‘Pravi muškarci’ i ‘keceljaši’, ovo su kategorije muškosti u BiH

Mladićima je veoma važno da njihovi prijatelji ne pokazuju nikakve znakove feminiziranosti i da ne ‘pokušavaju ništa’ sa njima

Autor: NIKOLA VUČIĆ

Važno je objektivno sagledati rodnu podjelu poslova između muškarca i žene, primjerice, u domaćinstvu u BiH. Zašto? Zato što na taj način bolje razumijemo kulturu  naroda. A kultura nije nepromjenjiva kategorija. Pogledajmo i spisak nadima koji patrijarhalna kultura koristi za muškarce koji ravnopravno sudjeluju u domaćinstvu…

U Kritici toksične muškosti (2021) nisam samo opisao teorijske koncepte toksične, hegemonističke i svjesne muškosti, već sam ponudio pregled postojećih istraživanja koja su rađena na bosanskohercegovačkom tlu. Sva konsultirana istraživanja imala su jasno razrađenu metodologiju i dala su doprinos u rasvjetljavanju kulturnih, rodnih, maskulinih identiteta. Ključna istraživanja na temu maskuliniteta u Bosni i Hercegovini i na Balkanu sproveli su Anne Eckman i dr., Mirna Dabić, Srđan Dušanić, Jozo Blažević, Feđa Bobić, Saša Gavrić i Jasmina Čaušević, Gary Barker i Piotr Pawlak, Srđan Puhalo i Jelena Milinović, u Srbiji Marina Hughson, u Hrvatskoj Nataša Bijelić. Ova istraživanja, svako na svoj način, oslikavaju osnovne probleme koje u društvo unose dominantni oblici maskuliniteta.

Naime, u istraživanju dimenzija maskuliniteta i nasilja iz 2007. godine  formiran je bogat set zaključaka koji opisuju specifičnu konstrukciju hegemonističkog maskuliniteta koji mladići na Balkanu doživljavaju, i kako se to odražava na njihove veze sa ženama i na rodno zasnovano nasilje. Tu se navodi kako su mladići u većini balkanskih gradova (u kojima je rađeno istraživanje) istakli dom i školu kao dva društvena mjesta koja najčešće utječu na konstruiranje maskuliniteta na Balkanu: u okviru ovih mjesta, roditelji, braća i sestre čvrsto su vezani za dom, dok su grupe vršnjaka poput prijatelja, društva ili ‘raje’ čvrsto vezani za školu gdje mladići uče o društvenim pravilima ponašanja (2007: 22). Istraživanje Anne Eckman i drugih pokazalo je i to da su mladići uočili kako je presudno u ocjenjivanju idealnog muškarca i definisanju maskuliniteta ne ponašati se poput žene ili biti viđen kao žena: “(…) u nekoliko navrata tokom petodnevnih vježbi, mladićima je postavljeno pitanje o njihovim stavovima prema vezama istog pola. U svim grupama, otprilike polovina mladića izrazila je negativne stavove: od nelagodnosti, do snažnih osjećanja gađenja i nasilja. Nekoliko mladića, sa negativnim reakcijama, izrazilo je da osoba ne može biti i muškarac i homoseksualac. Nekoliko mladića direktno je izrazilo podršku za prava pojedinca da bude homoseksualac, govoreći, na primjer, ‘za mene je to normalna osoba, samo sa drugačijom polnom orijentacijom’ (Banja Luka). U gradovima većina mladića, koji su izrazili podršku za veze istog pola, smatrali su da ako se za nekog s kim su bili prijatelji dugo vremena ‘otkrije da je homoseksualac’, ostali bi prijatelji” (2007: 19-20).

Ističem ovdje i podatak da su mladići potencirali kako bi “bilo veoma važno da njihovi prijatelji ne pokazuju nikakve znakove feminiziranosti i da ne ‘pokušavaju ništa’ sa njima. Mladići su, također, izrazili zabrinutost da bi druženje sa nekim ko je očigledno homoseksualac (kroz znakove feminiziranosti) moglo prouzrokovati da i taj mladić također bude viđen kao homoseksualac i da je veoma važno da se to izbjegne” (20). Istraživačice i istraživači utvrdili su da su se ipak pojedini stavovi mladića mijenjali tokom istraživanja: “Oni koji su prvobitno izrazili snažnu negativnu reakciju prema (…) manjinama, do posljednjeg dana zajedničkog učenja i djelovanja, rekli su da se osjećaju ‘malo više’ tolerantniji.“

Studiju “Muškarci i rodni odnosi u BiH” objavio je psiholog Srđan Dušanić. U njegovoj  monografiji iščitavamo rezultate istraživanja o ključnim temama iz oblasti rodnih odnosa u BiH, a napravljeno je na reprezentativnom i slučajnom uzorku stanovnika iz 56 općina i gradova u BiH. Rezultati su pokazali da “oko 52% muškaraca smatra da je najvažnija uloga žene vezana za kućne poslove i brigu o djeci, a 49% smatra da muškarac treba da ima dominantnu ulogu prilikom donošenja najvažnijih odluka. Oko 23% smatra da postoje situacije u kojima žena zaslužuje da bude fizički kažnjena (istučena). Na osnovu rezultata na GEM skali oko 23% muškaraca spada u grupu sa izrazito neravnopravnim rodnim stavovima, 41% umjereno je ravnopravnih, a 36% spada u grupu rodno ravnopravnih” (2012: 8-9). Autor je konstatirao da velika većina muškaraca ispoljava upravo karakteristike hegemonističkog maskuliniteta: “(…) oko 73% smatra da muškarac treba da bude čvrst/jak/postojan, a oko 68% da ugled treba braniti makar i silom. Ovo ukazuje da nasilje može biti određeno percepcijom maskuliniteta i željom da se sačuva i odbrani muška čast i imidž jakog muškarca. Rezultati o seksualnosti pokazuju da je seksualnost i potentnost važan element u životima muškaraca i da može biti važan faktor u strukturi muške slike o sebi. O tome svjedoče podaci da oko 45% smatra da je seks važniji muškarcima nego ženama, a 50% da su muškarci uvijek spremni na seks. Oko 57% iskazuje znake homofobije. Preko 20% muškaraca smatra da je briga o kontracepciji isključiva obaveza žene” (Dušanić, 2012: 64-65). U regionalnom smislu, kada se poredi Bosna i Hercegovina sa Hrvatskom, Dušanić zapaža da ovdašnji muškarci su, po svim pitanjima, rodno konzervativniji, manje su rodno ravnopravni, privrženiji su hegemonističkom maskulinitetu i posmatranju svijeta kroz prizmu rodnih stereotipa

Primjerice, rezultat opsežnog istraživanja profesorice rodnih studija i sociologinje Zilke Spahić Šiljak je i knjiga “Žene, religija i politika” u kojoj je autorica, baš fokusirajući se na oslikavanje muškaraca i pitanja rodne ravnopravnosti, izdvojila je duži spisak nadimaka s ciljem ilustriranja percepcije podjele poslova između muškarca i žene u domaćinstvu u bosanskohercegovačkom društvu. To svakako treba imati u vidu jer odgovori na pitanje podjele poslova nisu sami sebi svrha, već oslikavaju kulturu jednog naroda, čije norme onda definiraju status svake osobe i ne dozvoljavaju tako jednostavno da se izađe iz zadatih okvira. Mnogi muškarci, prenosi Spahić Šiljak (2007: 206), u razgovorima su priznali da bi oni i češće pomagali ženama, ali je problem u tome što ne žele da ih vide komšije, a pogotovo ne prijatelji i rodbina: “(…) u tome značajnu ulogu imaju majke – koje ne samo da ne odgajaju svoje sinove da rade kućne poslove i time olakšaju i sebi i budućoj snahi, nego podržavaju postojeću podjelu. Vrlo često majka smatra da sin ne bi trebalo da radi kućne poslove sa svojom suprugom; djelimično zbog toga što ih nije radio u njenoj kući, a djelimično zbog toga da se sačuvaju ‘autoritet’ glave porodice i njegov ugled”. Među izdvojenim nadimcima za muškarce koji pomažu ženama (206) navode se: papučar, papak, ženskonja, domaćica, teta, peder, slinac, peško, ženskaroš, šlapa, papan, mlakonja, keceljaš, potrčko, homo papučaris i drugi.

Evidentno je, stoga, da nalazi istraživanja dr. Zilke Spahić Šiljak, ali i drugih citiranih auutora i autorica, pokazuju kako izlazak iz rodne kutije, odnosno rodnog obrasca, nailazi na jednu vrstu kulturološkog kažnjavanja. To oslikava tačnost u Kritici toksične muškosti (2021) opisane politike rodnog nadziranja. Ova politika, podsjetit ću, služi za obeshrabrivanje, obezvređivanje i delegitimizaciju rodnih izraza koji odstupaju od normativne koncepcije roda, čime se posljedično ojačava rodna dihotomija.

Ženske priče realizira MAP uz podršku projekta BOLD.