Pravo na rad je jedno od temeljnih ljudskih prava

Piše: Melani Isović

Zakonska obaveza zapošljavanja osoba s invaliditetom nastupila je prije desetak godina u Bosni i Hercegovini. Iako je u teoriji zakon dobar, praksa nam pokazuje da se situacija ne mijenja na bolje i da je zapošljavanje osoba s invaliditetom veliki izazov.

Jadranka Ružičić, diplomirana socijalna radnica govori da je pravo na rad jedno od osnovnih ljudskih prava pa tako i za osobe s invaliditetom. To znači apsolutna samostalnost, ekonomska sigurnost, jačanje samopouzdanja i osjećaj korisnosti. Sama činjenica imati radnu obavezu, biti socijalno aktivan je velika stvar za osobe s invaliditetom.

“Četiri godine aktivno tražim posao u struci , ali bez obzira na to, aktivna sam u nevladinom sektoru i u pokretu osoba s invaliditetom. U ovom periodu pandemije je bilo znatno manje aktivnosti i imala sam osjećaj indirektne pasivnosti. Dok recimo, za vrijeme odrađivanja pripravničkog/volonterskog staža (iako nije bio plaćen), tih godinu dana nije bilo kraja mojoj sreći. Imala sam priliku, osim sticanja praktičnog znanja, dokazati da jedna osoba sa 90% opterećnja vida može postići sve naloženo i izvršiti sve radne zadatke i obaveze, biti društveno korisna, timski radnik, odgovorna, tačna i slično. A kako li bih se osjećala još i kada bih bila plaćena za sve što radim, to ću nadam se, nekada saznati”,  naglašava Ružičić.

Kada preduzeće, ustanova ili institucija raspisuju konkurs ili pozivaju na razgovor za posao, u najvećem broju slučajeva ne razmišljaju da bi se mogle prijaviti osobe s invaliditetom i ne razmišljaju o pristupu prostorijama.

“Prijavim se na poziv zapošljavanja osoba s invaliditetom u call centru taxi službe, a poslodavac zna za benefite i iznos sredstava pri zaposlenju osoba s invaliditetom i potrebna su mu tri radnika. Dolazim na zakazano mjesto, radna prostorija ispred ulaza ima stepenicu (nije pristupačna korisniku/ci kolica), toalet takođe nije pristupačan s obzirom da je call centar, ni gluva ili nagluva osoba ne može tu raditi, a ja kao slijepa/slabovidna osoba takođe ne mogu to postići fizički. Naravno da sam nakon probna tri dana odustala. U ovom slučaju gledalo se da se “pokupe” benefiti, a o prilagođavanju radnog mjesta se apsolutno nije razmišljalo. Ja bih to lično shvatila kao “iskorištavanje” osoba s invaliditetom zarad finansijske koristi”, ističe Ružičić.

Pandemija izazvana koronavirusom dodatno je pogoršala tržište rada osobama s invaliditetom.

“Pandemija i novonastala situacija je poremetila živote cijele populacije pa tako i osoba s invaliditetom. Primjerice ja nisam mogla doprijeti do nadležnih koji bi odlučivali o mom eventualnom zaposlenju, a dodatno je otežala i izborna kampanja i sprovođenje samih izbora. Smatram da je ekonomski sistem jako oštećen zbog novonastale situacije, a poslodavci gledaju kako da smanje broj radnika, a da ne govorimo o zapošljavanju novih – posebno da “rizikuju” sa zapošljavanjem osoba s invaliditetom”, navodi Ružičić.

Da bi se situacija zapošljavanja promjenila potrebno je izmjeniti Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom.

“Prema trenutnom Zakonu, javni sektor  je obavezan da na 16 zaposlenih, zaposli jednu osobu s invaliditetom što ne primjenjuje ni sam Fond za profesionalnu rahabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, koji nemaju niti jednu takvu osobu zaposlenu. Dok realni/privatni sektor ima benefite (povrat poreza i doprinosa, sredstva za prilagođavanje radnog mjesta, po trenutnom zakonu dobija 4.000 KM, pod uslovom da osobe s invaliditetom imaju ugovor o radu u trajanju od najmanje dvije godine), pomak bi se osjetio da poslodavci razmišljaju o pristupačnosti i prilagodljivosti radnog mjesta, da imaju više empatije a manje sumnje u ovu populaciju, da daju šansu za zaposlenje”, govori Ružičić.

Ana Kotur Erkić aktivistica za ljudska prava osoba s invaliditetom, pravnica, novinarka govori da osobe s invaliditetom nemaju jednaku obrazovnu strukturu kao većina građana, ili nemaju visok stepen obrazovanja, ili je stepen obrazovanja neadekvatan tržištu rada.

“Velika je nepristupačnosti obrazovnog procesa na svim razinama. S jedne strane imamo osobe s invaliditetom koje misle da je zapošljavanje nešto što se podrazumijeva, a da one i ne moraju previše ulagati u sebe, što se kosi s dobom u kojem živimo, a sa druge strane poslodavci, i privatni i javni sektor misle da čine dobro djelo, ukoliko nekoga zaposle da za platu obavlja ono što zna”, objašnjava Kotur Erkić.

Pandemija izazvana koronavirusom utiče i na porast nezaposlenih osoba sa invaliditetom iako su već i prije bile u izazovnoj situaciji pri pronalasku posla.

“Pandemija, statistički, donosi porast nezaposlenih osoba s invaliditetom u Republici Srpskoj, sa 1.408 u trećem mjesecu, do 1.624 na kraju 2020. godine. U Federaciji BiH taj je broj od 4.178 u četvrtom, uz manje oscilacije u posmatranom razdoblju, došao do 4195 na kraju godine za osobe s invaliditetom, odnosno od 3.376 ratnih vojnih invalida u trećem mjesecu, uz rast do sedmog i onda pad do kraja 2020. godine, dolazi do 3.353 osobe na evidencijama Zavoda za zapošljavanje Federacije Bosne i Hercegovine. U Brčkom, zbog nepostojanja regulative za zapošljavanje osoba s invaliditetom, te sukoba ovog prava sa regulativom u socijalnoj zaštiti, taj broj je jedva dvocifren i nevidljiv u zvaničnoj evidenciji”, ističe Kotur Erkić.

Osobe s invaliditetom imaju problem i prepreke kada odlaze na razgovor za posao iako nije usko vezano za proces zapošljavanja već tu stupa na snagu nepristupačnost objekata.

“Prepreke su nepristupačnosti objekata institucija, praćenja prava kao da su neovisna jedna o drugima i kao da nedostupnost jednog prava neće zatvoriti vrata pred drugim pravom, nije dovoljno vidljiva uslovljenost bar tri prava, poput prava na pristupačnost, kako arhitektonsku, tako i informacijsko-komunikacijsku, te prava na neovisan život, u okviru kojeg je asistencija”, navodi Kotur Erkić.

“Iz svoje perspektive sam nekoliko puta pisala – to što mogu da budem potencijalno najbolja kandidatkinja na testiranju, ne znači da ću stići do intervjua ili posla, jer ukoliko padne snijeg, a moj tata ili moj muž ne mogu da mi pomognu da stignem do mjesta na kojem se ispituju moje kvalifikacije za posao, ja neću doći ni do testa. Ista je stvar i sa prividnom pristupačnošću, odnonso situacijom da zgrada ima rampu, ali unutar zgrade nema prilagođavanja u vidu podiznih platformi, lifta ili ukoliko ispitni materijali nisu prilagođeni osobama s oštećenjem vida, da ne govorim ukoliko nema tumača znakovnog jezika”, govori Kotur Erkić.

Poslodavici očekuju da institucije plaćaju sve vezano za rad osobe s invaliditetom

“Osobe s invaliditetom prelaze predug put do zapošljavanja, jer je potraga za poslom višestruko duža od prosječne, s mnogo više prepreka. Ukoliko se zaposle moraju se mnogo više dokazivati za svoj rad i vrlo često improviziraju u prilagođavanju radnog procesa, bez suštinske, sistemske podrške. Sa druge strane, poslodavci ne vide kvalitet radnika, već očekuju da institucije plaćaju sve vezano za zapošljavanje osoba s invaliditetom, kao da je u pitanju socijalno davanje, a nije”, naglašava Kotur Erkić.

Moguće olakšavanje zapošljavanja je u promjeni obrazovnog sistema za osobe s invaliditetom, takođe u raznim edukacijama kao i prilagođavanje radnih prostora i kažnjavanje nepoštivanja odredbi.

“Transformacija obrazovnog procesa za osobe s invaliditetom je nužna da bi se stanje na tržištu rada za osobe s invaliditetom poboljšalo, ali i ulaganje u edukaciju u posredovanju pri zapošljavanju, potom prilagođavanje radnih procesa i okruženja, što nas je pandemija mogla naučiti, i u konačnici, ono što uvijek pali pooštravanje sistema kažnjavanja za nepoštovanje odredbi o obaveznom zapošljavanju osoba s invaliditetom, tamo gdje regulativa postoji, odnosno donošenje tamo gdje nedostaje, u korist zapošljavanja, a ne samo ostavljanja izbora između zapošljavanja i plaćanja penalizacije”, kazuje Kotur Erkić.

Kontakirali smo i ProReha nevladinu organizaciju koja ima u cilju jačanje i unapređenje procesa zapošljavanja, osposobljavanja, prekvalifikaciju i rehabilitaciju osoba s invaliditetom gdje nam govore da najveće poteškoće i uzroci nepovoljnog položaja sa kojima se susreću osobe s invaliditetom su predrasude ljudi prema njima i to što im se ne daje prilika da pokažu koliko oni zaista mogu doprinijeti zajednici.

“Najveće poteškoće su te što im se ne daje prilika i mogućnost da pokažu i dokažu potencijalnim poslodavcima koliko ustvari oni mogu da rade i budu ravnopravni članovi društva, te ne mogu tako lako da pokažu svoje snage i prednosti.

Pored predrasuda od strane drugih ljudi u svim sferama života,  osobe s invaliditetom prvenstveno sa tjelesnim teškoćama imaju i arhitekstonske prepreke sa kojima se susreću kao što su neprilagođeni javni prevoz, prepreke na ulicama, trotoraima, prilaz raznim instituacijama itd”, ističu iz organizacije ProReha.

Prednosti zapošljavanja osoba s invaliditetom je u tome što dobijate vrijednog radnika koji želi da radi i da dokaže da može da radi.

“Iz dosadašnje prakse smo uvidjeli da su to vrijedni radnici, tačni, odgovorni, uvijek spremni pomoći i kao takvi su motivacija cijelom timu kakvi radnici mogu i trebaju biti. U mnogome bi olakšaloo njihov život, jer osim finansijske podrške, oni bi dobili i tu dodatnu satisfakciju da su vrijedni i ravnopravni članovi društva, osnažilo bi njihovu ličnost i samopouzdanje i tako bi imali višestruke benefite kada bi riješili svoje egzistencijalno pitanje i dobili osnovno pravo a to je pravo na rad”, naglašavaju iz organizacije ProReha.

Kada govorimo o obrazovanju koje je bi pomoglo pri snalaženju na tržištu rada potrebno je izabrati deficitarne kadrove.

“Poslovi za koje se osobe s invaliditetom i  školuju nisu usklađeni sa potrebama tržišta rada, da se i dalje radi po ustaljenim programima i da su nakon škola apsolutno nepripremljeni za tržište rada i da se radi o zanimanjima koja nisu više konkurentna.

I osobe bez teškoća imaju te izazove a pogotovo osobe s invaliditetom nakon završenih škola, tako da je potrebno prilagoditi i obrazovanje tržištu rada“.

Visoko.co.ba/Global Analitika