2016. godina – godina u kojoj su populizam, post-istina i Brexit postale ključne riječi. Naravno, uz niz događaja koji su na koncu ubili vjeru Zapada u liberalno društvo. 2016. broj je koji bi ubuduće trebao značiti prekretnicu, ako ništa onda simbol toga.
Zašto bi trebao postati brojem koji će biti svrstan među one opće poznate, poput 11.9., 24/7, 360 ili možda 3.14159265359? Zašto je ova godina bila – 2016.? Mi vam nudimo 16 razloga u 2016.
#1 Brexit
Malo ko je mogao vjerovati da će 23. juna skoro pa 52 posto Britanaca izglasati izlazak iz EU. Šok je to bio za one koji su duboko vjerovali u temelje EU. Majke i oca svih onih koji njoj streme. Majke i oca demokratskog načela, liberalizma i ljudskih prava. Majke i oca jedne od članica, Grčke koju su dužničkom krizom uspjeli pretvoriti, u recimo bilo koju od siromašnih i potlačenih zemalja Afrike. „Tuđe nećemo, svoje ne damo“, ukratko bi se mogao objasniti animozitet koju je kako rekosmo ‘skoro pa 52 posto’ Britanaca osjećalo prema toj „visoko demokratskoj instituciji“. Malo ko je mogao vjerovati da će nekadašnji klaun iz Evropskog parlamenta Nigel Farage uspjeti u nezamislivom pothvatu. Malo ko je vjerovao, ali to se desilo. Ono se desilo. Referendum se desio. Nagađa se sada kada će se želje i snovi većine Britanaca i ostvariti. Dvije, deset, dvadeset godina. Koliko god, narod, odnosno populisti su rekli svoje. I uzalud prozivanja da Britaniji, ali i Evropi danas treba jedan Winston Churchil. Da ih trzne. Drčno udari šakom u stol i uzvikne „Ako smo ujedinjeni, ništa nije nemoguće. Ako smo podijeljeni, propast ćemo“. Jer Britaniji? Britaniji se desila 2016.
#2 Trump
Malo ko je vjerovao u Trumpa. Malo ko je vjerovao da će još jedan klaun (istina veoma, veoma bogati klaun) izvući populiste iz američkog blata dugogodišnjeg „gnjeva i bijesa“. Amerika. Zemlja u kojoj se ispunjavaju svi snovi. Pa dovoljno je spomenuti samo buduću prvu damu, Slovenku Melanie i njene snove, da bi stvar bila kristalno jasna. Istina, Amerika ispunjava snove, snove pojedinaca. Zemlja je to koja je, sada je i zvanično, ispunila i one Trumpove. I to one najluđe. „Izgradit ćemo zid, zabraniti Kini da uvozi, ukinut ćemo sporazume o slobodnoj trgovini, bušiti i tražiti naftu tamo gdje je možda i nema, jer klimatske promjene su kineska podvala, one ne postoje“, govorio je (ok, ne baš tim riječima), novoizabrani, glavni svjetski klaun. I dok se većina svjetske populacije zabrintuo češkala po glavi u stilu „Really? Yeah right?“ fazona, Trump je gazio. I zgazio. Jer budimo iskreni, „american dream“ teško da može biti ostvariv u zemlji gdje iako dobiješ 3 miliona glasova više, gubiš. U zemlji u kojoj se ustav, zakoni, zakletve i mnogo štošta, baziraju na samo jednom. Onom gore. „In God we trust“ i „so help me God“, ako je suditi po Trumpovim najavama, postat će noćna molitva brojnih Amerikanaca. Koji će, vjerovatno, biti primorani i da prestanu sanjati. I birati. „Vrijeme očaja, vrijeme nade, jedni ruše, a drugi grade prolaze ratovi, padaju vlade, Pitove ruke više nisu mlade. Jer, od Aljaske do Meksika to je ona druga slika Pit, i to je Amerika“, opjevao je Štulić američki san. I da, SAD-u? Pa, SAD-u se desila 2016.
#3 Sirija
Sirija nema klauna. Sirijci nemaju snove. Oni imaju Assada. Oni imaju ISIS. Imaju i Ruse, Turke, Francuze, Irance tu i tamo Saudijce. A oni su uglavnom tu da razore, sruše i unište. Baš kao što je uništen Alep, baš kao što je sravljen Homs. Ali koga oni da optuže? Populiste? Post-istinu? Boraca za sirijska prava je mnogo. Ali oni uglavnom sjede udobno smješteni u danas toplim prostorijama Londona, Istanbula, i inih evropskih gradova odakle nam šalju svježe, provjerene i ekskluzivne informacije o broju stradalih. Oni imaju, enorman broj bjelosvjetskih „građana“, koji će uz svesrdno poštovanje, u hladnoj noći ustati, sa svijećom i pokojim transparentom upozoriti na genocid, užas stradanja, djecu u prašini, djecu koja više ne plaču. I baš kao što je hladna ta noć, hladni su i oni, u nespoznavanju da rat, stradanje, bombardovanje i sve ostalo traje već pet godina. 1825 i kusur dana. Dok je broj izbjeglih i ubijenih hiljade puta veći. I dok se nižu „prije i poslije“ slike ovog nekadašnjeg raja na zemlji, uz mnogobrojne teorije zavjere o tome ko sve od svjetskih sila tu šta traži, Sirijci nemaju snove. Sirija nema klauna. Sirija, ipak, više ništa nema. Šta se desilo? Da, desila se 2016.
#4 Migranti
„Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije“…stotine hiljada migranata koje se kao kapi vode rasipaju po Evropi, dok ih evropski zvaničnici u bobu prebrojavaju, zadajući obavezne kvote koliko će njih svaka članica primiti, sigurno nikada nisu čuli za Aleksu Šantića, autora stiha s početka ovog dijela. Stotine hiljada migranata potražilo je (i ove) godine, svoju šansu. Za život. I puko preživljavanje. I dok se pustinje pretvaraju u izbjegličke kampove, a Sredozemno more (p)ostaje najvećom masovnom grobnicom na svijetu, granice prošarane zidovima i bodljikavom žicom, njihovo nezadovoljstvo je sve veće. Jer niti su u novoj zemlji vidjeli šansu, niti preživljavanje. „Moramo nastaviti raspravu o situaciji izbjeglica, i kako naše društvo i zemlje širom Evrope treba da reaguju na ljudsku katastrofu koja se trenutno odvija u Siriji. Koliko smo ljudi u mogućnosti da pomognemo, i gdje, i kako, treba da im pomognemo? Ovo je debata sa mnogim pitanjima i naizgled malo odgovora. Odbijajući da pomognemo ljudima koji stoje u redu ispred nas kojima je potrebna njega i pomoć, kvari naše moralne vrijednosti i shvatanja o pristojnosti i humanosti. A to je opasan put koji biramo“, rekla je Lisbeth Zornig Andersen, Dankinja koja je u svojoj zemlji osuđena novčanom kaznom zbog pomaganja – migrantima. Da, ono što se desilo Lisbeth i beskrajnom broju migranata je…pogađate. 2016.
#5 Terorizam
I da, bez obzira na brojne teorije zavjere, od kojih su najzlokobnije one da Evropljani sami sebe ubijaju i da su sve to sami zaslužili, teroristički činovi kucali su na vrata starog kontinenta i ove godine. I to u najužasnijem mogućem obliku. Aerodromi, metroi, svečanosti dana bastilje, a potom i božićni sajmovi…Sumanuto gaženje kompletnih porodica dok gledaju vatromet? Neki možda i po prvi, ali i zadnji put. Mora da postoji neka nova riječ za ovakve masakre. Riječ koju će poput post-istine, možda već naredne godine usvojiti ugledni Oxford kao riječ godine. Jer „humano i lijepo“ iz rječnika pomalo i blijede, sasvim lagano postaju pojmovi koje će neke buduće generacije tražiti samo u enciklopedijama (ili wikipedijama). „Radikaliziran“, „preobraćen“, „nekada fin momak“ – opisi su koje se uz ove ubice mogu pronaći u gotovo svakom tekstu svjetskih medija. Izoliran incident ili organizirano djelo. „Je suis….“ ili „zašto nije Sirija bitna kao Pariz/Nica/Berlin“, te post-istina kojom obiluju društvene mreže u pokušaju objašnjavanja i pojednostavljivanja bilo kakvog, pa i svjetskog poretka, dovoljan je pokazatelj, gdje mi, kao ljudi stojimo. I šta to uopće znači? Ubistvo je ubistvo. Tačka. Nema potrebe objašnjavati, opisivati, teoretisati, pravdati. Šta se desilo? Pa, 2016.
#6 Filipini
“Oni uništavaju našu djecu. Upozoravam vas, nemojte se miješati iako ste policajac jer ja ću vas osobno ubiti“, reče The Punisher prije nego je širom Filipina počeo krvavi rat protiv dilera. Na desetine hiljada ljudi predalo se policiji, dok su drugi ‘nesretnici’ (njih preko 5.800) hladnokrvno likvidirani. Duterteu to ne smeta. Ne smeta mu ni da vrijeđa, ponižava. On je taj koji kažnjava, on je taj koji presuđuje, odlučuje ko ‘ide’, a ko ‘ostaje’ – bog koji hoda po zemlji. Za Punishera nema nedodirljivih: Obama, UN, Krivični sud, njemu nema ravnog. Pa kaže: „Hitler je masakrirao tri miliona Jevreja. Ima tri miliona zavisnika od droge. Bio bih sretan da ih pobijem”, hladno izgovara Duterte.
„Radio sam u više od 60 zemalja, pokrivao ratno stanje u Iraku i Afganistanu i proveo skoro čitavu 2014. godinu u zoni ebole u zapadnoj Africi, mjestu straha i smrti. Ono što sam vidio na Filipinima doseglo je novi nivo nemilosrdnosti; policajci nasumice ubijaju sve za koje postoji mrva sumnje da dilaju ili čak koriste drogu, osvetnici su ozbiljno shvatili Duterteov poziv da ih sve pokolju“, rekao je ugledni fotoreporter New York Timesa, Daniel Berehulak koji je za 35 dana provedenih na Filipinima bio svjedokom 57 ubistava.
Igranje Boga, pa čak i uslovima koji vladaju Filipinima, čak kada su u pitanju i nemilosrdni dileri, opasan je segment svijeta u kojem živimo. Jer pravila više ne postoje, sud nema više nikakav smisao, a ljudski život izgubio je svaku vrijednost. Filipini su doživjeli 2016.
#7 Turska
On ne ubija. On hapsi. On ne sudi. Ali traži smrtnu kaznu. On želi biti batina svima koji misle suprotno. Profesorima, vojnicima, policajcima, naučnicima, novinarima. Posebno novinarima. Ne postoji zvanični podatak koliko je od, kako ga podobni vole nazvati, ‘propalog državnog udara’, u Turskoj ljudi uhapšeno, maltretirano, pa pušteno. Pa ponovo uhapšeno…Začarani krug, rata protiv Gulenovaca i pučista, Erdoganu je samo dalo krila. Pobijedivši državni napad, turski predsjednik ubijeđen je, nekako duterteovski da nema od njega većeg. Baš kao i da cilj opravdava sredstva. I dok ispod stola miješa ratne sirijske karte sa ruskim liderom, gotovo licemjerno upozorava EU da će preko granice pustiti ‘bijesnu armiju izbjeglica’, on je siguran da njegov ‘rat’ ima smisla. Rijetki su oni koji zbog toga prstom upiru u Erdoganovo lice tiranije, cenzuru koja je u Turskoj poprimila potpuno novi oblik, gušenje svake slobode i ljudskog prava. Iz petnih žila , Tayyip se trudi da ustav, sekularni ustav, podredi, a kome drugo do sebi. Izvršna vlast treba pripasti predsjedniku, tj. meni, smatra Erdogan. Toliko zagrijan za ideju o supervladavini jednog, nespretno se izrazvši, Erdogan je još u januaru rekao: „Hitlerova Njemačka jedan od primjera u historiji u kojima je predsjednički sistem funkcionisao.“ I budali dovoljno. Erdogan i Turska, kao i njegovi neistomišljenici doživljavaju 2016.
#8 Karadžić
„Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi hoćete da izvedete BiH ista je ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje“, izjava je ovo koja se već uveliko izučava u udžbenicima širom planete. Prijetnja, nagovještaj, upozorenje, i Karadžićev kažiprst, snimak koji i danas ledi krv u žilama. Oličenje zla koje je uslijedilo. Zla kojem se, uprkos epilogu u sudnici haškog tribunala, ne nazire kraj. “Ni Evropska unija, ni ovaj sud, ni međunarodna zajednica, i nakon svega što se dogodilo u Parizu i Bruxellesu ne shvaćaju s čim i s kim su bili suočeni bosanski Srbi devedesetih. Ovo je katastrofalno i ne mogu vjerovati kakva je presuda donesena. Bazira se na improvizaciji, pretpostavkama, špekulacijama, indikacijama, a ne na činjenicama”, reče lider, nakon presude od 40 godina zatvora. Ugrožen, izmanipulisan danas iz sudnice, šara, briše i piše tačke i zareze, ne bi li mu koja žalba prošla autostradom prosvjetljenja. Uvjeren u božju pravdu, Radovan Rašo, ostatak će života, ipak provesti iza rešetaka. Pravda po mnogima nije zadovoljena, niti sa jedne niti sa druge strane. Ali zar pravdi ima mjesta u počinjenom genocidu? 2016. zadesi i Karadžića, baš kao i žrtve njegove ‘ideologije’.
Nastaviće se….
visoko.ba/federalna.ba
