Rođen 1979. godine u Sarajevu, Šavija je djetinjstvo proveo u Visokom, a u Banjaluci je završio glumu u prvoj klasi studenta glume u ovom gradu.
Osim veoma zapaženih uloga u komadima “Tramvaj zvani želja”, “Porodične priče”, “Zvijezda je rođena” i mnoštvu drugih, glumio je i u brojnim filmskim ostvarenjima, kao što su “Turneja”, “Sveti Georgije ubiva aždahu”, “Mejdan Simeuna Đaka”…
U razgovoru za naš portal ovaj sjajni glumac pričao nam je o nedavnoj turneji Narodnog pozorišta RS u Francuskoj, banjalučkoj pozorišnoj sceni, i mnogo čemu drugom…
Mediji su već izvjestili da je gostovanje Narodnog pozorišta RS u Francuskoj prošlo veoma zapaženo… Kakva je tvoja ocjena tog gostovanja i kako je sve to izgledalo iz tvog ugla?
Jako sam zadovoljan gostovanjem i prijemom tamošnje publike. Igrali smo tri predstave u “Théâtre Garonne” u Tuluzu i dvije u “Théâtre-Sénart” u Senaru.
Gostovanje je imalo veliku medijsku pažnju, što istovremeno jako raduje, jer se tako ta turneja afirmiše, daje joj se na značaju, a istovremeno žalosti, jer se, opravdano, tretiralo kao nešto nesvakidašnje, kao senzacija.
Smeta mi prizvuk nesigurnosti u naš kvalitet i doza kompleksa niže vrijednosti, u smislu – naše malo pozorište ide u pohod na veliku Francusku, kao David protiv Golijata. Niti smo mi David, niti je to iko, tako eksplicitno napisao ni rekao, ali se da nanjušiti, pročitati između redova. Ne samo u novinama, već je to, generalno, boljka ovdašnjeg duha, ne samo vezano za pozorište, nego u svim sferama.
Znam da imamo šta da ponudimo, igramo najbolje što umijemo, kako u Banjaluci tako i bilo gdje drugo. Preispitivanje i samokritika su dobrodošli, ali dovođenje sebe u pitanje nije. Što se tiče izvođenja u Francuskoj, postojala je bojazan da će biti poteškoća pri percepciji, jer u pojedinim scenama ona podrazumijeva predznanje o našim istorijskim prilikama i događajima. Bilo je, u tom smislu, određenih nejasnoća, ali je predstava uspjela da, uprkos tome, ima jaku interakciju sa publikom, jer je, semiološki gledano, bogata i otvorena, ostavlja gledaocima mogućnost da u takve slike i scene “učitaju” značenja i iskustva nezavisna od istorijskog i društvenog konteksta kojima pripadaju.
Igrajući, osjetili smo da nas prate, da imamo njihovu punu pažnju, da im je uzbudljivo to što vide, i da su jako prisutni. Svako izvođenje ispraćeno je ovacijama, i to ide u prilog i potvrđuje ovo što sam već rekao. Bila je to jedna zaista divna i uspješna turneja, koju ćemo, siguran sam, svi pamtiti.
Postavio sam Ljubiši Savanoviću ovo pitanje prije nekog vremena, ali baš me interesuje i tvoje mišljenje. Čini mi se da je pozorišna umjetnost u Banjaluci trenutno najreprezentativnija od svih ostalih u gradu, u velikom je uzletu, dosta se stvara, dosta putuje, osvajaju se nagrade, organizuje se mnoštvo veoma kvalitetnih festivala… Nikada, čini mi se, nije bilo više glumaca i pozorišnih trupa u Banjaluci. Da li se slažeš sa tim, da li se možda može govoriti o Zlatnom dobu pozorišta u Banjaluci?
Prvo, da ti se zahvalim na tim lijepim riječima. To je potvrda da ono što radimo moje kolega i ja ima odjeka i smisla.
Postoji nekoliko faktora koji su uticali na to da se u posljednjih petnaest godina desi ono što ti nazivaš Zlatnim dobom. Takva sintagma zvuči pomalo neskromno, mada mogu da se složim da se radi o svojevrsnom procvatu. Osnivanje Akademije umjetnosti i glumačkog odsjeka bilo je presudno. Dakle, u pozorište je došla školovana “svježa krv”, savremenijeg senzibiliteta, pristupa i poimanja pozorišta. Svake godine sa Akademije izlaze neki novi klinci koji ulaze u pozorišta, pridružuju se našoj, sada već srednjoj, glumačkoj generaciji, i tako udruženi predstavljamo okosnicu pozorišnog života u nas. Hiperprodukcija glumaca je zahtijevala i veći broj prostora za igru i potrebu za drugačijim repertoarima, otud “Jazavac” (koji slavi već deset godina), Nevid teatar, Studentsko pozoriše u kojem, pored studenata, zaigraju i profesionalni glumci.
Druga važna činjenica je ta da se ovdje “u glumce” ide iz čestitih motiva. Baveći se glumom u Banjaluci nećeš dobiti naslovne stranice, nećeš biti stalno na televiziji, nećeš postati bogat i slavan. Pozorište je vrlo surovo, brzo detektuje, nađe način da kazni i odbaci one koji su u njega ušli sa sumnjivim namjerama. Sve ovo pravi glumci znaju i za to ne haju, nego prilaze svom pozivu sa časne strane, želeći da se pozabave njime zbog njegove suštine i da zadovoljštinu potraže na sceni, a ne u nus pojavama koje inače prate život glumačke kaste.
Foto: Boris Šavija/MONDOTo bi bila svijetla strana medalje. Ne možemo da se pohvalimo da imamo bog zna kakvu kulturnu politiku.
Kulturni život zasniva se na entuzijazmu i daru pojedinaca. Kultura je efemerna, niko se njome sistemski ne bavi, malo se na nju daje i slabo se za nju mari. Donose se zakoni koji ne samo da nam ne pomažu, nego naprotiv, vežu nam ruke i smanjuju plate. Sve se dešava nasumično, bez plana, navrat-nanos, kako se namjesti. Da ne dužim, ponovio sam ovo toliko puta da i meni samom zazvuči kao “prežvakana priča”, ali moram da je ponavljam. U inat i uprkos tome, pozorište mora da bude još subverzivnije, društveno angažovanije i odgovornije. Mora se samo izboriti, privući veću pažnju na sebe, jer pozorište mora da ište pozor, samo ime kaže. Mora jače da dejstvuje u svom vremenu.
U jednom ranijem intervjuu konstatovao si da “živimo u jednom prilično bolesnom i izopačenom vremenu”. Da li je sve baš tako crno? Možeš li da nam navedeš neke pozitivne stvari u ovom vremenu?
Ih, što sam se pravio pametan. Nemoguće je odagnati sumnju i strah da ću se, pokušavajući da odgovorim na to, prije uplesti ko pile u kučine, nego što ću svoj utisak, o vremenu u kojem živimo, uobličiti u bilo kakvu skladnu, validnu misao i dati iole smislen odgovor.
Posljednje što želim je da se stekne utisak kako imam pretenzije da izigravam nekakvog samoproklamovanog mudraca koji, eto, po intervjuima objašnjava nekome istinu i suštinu našeg doba, ali jako je teško odgovoriti na pitanje na koje ni mnogo mudriji od mene ne mogu odgovoriti, a da se ne osjete nelagodno i ne zvuče pretenciozno.
Ipak ću ti reći da ne mislim da je sve crno, niti sam ikad tako mislio. Naravno da nije. Nisam pesimista, niti kakav zloslutni vrač. I pored toga što se uglavnom hvatam kako stojim začuđen i upitan pred svim i svačim, nastojeći da pohvatam konce, da uhvatim porijeklo, smisao i logiku stvari, nešto naslućujem jasnije.
Ljudska ćud se kroz vrijeme suštinski ne mijenja i nije ovo vrijeme ni bolesnije ni perverznije od prethodnih (malo je to izvučeno iz konteksta). Mijenjaju se odijela, zakoni, moral, tehnologija, dakle, okolnosti koje tu ćud oblikuju u određenom trenutku. Toga sam postao svjestan igrajući klasike i to nije neki veliki zaključak ni mudrost.
Nekim čudom nam je data privilegija i blagodet da se nazovemo živima. Ako neka “misija” i smisao i postoji, vjerujem da je njena srž u čovjekoljublju, u prirodoljublju, u nastojanju i mogućnosti da sebi i drugima učinimo život boljim i ljepšim. Mislim da je to ono što je “pozitivno”, nezavisno u kojem vremenu živimo.
Kakva su tvoja iskustva sa snimanja filma i serije “Meso”? Šta očekuješ od tog projekta?
Iskustva sa snimanja su odlična, drago mi je što sam bio dio te ekipe. Jako je važno što je do tog posla došlo, za sve nas koji smo dio toga, ali i za one koji nisu. To je banjalučka priča, surova i sirova kao meso, onakva kakvu sam dugo priželjkivao.
Gledaoci će moći da se sažive sa sudbinama likovima koje poznaju, koje sreću na ulici svaki dan. Kolja Pejaković je napisao sjajan scenario, vrlo vješto, uzbudljivo i istinito. Toliko uzbudljivo da sam, pred spavanje, namjerio da pročitam samo prvu epizodu, a osvanuo do sedam ujutro čitajući posljednju. Ne bih da prejudiciram, materijal još nije montiran, ali imam osjećaj da smo uradili dobru i važnu stvar.
Očekujem da će imati bogat televizijski, bioskopski i festivalski život, da će je vidjeti i ljudi u zemljama regiona, a i šire. Nadam se da bi mogla otvoriti vrata i trezore za neke buduće projekte, za mlade i darovite filmadžije kojih i te kako ima, kao i da će pokrenuti filmsku industriju sa mrtve tačke.
Pišući o zadnjem održanom Teatarfestu, novinar i pjesnik Milan Rakulj istakao je da se na ovom pozorišnom festivalu “o problemima našeg društva sa manje metafore i otvorenije govorilo nego u skupštini, na protestima i mitinzima”. Da li se slažeš da se u našem društvu, ogrezlom u izvještačenost, političarenje, TV, društvene mreže i rijalitije najviše istine može da vidi i doživi na pozorišnim daskama?
Ne da može, nego mora! Pozorište tome i služi, to mu je osnovni zadatak, postoji “da vrlini pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu rođenu sliku, a samom sadašnjem pokoljenju i biću svijeta njegov oblik, i otisak”, kao što je britko napisao Šekspir u “Hamletu”.
Sve što bih dalje rekao bi bilo razvodnjavanje te misli. Nema više šta da se doda, ni oduzme.
