Prilagođavanje Tjelesnog i zdravstvenog odgoja djeci prema obliku invaliditeta

Piše: Namik Salkić

Djeci s poteškoćama u razvoju je vrlo važno posvetiti puno pažnje. Takvoj djeci podrška odraslih, vršnjaka i odgajatelja daje motivaciju za daljnje napredovanje i razvoj. Bitno je uključiti ovakvu djecu u rad kako bi im se jačalo samopouzdanje i motivacija. Uključivanjem djece s teškoćama u sadržaj tjelesne i zdravstvene kulture potiče djecu na tjelesni rad i aktivnost. Nadalje u tekstu, prikazat ćemo prilagođavanje tjelesnih aktivnosti djeci s poteškoćama u razvoju.

Učenici s oštećenjem vida

Učenici s teškoćama uključuju se u program Tjelesnog i zdravstvenog odgoja u skladu sa svojim mogućnostima uz osiguranje dodatnih specifičnih materijalnih po potrebi i kadrovskih uvjeta po redovnom, a u nekim aktivnostima i prilagođenom programu. Tjelesni i zdravstveni odgoj važnan je kod učenika s oštećenjem vida jer može promovisati razvoj psihomotornih sposobnosti i kondicije te pospješiti na taj način vještine orijentacije i kretanja koje su učenicima s oštećenjem vida potrebne u svakodnevnom životu.

Uključenost učenika u Tjelesni i zdravstveni odgoj pozitivno utiče na njihovo kasnije uključivanje u sport. Učenicima s oštećenjem vida često nisu pružene mogućnosti za redovno učestvovanje na satovima Tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Učitelji Tjelesnog i zdravstvenog odgoja, navode kako nemaju iskustava i znanja da bi uključili osobe s oštećenjem vida. Taj nedostatak znanja, o adaptivnim tehnikama koje su potrebne da bi osoba bila uključena  vodi strahu od ozljede te niskoj razini očekivanja od osoba s oštećenjem vida, u konačnici učenici sjede sa strane za vrijeme nastave. Nedostatak pristupa se očituje i u nedostatku edukacijskih rehabilitatora u redovnim školama, koji bi trebali educirati učitelje o tome na koji način uključiti osobu s oštećenjem vida u aktivnosti nastave.

Tjelesni i zdravstveni odgoj je češće koncentriran timske sportove i sportove s loptom što je osobama s oštećenjem vida teže za učestvovati bez dodatnih modifikacija. Kod učenika s oštećenjem vida puno veći naglasak stavlja se na akademska postignuća i na programe poput brajice, orijentacije i kretanja, nego na samu nastavu.

Istraživanja  pokazuju da je veći nivo tjelesne aktivnosti zabilježen kod djece koja su išla u školu za osobe oštećena vida u odnosu na onu  djecu iz redovnog obrazovanja a razlog tome su niska očekivanja, neadekvatni programi, nedostatna priprema profesionalaca u redovnom obrazovanju.

Učenici s oštećenjem organa i organskih sistema

Učenici s oštećenjem organa i organskih sustava imaju različite oblike i težinu poremećaja pokreta i položaja tijela. Smanjena/onemogućena funkcija pojedinih dijelova tijela (najčešće ruku, nogu i kičmenog stuba), nepostojanje dijelova tijela (najčešće urođena nerazvijenost pojedinih dijelova ruku ili nogu) te gubitak dijela i/ ili cijelog ekstremiteta zbog nezgode ili bolesti (amputacija oboljelog dijela). Učenici s oštećenjem organa i organskih sistema uključuju se u nastavu Tjelesnog i zdravstvenog odgoja najčešće prema individualnim programima primjerenim njihovim specifičnim potrebama i mogućnostima učenika. Učenik treba biti uključen zajedno s ostalim učenicima u sve sadržaje koji se mogu prilagoditi njegovim mogućnostima. Za učenika s oštećenjem organa i organskih sistema važno je naći područje u kojem takav učenik može postići zapaženiji uspjeh, jer mu time omogućavamo usvajanje pozitivne slike o sebi.  Iako svi učenici imaju koristi od vježbanja učenici s teškoćama u razvoju imaju više koristi od učenika bez teškoća te da trebaju više podrške i planiranja da bi počeli s tjelesnim aktivnostima.

Za te učenike njihov doktor najbolje će znati odrediti kojim se sportom smiju baviti, a kojim ne. Doktor treba dati upute učitelju o aktivnostima u kojima dijete smije učestvovati i o tome kojim tempom i intenzitetom treba izvoditi vježbe . Program Tjelesnog i zdravstvenog odgoja za učenike s oštećenjem organa i organskih sistema je orijentacijski, na temelju kojeg će svaki učitelj u saradnji s kinezioterapeutom, fizioterapeutom i doktorom koji vodi rehabilitacijski postupak, izraditi pojedinačni program temeljen na djetetovim motoričkim sposobnostima. Učenicima je potrebno omogućiti vožnju biciklom (s pomoćnim kotačima ili bez njih), obuku plivanja, sankanje, skijanje, i dr. uz odgovarajuću dodatnu opremu i stručnu pomoć uvijek kada je to moguće.

Učenici s intelektualnim teškoćama

Kod učenika s intelektualnim teškoćama način rada zavisi o brojnim čimbenicima, među koje spadaju i njihove osobine. Učeniku s intelektualnim teškoćama ograničeno je za konceptualno mišljenje, te je, kod učenika s većim intelektualnim teškoćama otežana sposobnost za apstrakciju i generalizaciju. Mišljenje učenika nosi obilježje konkretnog, perceptualnog i situacijskog mišljenja. Učenici s intelektualnim teškoćama imaju otežanu koncentraciju, pažnja im je pasivna a pamćenje je često otežano. Pamćenje se uglavnom svodi na mehanizmu anatomsko-verbalnih asocijacija po odabiru i radnji. Učeniku je otežano stvaralačko prerađivanje datih činjenica, imaginacija u velikom broju slučajeva slaba i nerazvijena. Inicijative često nema a voljni se pokreti svode na naviku i igru, pasivnu primjenu naučenih. Učenici s intelektualnim teškoćama, značajno su slabiji u sposobnosti kratkotrajnog pamćenja u odnosu na prosječnu populaciju. Smanjeni kapacitet kratkotrajnog pamćenja ima značajne posljedice, koje se ne očituju samo kao značajno smanjen broj informacija koje osobe s intelektualnim teškoćama mogu pohraniti u dogotrajnom pamćenju, već je znatno manja i uspješnost analize i sinteze informacija koje osoba prima u određenom trenutku.

Za planiranje i programiranje rada s učenicima značajna je inicijalna procjena posebnih učenikovih potreba zbog osobitosti na području percepcije, vremensko-prostorne orijentacije kordinacije pokreta te motoričkih vještina i sposobnosti. Zbog toga je potrebna maksimalna individualizacija pri realizaciji pojedinih motoričkih zadaća koje trebaju biti primjerene motoričkim, spoznajnim, i orijentacijskim sposobnostima učenika s teškoćama. Ostvarivanjem sadržaja treba pružiti učeniku mogućnost opuštanja, povećanja interesa za tjelesne aktivnosti i praćenje važnijih događanja radi zadovoljavanja športsko-zabavnih potreba u svakodnevnom životu.

Učenici s poremećajem ponašanja i oštećenjem mentalnog zdravlja

Učenicima s poremećajem u ponašanju najčešće nije potrebno sadržajno prilagođavati nastavu ako nemaju neke dodatne teškoće. Prilagodba nastave kod učenika s poremećajem u ponašanju odnosi se na matodičku stranu nastave uz napomenu da se sve teškoće ne javljaju kod svih učenika na isti način, različita je i etiologija i težina simptoma. Zbog toga je za svakog učenika potreban individualni pristup, a od ponuđenih postupaka treba odabrati one koji učenicima mogu osigurati da se ne osjećaju manje vrijednima te im omogućiti usvajanje potrebnih znanja i umijeća u skladu s njihovim mogućnostima. Kod učenika s poremećajem u ponašanju važno je postavljanje jasnih pravila u razredu, strukturiranje stanja i jasne granice, jer ih sami ne mogu postaviti. Strukturiranje okoline na način koji djetetu omogućava uspješni završetak zadataka jer zbog poremećaja pažnje i hiperaktivnosti, mogu imati teškoća u praćenju uputa i pravila te u snalaženju u vremenu i prostoru.

Ovoj skupini učenika s teškoćama prema Orijentacijskoj listi pripadaju i učenici s poremećajima autističnog spektra. Učenici s poremećajima autističnog spektra čine posebno jedinstvenu grupu, čak i kad ih uspoređujemo s učenicima s drugim teškoćama. Kod učenika tjelesna aktivnost može biti višestruko korisna. Učestvujući u prilagođenim aktivnostima, učenici s autizmom mogu poboljšati rezultate vezane za usmjerenost pažnje, također ima veliki utjecaj u smanjenju neprimjerenih ponašanja koja su povezana s autizmom. Osnovni problem u nastavi Tjelesnog i zdravstvenog odgoja učenika s autizmom čini visoka razina neproduktivnih aktivnosti i ponašanja, koja značajno ometaju njihove sposobnosti kako bi pokazali svoje načine komunikacije i ustrajali na izvršavanju zadatka. Također djeca s poremećajem iz spektra autizma mogu imati poteškoća na početku provedbe tjelesnog vježbanja u snalaženju prilikom susreta s različitim slušnim, vizualnim i osjetilnim podražajima u široj okolini. Te poteškoće mogu biti iskazane na različite načine poput preosjetljivosti na podražaj, nedostke u komunikaciji i na kognitivnom planu, poteškoće s prelaska s jednog zadatka na drugi.

Velika većina djece s poremećajem iz spektra autizma može imati teškoće u međusobnim odnosima, ne tražeći ili nespremno prihvaćajući susret, izbjegavajući igru s vršnjacima i sudjelovanje u aktivnostima te izbjegavajući pogled. Učitelji moraju kreativnim pristupom potaknuti učenika za učestvovanje u aktivnosti. Česte promjene sadržaja, primjena radnih stanica i organizirani prelazi radnih stanica mogu učeniku s poremećajem iz spektra autizma pomoći u otklanjanju nedostatka pažnje i koncentracije. Također zadatak učitelja je da potiču prilagodbu komunikacije u svakoj situaciji, tako da jasno koriste verbalan način komuniciranja, dajući prednost načinu komuniciranja koji je prikladan svakom učeniku. Učenik s autizmom na motoričkom planu uči najbolje direktnom manipulacijom uz verbalni poticaj. Kod kinezioloških aktivnosti nužno je pomagati u vježbanju odnosno asistirati kod zadanih vježbi.

Visoko.co.ba/Global Analitika