Privatno vlasništvo u islamu

“Vlasništvo je definitivno pravo ljudskoga roda koliko i sloboda.” (John Adams)

“O vi pravovjerni, nemojte međusobno da na nepravedan način uzimate imetke jedni od drugih. Uzimajte imetke međusobno samo trgovinom na vaše zadovoljstvo! I ne ubijajte jedni druge, jer Allah je prema vama milostiv.” (al-Qur’an, an-Nisa, 29)

Poslanik je rekao: “Kupoprodaja je na obostrano zadovoljstvo.” (Abū al-Ḥasan al-Sindī, Šarḥ Sunan Ibn Māğa, Dār al-M’arifa, Bayrūt, 2009, 3/29.)

Navedeni kur’anski stavak, te Poslanikove riječi, jasno izražavaju temeljno islamsko načelo prema kojem se u zajednici ima obezbijediti garancija raspolaganja imetkom i prava na život, te uopćeno dozvola pojedincima na tržištu da na osnovu obostranoga zadovoljstva obavljaju kupoprodaju. U dva navedena govora postavljaju se dvije zabrane i dvije naredbe. Nasuprot zabrane da se imetak ljudi uzima na nedozvoljen i nemoralan način, te zabrane fizičkog nasrtanja na drugoga, naredba je da se imetak koji nam je kao potrošačima potreban uzima putem trgovine, te da to činimo na naše zadovoljstvo. Trgovina nije jedini način kojim se može doći do dobra koje nam je potrebno, ali je to najučestaliji način, pa se zbog toga i navodi u datom stavku. Ovim vjerozakonom se uspostavljaju osnovni postulati na kojima treba da se kreira jedna zajednica a to je: zaštita privatnoga vlasništa i sloboda pojedinaca da na svoje zadovoljstvo obavljaju trgovinsku razmjenu bez uplitanja treće strane, koja bi prisilno određivala kako i na koji način će neko da obavlja svoja trgovinska djelovanja. Da bi se to ostvarilo bitno je spriječiti dvoje: fizičko nasrtanje na drugu jedinku i nasilno otimanje imetka. Islam u tom pravcu pruža slobodu jedinkama da ispune svoje osnove potrebe, a to je stjecanje imetka, na način da to čine na obostrano zadovoljstvo, a njihov imetak i život bivaju zaštićeni zakonom. Te zaštite su definisane drugim kur‘anskim iskazima u kojima se propisuju kazne za ubistvo i krađu. Jedinke koje djeluju na tržištu najbolje poznaju šta žele i oni su ti koji čine određene poteze kojima stupaju u međusobnu interakciju. Ovim stavkom se takvo društveno kretanje ne ograničava u smislu propisivanja šta neko treba da kupuje, prodaje, po kolikoj cijeni, kolike nadnice smije odrediti i slično.

Ono na što nailazimo u islamskoj ekonomiji jesu ograničenja koja su vođena islamskim moralnim kodeksom, kao što je naprimjer zabrana prodaje alkohola. Ova zabrana se odnosi na muslimane, i tačno je da time pojedinac biva ograničen, tako da ne može i ne smije da prodaje takvu vrstu robe, ali treba imati na umu da pojedinac koji slobodno prihvati moralna načela islama bez prisile u svakom slučaju biva svjestan i odgovoran spram toga šta će prodavati i nuditi na tržištu, te šta će uopće kupovati.

Kako je to Mises u svome djelu Antikapitalistički mentalitet oštroumno primijetio, problem Istoka je bio što nikada nisu uspjeli kvalitetno razriješiti odnos spram privatnoga vlasništva. Uvijek se ostavljalo prostora za mnogostruko državno djelovanje i nikada se nije jasno napravila crta razgraničenja između odnosa države i pojedinca. I danas se stvari nisu umnogome promijenile, muslimani su uglavnom u djelima koja se bave ekonomijom ili privatnim vlasništvom skloni socijalizmu ili socijalliberalizmu. Drugi pravac je ponajviše prisutan i uglavnom se islamska ekonomija prezentira na taj način. Ona nije srodna ni kapitalizmu ni socijalizmu, ustvari, ona garantuje i privatno i javno vlasništvo, država je tu da obezbijedi socijalnu pravdu i da omogući pravedno djelovanje na tržištu, da reaguje kada neki pojedinac zloupotrijebi slobodu. Ne upuštajući se sada u diskusiju kojim argumentima se ko služio ostanimo na problemu privatnoga vlasništva i pojedinca, uz to da imamo na umu da je potrebno vratiti se islamskim klasicima iz prvih stoljeća, te osmotriti njihovu ekonomsku misao, šta su im bile zajedničke crte, a šta razlike, kako bismo jasno definisali odnos islama spram slobodnoga tržišta. Osnovna načela koja krase privatno vlasništvo jeste da svaka jedinka koja učestvuju na tržištu ima slobodu da ponudi nešto i zauzvrat uzme nadoknadu za ponuđeno, te time bude nagrađena za svoj rad. Da bi to činio, pojedinac mora stupati u odnose sa drugim tržišnim učesnicima, i to će također činiti sasvim slobodno, kako se navodi u kur‘anskom stavku, s tim da je zabranjeno na nepravedan način (krađom, prevarom, bilo kojom vrstom zloupotrebe) dolaziti do tuđega imetka. Ovim kur‘anskim stavkom se sugerira pojedincu da ima slobodu, ali i odgovornost raspolaganja svojim imetkom, te da potpisuje ugovore kakve on želi i s kim želi. Kupoprodaja se obavlja na obostrano zadovoljstvo, izuzetak je samo ono što je islamskim moralnim kodeksom zabranjeno, i što je musliman svojevoljno prihvatio činom ulaska u vjeru. Shvatanje važnosti slobode pojedinca da radi i da bude poduzetan je bilo kako za vrijeme Poslanika tako i poslije, za vrijeme Umejada, pa i početkom vladavine Abasida.

Tako Muhammad al-Šaybānī kazuje: “Četiri su vrste profita: iznajmljivanje, trgovina, zemljoradnja i proizvodnja, i sve je to po pitanju dozvoljenosti istovjetno…” (‘Aṣṣām ‘Abbās Muḥammad Naqlī, Taḥlīl al-fikr al-iqtiṣādī fī ‘aṣr al-’abbāsī alawwal, Ğāmi’a Umm al-Qurā, Mekka, 1992, str. 70.) O Muhammad al-Šaybānīyu i njegovoj ekonomskoj misli bit će govora u zasebnom odjeljku. Ovaj autor pripada generaciji islamskih klasičnih pravnika, i period u kojem je živio, a to je prvi period abasidske vlasti, svjedoči o jasnom raspoznavanju i definisanju vrsta profita. Četiri grane koje su izdvojene su bile tada načini putem kojih se dolazilo do profita, a prvi period Abasida je poznat kao vrlo plodonosan u raznolikim vidovima, posebno u domenu znanosti. Kada već spominjemo znanost korisno je svakako navesti kako je privatni sektor davao podsticaja prevođenju, te kako su individue jače kupovne moći nudile ogromne novce kako bi dobili željene prijevode koji su im, vrlo često, bili potrebni zbog unapređivanja svojih privatnih poslova. Tako u djelu Prevođenje za vrijeme Abasida nailazimo na govor o plaćanju prevodilačkih aktivnosti:

“Ibn al-Nadīm i Ibn Abī ‚Uṣayba‘a nam pružaju obilne informacije u vezi nadnica koje su prevodioci dobijali. Svi historičari se slažu da su prevodici bili nagrađivani poklonima, i da se ogroman iznos davao specijalno za prevodilaštvo, svejedno da li to bilo u formi pojedinačnog plaćanja po preuzeću djela za kojima je bila potražnja ili u formi uređenih nadnica ili plata.

Ibn al-Nadīm kazuje da su braća Šākīr davala mjesečnu nadnicu, koja je iznosila pet stotina dinara (Dinar iznosi 4,25 grama zlata. Dirhem je bio jedan srebrenjak, a jedan dinar je odgovarao vrijednosti dvadeset srebrenjaka), prevodiocima koje su zapošljavali na prijevodu antičkih djela na arapski jezik, a zauzvrat prevodioci bi se obavezali da djela prevedu u urednom obliku. Al-Qufṭī i Ibn Abī Uṣayba’a takođe u istom tonu govore o plaćanju prevodilaca. U ovom aspektu možemo govoriti o prevođenju kao jednoj zasebnoj samoodržavajućoj aktivnosti.” (Maryam Salāma, al-Tarğama fī ‘aṣr al-’abbāsī, Wizāra al-ṯaqāfa, Dimašq, 1988, str. 37.) Ovo kratko kazivanje takođe otkriva vrlo važno načelo, a o kojem Kur‘an kazuje: “Mi smo ono što za život im je potrebno razdijelili, i jedne nad drugima smo uzdigli za nekoliko nivoa kako bi jedni drugima služili.” (al-Qur’an, al-Zuhruf, 32) Jedni su posjedovali vještinu poznavanja jezika, drugi su opet bili bogati ljekari, ali da bi i jedni i drugi mogli da djeluju dolazili su u interakciju posjedovanjem informacija, i upravo su informacije te koje pokreću suradnju jedinki na tržištu. U opisanom slučaju, braća Šākīr su imala potrebu da razvijaju svoja znanja o medicini, a jedini način da to učine je da ponude određen iznos kojima su privlačili opet one jedinke na tržištu koje su bile kvalificirane za takav poduhvat. Ovo je samo jedan primjer kako ljudi potrebujući jedni za drugima funkcionišu na tržištu, koje predstavlja ogromnu mrežu ponude i potražnje na osnovu čega i zbog čega se ostvaraju međuljudski kontakti.

Ibn Haldūn će u svom djelu al-Muqaddima posvetiti posebnu pažnju privatnom vlasništvu, te odnosu države spram ekonomije. S obzirom da zadire u socijalne, ekonomske i političke sfere uloga države je veoma bitna, tj. kako budemo definisali državu i njenu uloga ovisit će i prosperitet zajednice. Zaštita privatne svojine i osiguravanje mira je bitno za svaku zajednicu koja se želi ozbiljno upustiti u trgovinu i stvaranje blagostanja. Toga je svjestan bio i Ibn Haldūn, pa je njegov stav spram države bio takav da ona treba da uzima minimalni dio profita iz privatnih ruku putem oporezivanja kako bi se pružile neophodne javne usluge. Za njega je optimum oporezivanja takav da država svojim djelovanjem ne obeshrabruje produktivnost i trgovinu. Prema Ibn Haldūnu razlog povećanja moći državne vlasti biva zbog smanjenja ekonomskog prosperiteta koji biva uzrokovan novim državnim oporezivanjem i povećanjem birokrakcije, što obeshrabruje poduzetništvo.

Za Ibn Haldūna najbolja država je ona koja ima minimum birokracije, minimum armije najamnika koji žive od državne blagajne kako bi čuvali red i zakon, te minimalne poreze kojima se finansiraju potrebe države. Jednostavno, za Ibn Halduna je pružanje mira, (sprovođenje) zakona, minimalno oporezivanje i slobodno tržište bez državnih restrikcija put koji stvara stabilno društvo.

Kako i na koji način su islamski učenjaci zborili o pravima privatne imovine najbolje nam mogu ilustrirati rasprave o porezima. Današnji muslimani uglavnom zapostavljaju tu baštinu i praksu Poslanika, te rasprave islamskih učenjaka o tome, tako da se oporezivanje posmatra kao sasvim moralan akt djelovanja koji je usmjeren na opće dobro društva, te svako ko preispita moralnost takvoga čina uglavnom biva okarakteriziran kao “neoliberalni ideolog”. Uobičajeno je razmišljanje da je sistem oporezivanja legalno pravo države, jer ona, kao centralni planer, najbolje poznaje gdje i u koje svrhe se treba trošiti imetak poreskih obveznika, a, s druge strane, više novca u privatnim rukama stvara veću mogućnost za nepravdu. Više bogatstva u rukama vlade, opet, stvara veću mogućnost za uspostavljanjem pravde. To su osnovni postulati kojima se vode svi oni koji pozivaju redu na tržištu. Međutim, šta je red?

Kur‘an tome daje posebnu notu i upozorava da uspostavljanje reda i reformi može biti upravo stvaranje nereda. Tako se u suri al-Baqara kaže: “Kada im se kaže: ‚Nemojte nered na Zemlji da činite“ oni kazuju: ‘Mi samo reforme uspostavljamo!'” (al-Qur’an, al-Baqarah, 11)

Naizgled nam se čini da je uspostavljanje reda uvođenje konstantno novih zakona, regulacija, sprovođenje reformi, međutim, riječ red ili u kur‘anskom tekstu iṣlāḥ (popravljanje, reforma) su vrlo apstraktni pojmovi, a što ćemo vidjeti upravo na primjeru kazivanja o pravu vlasti da oporezuju imetak muslimana, te kako su na to gledali islamski učenjaci i šta je uopće uputa Poslanika u vezi s time.

Odlomak iz knjige: Admir Čavalić i Dženan Smajić, Islam i slobodno tržište, str. 48-52.

Dialogos