sebe i druge.

Doista, u našoj je moći sposobnost da mislimo vlastitom glavom, osjećamo vlastitim srcem i predamo se našoj evoluciji okrenutoj etici duhovnoga kretanja i ravnoteže. Ukoliko želimo drukčiji svijet, moramo, počevši od sebe samih, postati drukčiji ljudi, ljudi koji će se preobražavati u putnike na unutra, u dubine našega bića. Tu ćemo naći ako ne odmah odgovore, a ono prava pitanja.

Vjerujem da smo kadri zaogrnuti Zemlju ogrtačem suosjećajne ljubavi i mira. No, ne znam želimo li to htjeti.

autograf.hr

_____________

Jadranka Brnčić (Samobor, 1958), hrvatska znanstvenica, esejistica, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica.

Rođena u Samoboru, gdje je i maturirala. Diplomirala je francuski jezik i književnost te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala temom „Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta“ (v. Paul Ricœur). Bavi se biblijskom hermeneutikom, problemom književnog prostora i vremena. Sudjeluje na međunarodnim znanstvenim skupovima i objavljuje u nizu uglednih znanstvenih časopisa te predaje na Teološkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“ u Zagrebu. Uz znanstvene tekstove piše i kritičke eseje o Katoličkoj crkvi, prozu, haiku poeziju. A i prevodi, uglavnom s francuskog.

Knjige:
Anđeli (teološka studija), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998, 2003.
Vezan u snop života (autobiografski roman), Mozaik knjiga, Zagreb 2002.
Biti katolik još (eseji i ogledi), Golden marketing, Zagreb 2007.
Razmjena daljina (zbirka haiku-pjesama), Hrvatsko haiku društvo, Samobor 2008.
Svijet teksta. Uvod u Ricœurovu hermeneutiku, Naklada Breza, Zagreb 2012.
Franjina Pjesma stvorenja, Svjetlo riječi, Sarajevo 2012.
Zrno gorušičino. Interpretacija odabranih biblijskih perikopa, Ex Libris, Rijeka 2013.