Primitivizam kao ideologija

Iz nesigurnosti u osobni i društveni identitet proizilaze osobna dezorijentacija, tjeskobnost, društvena izolacija i ultimativni gubitak hrabrosti ispoljavanja vlastitog

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica

​Godine neodmjerenih izjava bez ikakave a kamoli adekvatne reakcije, obećanja bez ispunjenja, zapaljive i otrovne retorike, afera i skandala, zloupotrebe ovlaštenja i položaja, pronevjera i proizvoljnog raspolaganja javnim resursima od budžeta do radnih mjesta, u najkraćem lošeg postupanja bez ikakve moralne, političke i/ili krivične odgovornosti… rezultirale su društvom sa opasno visokim stupnjem tolerancije prema svim vrstama nasilja, od verbalnog preko emocionalnog do fizičkog i od individualnog preko skupnog do općeg. Nasilje je, da stvar bude gora, naročito ono nad zdravim razumom, intelektom i inteligencijom, postalo legitiman oblik i forma javnog djelovanja. Nažalost, to su samo neke od posljedica loše vlasti u trajanju od preko četvrt stoljeća. Neusporedivo pogubnije, socijalno suicidalnije, jesu one koje se javljaju u drugim domenima privatnog i javnog življenja. Gora od te samo je činjenica da se žrtve nasilja ne znaju, odnosno, nemaju kome obratiti za zaštitu naprosto stoga što mnoge vidove nasilja provode upravo oni koji bi trebalo da budu zaštitnici. 

Simptomi anomije društva 

Posmatrajući, uočavajući i analizirajući socijalne učinke procesa retradicionalizacije u vidu renacionalizacije i rereligizacije (koje se na socijalnoj i političkoj ravni manifestiraju kao elementi i etape procesa etnonacionalne identifikacije u vidu reindoktrinacije i reideologizacije) javljaju se u groznoj formi potpunog poremećaja vrijednosti, manjka ili potpunog nedostatka kriterija, gubljenja temeljnih elemenata pristojnog, kulturnog, civiliziranog življenja. Kao jedna od normi javlja se potpuna zamjena teza: sve što je nekoć smatrano nedopuštenim javlja se kao pohvalno, sve što je ne tako davno slovilo kao vrijednost smatra se zastarjelim i reliktom lošije prošlosti, osnovi lijepog odgoja, ponašanja i djelovanja gube svaku vrijednost i bivaju zamijenjeni normama nove etike na i sa margina najprimitivnijeg etnonacionalnog osvješćivanja i najpovršnije re-religizacije. 

U najkraćem, riječ o rezultatima hrđavo, traljavo i krajnje površno provedenog procesa retradicionalizacije u različitim domenima socijalnog življenja koji su se manifestirali kao posljedice u svim sferama života, ali najpogubnije u domenu privatnog, intimnog i unutarnjeg življenja porodice, te uzročno-posljedično i na cijelo društvo. 

Načelno – i malo više od toga – svi rečeni „simptomi“ devijantnog ponašanja koje je postalo norma, koju za potrebe ovog teksta slovimo „novom etikom“ imaju mnoštvo negativnih socioetičkih karakteristika potpune društvene anomije. Bitno je zapamtiti da se pojam anomija koristi u negativnom vrijednosnom i kriterijalnom kontekstu i pojavljuje se nasuprot pojmovima reda, integracije, zakona i morala, kojima se opisuju stabilna i sređena stanja pojedinca, zajednice ili društva i da se nerijetko sinonimizira sa cijelim nizom drugih pojmova poput dezorganizacije, deregulacije i devijacije. 

Treba navesti da se u antičkoj Grčkoj pojam anomija koristio u tri slična i komplementarna konteksta: (1) nedostatak ljudskih kvaliteta u pojedinaca, što za posljedicu ima užas, nasilje, tragedije i neljudsko ponašanje; (2) nepoštivanje religijskih normi ili Božijeg poretka, što postaje uzrok nevjeri i grješnim djelima i (3) odbijanje nepisanih pravila pravednosti i tradicionalnih društvenih običaja i normi prikladnog ponašanja. U tom smislu, Ksenofont pojam anomije koristi u smislu nezakonitosti, nelegalnosti i nepostojanja normi, Platon u anomiji nalazi osnovni razlog društvenog nereda, te je poistovjećuje s anarhijom i dezorganizacijom društva, dok je za sofiste problem anomije vezan uz društvenu promjenu, te ga povezuju s raznim političkim (etičkim) pozicijama. 

Možda je – u ovom socijalnom i historijskom, ali i kontekstualnom okviru – bosanskohercegovačko društvo koje s početka 21. stoljeća prolazi kroz tranzicijski proces iz tradicionalnog ka modernom usporedivo sa francuskim koje je s kraja 19. stoljeća prolazilo kroz proces koji su karakterizirale vrlo slične osobitosti: uzdrmana stabilnost ili radije permanentna nestabilnost, politička previranja, ekonomske teškoće i naročito svojevrsno propitivanje normativnih obrazaca. 

Sunovrat planiranog morala 

Groteskni pokušaji retradicionalizacije (bošnjakizacije, srbizacije, hrvatizacije… muslimaniziranja, pravoslaviziranja / svetosaviziranja, pokatoličenja…) bili su unaprijed osuđeni na propast, ne samo zbog urođene arhaiziranosti i anahronosti, nego naprosto stoga što se ti i takvi procesi ne mogu nametnuti (procesualnost prestaje istog trena kad nestane pritiska). Proces napose odvijao se duž linije patetično-prinudnog samilosnog suosjećanja sa mladomuslimanskim (ili nekim drugim kosovskim, blajburškim…) mučenicima ove ili one vlasti, režima, sistema… iz domena emotivnog preodgoja, ciljajući ka društvenom inženjeringu i posvemašnjoj policijsko-pravosudnoj kontroli umnogome po uzoru na prethodni režim. Rezultat je (bio) poražavajući: bolno pogrešna reideologijzacija, etičko-moralni sunovrat, institcionalizacija laži kao legitimnog načina falsificiranja historije u cilju instrumentalizacije vjere i posvemašnji društveno-moralni cinizam u kojem se vlastite katastrofalne greške opravdavaju opstrukcijama drugih. Znakovito je – i treba spomenuti da – premda ovdje o reideologizaciji govorimo kao o rezultatu, ustvari je, kako to primjećuje Asim Mujkić, „retradicionalizacija funkcionirala kao dio ideološkog programa; tradicionalne vrijednosti na koje se političke elite često referiraju, jesu ideološki konstrukti“ odakle se retradicionalizacija javlja kao „rezultat ideološke mobilizacije“. 

Osim toga, kao logična posljedica kvaziidologijzacije javila se potreba institucionalnog nadzora nad pravoumljem u svim domenima i sferama javnog – čak i privatnog – življenja: patriotizam, vjerovanje… sve je temeljem utopijskih megamitova, dogmatske iracionalnosti i maniheizma shizoferno jednoumizirano do ruba fašizacije. Odnosno, riječima profesora Mujkića: „Općenito kazano jedan dominantni, hegemonijski ideološki obrazac (komunizam) zamijenjen je revolucionarnim metodama (stvaranja svoje nacije države od 1991-95) drugim ‘nacionalističkim’ čiji je sastavni dio referenca na ‘tradicijske’ vrijednosti. To su ideologemi koji imaju za cilj proizvodnju nacionalnog jedinstva i identitetske jezgre koja će biti u opreci prema identitetima onih drugih“. 

Korjenite promjene načina uvjeta i življenja – očekivane više nego najavljivane – nisu se dogodile, makar ne u domenu ekonomsko-egzistencijalnog, ne u pozitivnom pravcu i nikako za većinu stanovnika svih bivših jugoslavenskih republika. Ubrzo nakon administrativnog raspada Jugoslavije uslijedio je rat koji je unazadio sve i u svakom smislu. Ako je – kao što jeste – prva žrtva rata istina, onda je nedvojbeno prva žrtva poslijeratnog perioda (bio) moral. 

U javni diskurs su uvedeni i u općoj upotrebi usvojeni izrazi za koje je malo ko izvan znanstvenih krugova uopće znao značenje: prekomjerni i pretjerani / neumjereni patriotizam, materijalizam, hedonizam, konformizam, oportunizam, konzumerizam… pa i kovanica iz potpuno različitih i nespojivih oblasti poput: konfekcijski nacionalizam, populistička ekonomija, kreditiranje vlasti… sve dok to nije dovelo do teorije zavjere, recikliranja unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, talačke politike i ultimativne kanibalizacije perspektive… 

Temeljem rečenoga lahko je naslutiti, pa i zaključiti, da je došlo do znakovitog poremećaja svih kriterijalnih odnosa, ponajprije i naročito u domenu sistema vrijednosti. 

Kontekst promjene vrijednosti 

Politički pluralizam koji je demokratizacija odnosno najradije samo smjena režima donijela sobom sa svim sačinjavajućim, pripadajućim i pratećim elementima: od društvenog diferenciranja s jedne do uzajamnog prožimanja različitih segmenata društva s druge strane, preko pomaka u odnosima interesa u strukturama vlasti, njihove vulgarizacije i nekritičkog uopćavanja, fenomen socijalizacije, akulturacije, političkog i kulturalnog imperijalizma, sve do formiranja novih elita i njihovog utjecaja na formiranje novih vrijednosti, kriterija i odnosa te (novo)otkriveni etnički, nacionalni i kulturni / kulturalni pluralizam sa vlastitim društvenim pokretima, ideološkim sektama i subkulturama na naročit način uzrokovali su gubitak osobne, unutrašnje, dominantne ljestvice vrijednosti, što je nužno povelo ka i na kraju dovelo do raspada i relativizacije doživljaja bilo kojih i kakvih – svih – vrijednosti. 

Jedna od najpogubnijih posljedica ovih promjena vrijednosti je pojava nesigurnosti (u) osobni i društveni identitet, što se manifestira slabljenjem normativnih standarda ponašanja i vjerovanja, iz čega onda proizilaze osobna dezorijentacija, tjeskobnost, društvena izolacija, anomija i ultimativni gubitak hrabrosti ispoljavanja osobnog i vlastitog, te traženje sigurnog utočišta u kolektivnom identitetu, uniformiranju na svakoj razini postojanja, od misli, preko ponašanja do odjeće…. Drugim riječima, uspostavljena i / ili usvojena / prihvaćena dogmatska središta trendsettinga bez obzira o kojem se sociološkom, kulturološkom ili politološkom domenu uniformiranja radi, nameću, uspostavljaju i privatiziraju monopol nad kriterijima i vrijednostima, smanjujući prostor za autonomiju i samoostvarenje osobnosti, te na taj način stvaraju svojevrsno duhovno ozračje uniformnog moralnog odlučivanja, smanjuje se ili potpuno ukida prostor uzajamne oplodnje dominirajućih i dominantnih vrijednosti mainstream kulture sa subkulturama i kontrakulturama postojećim u pluralističkom društvu, sužava se intelektualni vidokrug, svijest o drugom i drugačijem uvjetuje diktatom… što – sve – uz mnoštvo nespomenutih pogubnih posljedica društvu nameće (ne)prihvatljiv moralni kod uz prisilni konsenzus, odmaže osobnom moralnom osvještenju i osvježenju čak i intelektualno i moralno zrelih osoba i u konačnici društvo usmjerava ka moralnoj anomiji i samouništenju. 

Odgovor na pitanja: Zašto se čine ovi i ovakvi očigledno moralno pogubni potezi? i Kome je to u interesu? su, cijenimo, prilično jasni temeljem činjenice da bilo kakva uzajamna oplodnja vrijednosti u pluralističkom društvu predstavlja opasnost za po jedva uspostavljenu (etničku, nacionalnu, religijsku, istoumnu…) homogeniju i koheziju društva naprosto stoga jer se u ozračju heterogenosti može lakše uočiti patologija nametnutih normalnih načina ponašanja i otvara mogućnost za prihvat drugih, različitih normi koje šire vidokrug spoznaje i solidarnosti. Iz ovoga ishodi da je sprečavanje bilo kojih i kakvih oblika duhovne kulture u smislu procesa preoblikovanja i novog oblikovanja jer oni pretpostavljaju promjenu vlastitih sadržaja kao i prihvaćanje tuđih ideja i iskustava, a to etnonacionalističkim elitama nikako nije u interesu. 

S druge strane, sve elite moći, vlasti i funkcije društva nikada nisu ni bili ni inicijatori ni nositelji ikakvih novih orijentacija vrijednosti, nego radije usredsreditelji na površno, parcijalno, partikularno i vrlo ekskluzivno razumijevanje i potpuno prihvatanje (novo)uspostavljenoga u cilju ostvarenja i zadržavanja vlasti i realizacije vlastitih ciljeva i interesa među ostalim i kočeći kreativne i inovativne pomake u svim segmentima i domenima življenja, a u razmatranom predmetnom slučaju kriterijima i vrijednostima. 

Naporedo sa spomenutom tendencijom uniformiranja kriterija i vrijednosti odvija se i proces ujednačavanja i niveliranja načina života koje se odvija duž linije gorespomenutih statusnih simbolizama, materijalizama, hedonizama, konformizama, oportunizama, konzumerizama… pojedinaca koji, insistirajući na naglašenom kolektivnom strpljenju, spremnosti na reforme u cilju ekonomskog i egzistencijalnog prosperiteta, dovoljno paradoksalno napose, površnom individualizacijom stvara iskorijenjene i atomizirane pojedince koji postaje zamjenljiv nositelj radne uloge unutar profesionalnog i birokratskog životnog okvira, egzistencijalno nesiguran i podložan psihološkom manipuliranju, a time i formiranje i održavanje najjeftinijeg (kolektivnog) potrošačkog mentaliteta koji je jedini u stanju bez preispitivanja progutati servirani diktat.

 Relativizacija stvarnih vrijednosti 

Retradicionalizacijom uspostavljeni ujednačeni kriteriji i vrijednosti – sve, pa i moralne – akulturacijom, snošljivosti i naročito relativizacijom stvarnih vrijednosti, vode postepenom gubitku vjere u ispravnost i nadmoć svih ostalih kriterijalnih i vrijednostnih sistema, dokida etiku odgovornosti za posljedice djela i nedjela, zapostavlja etiku uvjerenja koja služi procjeni moralnosti čina prema iskrenosti uvjerenja koje ga motivira, bez obzira na posljedice toga čina. Na paradoks više ukazuje ili pak, predstavlja činjenica da se nova, retradicionalna etika uopće ne oslanja na tradiciju, običaje i nasljeđene oblike ponašanja nego uspostavlja potpuno novi, do tada nepostojeći sistem u kojem je nosilac trenda ishodište svrhovitog i razumnog odlučivanja i djelovanja čije ponašanje ne mora i najčešće ne odgovara propovjedanom ili diktiranom vrijednosnom sistemu. 

Drugim riječima, bez obzira što je riječ o procesu koji bi trebalo da reinaugurira tradicionalne slobode i prava doživljava ograničavanja od strane društvenog i psihološkog utjecaja koji na njega vrše mnogobrojne zakonske norme i sredstva javnog priopćavanja. Osjećaj novostečene slobode kod retracionaliziranih pojedinaca, skupina i kolektiviteta samo je iluzija jer, ustvari, oni postaju robovi dominantnog političkog, socijalnog, kulturološkog narativa i uspostavljenih paradigmatskih vrijednosti koje zbog uvjerenosti pojedinaca u retradicionalni duh postaju dio njegove podsvijesti te i sām počinje težiti za materijalnim kojim se mjeri uspjeh ili neuspjeh u životu, društvenom afirmacijom pristajući biti živ kukavica nego mrtav heroj, spreman prihvatiti minimum da je biološko preživljavanje optimum, pa čak i maksimum odnosno vrhovna vrijednost. 

Ovdje nipošto ne treba zanemariti presudnu ulogu reality televizije, tabloidnih portala, (ne)društvenih mreža i ostalih sredstava hiperkomunikacije u oblikovanju individualnih i kolektivnih vrijednosti u društvu. Naime, beskrupulozni profiteri i materijalni egomanijaci najrazličitijih vrsta koji upravljaju tom industrijom lošeg ukusa koriste glad za ekskluzivnim, senzacionalnim i vulgarnim sadržajima, opasno pomičući kriterije i vrijednosti u negativnom i društveno pogubnom smjeru dekadentnog hedonizma, gubitka svake osobne samokontrole i svakog moralnog autoriteta što nužno dovodi do krize i praznine duha što zauzvrat ljude čini nesposobnima i nezainteresiranima za (o)vlada(va)nje vlastitom sudbinom.

(Tekst je prilagođeni izvadak iz doktorske disertacije pod naslovom Pozitivna retradicionalizacija kroz kulturu življenja, odbranjene 2020. na Pedagoškom fakultetu UNSA)

politicki.ba