U seocetu Zilići, koje je “zastalo” na pola puta između Visokog i Kaknja, živi 92-godišnja nana Uma Orhan. Njena kuća je na osami. “Odmakla” se od sela kao i ova nesvakidašnje mirna starica koja godinama živi sama.
Rijetko ko navraća u naninu avliju. Najčešći je musafir seoski poštar koji donosi penziju. Ni on ne zalazi u kuću, jer nana ga sačeka u avliji. Pod stablom trešnje. Potpiše ček, uzme “crkavicu” i mahne mu uz blagoslov:
– Nek ti je hairli put!
Do nane nas je “odvela” priča kako je “vole mace i cuke” i kako dijeli svoj zalogaj sa tim divnim stvorenjima. Priče idu tako daleko da neki vjeruju kako nana Uma poznaje jezik životinja koje su se udomaćile u njenoj avliji.
– Čak zna i jezik ptica, jer slijeću joj na dlan – kazala je jedna od susjeda.
Da su mnogi htjeli čuti, kao što nisu, izravno iz naninih usta bi čuli priču koja nabolje kazuje o njenoj dobroti.
– Ja samo volim životinje, jer i one imaju dušu! – kazala je ova miroljubiva starica od koje saznasmo kako je stekla penziju kao službenica u Visokom.
– Imala sam lijep posao i fin brak iz koga imam divnu kćerku koja radi u Zenici kao zdravstveni radnik. Sudbina je htjela da danas budem sama, ali nisam sama jer brinem o mojim ljubimcima – ispričala je i dodala kako je u mladosti puno čitala i kako i danas uz pomoć “đozluka pročita ponešto”.
Iako je drugom nogom zakoračila prema stotoj, nana je sačuvala razboritost. Ko hoće da je sasluša, može čuti mnogo korisnih savjeta. Pamti i lijepa i teška vremena. Nije šala, preko devet decenija života! Požalila se jedino na “slabe zglobove i reumu”.
– Još mogu, doduše uz pomoć štapa, podaleko otići. Svako jutro i pred akšam prohodam do česme Studenac koja ima najzdraviju vodu. Bir iladž je za stomačna oboljenja, a dobra je i za apetit – kazala je i ispričala kako je “drži seljačka hrana”,a zalogaj dijeli sa nekoliko maca i jednim cukom.
– Imam jednog horoza i nekoliko koka, pa se i jaje pojede domaće. Starom insanu je i mrvica puno, a koliko je god slatko se pojede jer dijelim zalogaj sa mojim ljubimcima – kazala je i otišla svojim putem. U ušima je ostao nanin glas:
– Kud ja prođem umiljavaju mi se sve životinje u selu, a ko ne voli životinje ne voli ni ljude!
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.